Od uvjerljive pobjede do ruba katastrofe: Hajduk je opet slavio zahvaljujući sjajnom Livaji, a to je za Bijele veliki problem

Hajduk je na najbolji mogući način zaključio treći krug HNL-a - pobjedom na teškom gostovanju u Šibeniku i približavanjem vodećem Dinamu na sedam bodova.

Ivan Leko tako je prvi put od dolaska na klupu Bijelih nanizao tri pobjede zaredom, ali ono što je do 64. minute djelovalo kao uvjerljiva pobjeda pretvorilo se u grčevito branjenje tri boda i dramu u posljednjim sekundama u kojima je VAR soba u dva navrata provjeravala potencijalni kazneni udarac za Šibenik.

Također, tu je i narativ oko Marka Livaje, koji je pretrpio ozljedu na susretu Hrvatske i Walesa i do posljednjeg dana bio upitan za nastup protiv Šibenika, a onda se (gle čuda) prometnuo u ključnu figuru bez koje bi Hajduk vrlo lako moguće ostao bez pobjede. Što je zapravo i najveći problem u cijeloj priči...

Najbolji igrač Bijelih nije trenirao s momčadi sve do petka, ali je na kraju ipak odlučio stisnuti zube i povesti Hajduk kao kapetan na uvijek neugodnom gostovanju na Šubićevcu. To je značilo da ponovno nećemo vidjeti Nikolu Kalinića od prve minute. No, Leko redovito daje do znanja kako on nije na razini na kojoj bi trebao biti, stoga nije bilo toliko čudno što je strateg Bijelih radije na teren poslao Livaju unatoč njegovoj ozljedi.

Što se tiče ostatka momčadi, ona je ostala praktički ista kao i u posljednje dvije utakmice. Bijeli su na Šubićevcu ponovno stajali u sustavu 4-2-3-1, s tim da je Filipu Krovinoviću na poziciji ‘šestice‘ društvo činio Marco Fossati umjesto kartoniranog Lukasa Grgića.

S druge strane, Damir Čanadi svoju je momčad izveo u klasičnih 4-4-2. Šibenčani su se uglavnom branili u srednjem bloku i agresivno izlazili na Krovinovića kada bi on primio loptu u centralnoj trećini. S obzirom na to, ali i činjenicu da domaćini nisu izlazili u visoki presing na zadnju liniju Bijelih, Krovinović se sve češće podizao visoko u protivničku trećinu i rijetko sudjelovao u samoj izgradnji napada.

To je Lekine igrače prisililo na direktan pristup, koji im nije baš donosio prilike u drugom dijelu prvog poluvremena. Bijeli su agresivno ušli u utakmicu i u početnim minutama stvorili nekoliko šansi zahvaljujući dosta fluidnom pristupu u fazi napada, ali kako je vrijeme odmicalo tako im je tempo u posjedu opadao, a agresivni pokušaji dolaska u reposjed su se prorijedili.

Šibenčani su u tom periodu počeli pomalo prijetiti Ivanu Lučiću, čak i stvorili pokoju nelošu šansu preko bokova, ali onda je u 45. minuti Yassine Benrahou (koji je opet odigrao odličnu utakmicu) sjajno proslijedio loptu za Livaju, koji je pobjegao domaćoj obrani i pogodio pored Lovre Rogića za vodstvo Hajduka.

Ta akcija pretvorila se u stopostotnu šansu za Livaju zbog toga što su svi igrači Hajduka napravili točno ono što su trebali. Benrahou se spustio po loptu u međuprostor i tako za sobom odvukao Mislava Matića, koji je svog stoperskog kolegu Stefana Perića ostavio samog s Livajom. Rokas Pukštas u sprintu je prošao po desnoj strani i tako prisilio Darija Čanađiju da ga isprati te tako "sruši" liniju ofsajda koji su mu držali suigrači, a onda je Livaja mogao u startu steći prednost nad Perićem i bez problema mu pobjeći.

Hajdukova ‘desetka‘ nastavila je simultanku i u drugom poluvremenu. Prvo je u 53. poslao sjajan ubačaj s desne strane za Jana Mlakara i napravio praktički 80 posto posla, jer je Slovencu preostalo samo tempirati ulazak i iz blizine proslijediti loptu u gol. A onda je šest minuta kasnije navukao na sebe protivničke braniče i pronašao samog Pukštasa na desnoj strani, koji je iz blizine zakucao loptu u Rogićev bliži kut i povećao vodstvo na 3:0.

Nikša Stipaničev/Cropix

I onda je Hajduk prestao igrati...

Logično je da će ekipa koja gubi 3:0 krenuti više napadati, a da će se ona koja ima tri gola prednosti malo povući. Također treba naglasiti to da pogotci Ivana Dolčeka u 64. i Zorana Kvržića u 90. minuti nisu došli kao posljedica nekakve razrađene akcije, već nakon spleta okolnosti, a usto se radilo i o sjajno izvedenim udarcima.

No, to i dalje ne objašnjava činjenicu da su Bijeli u drugom dijelu imali samo 31 posto vremena loptu u svojim nogama i 99 točnih dodavanja (Šibenik ih je imao 254), kao ni to što su u dramatičnoj završnici umalo ostali bez dva boda.

S obzirom na to da su Lekini igrači tijekom prvih 60 minuta djelovali dosta dobro u fazi napada i relativno stabilno u fazi obrane, doista je čudno kako na pritisak Šibenika u završnici nisu odgovorili barem malo energičnije i izbjegli dramu koja je mogla rezultirati katastrofom.

Ono što je također problematično u cijeloj priči jest to što je Leko pod svaku cijenu htio od prve minute na teren poslati Livaju, umjesto da se odlučio za Kalinića. Nema dvojbe da je sam Livaja htio nastupiti, a usto je djelovao kao da mu apsolutno ništa ne smeta sve dok u 73. minuti nije legao na teren i onda ga napustio držeći se za leđa, ali pitanje je koliko je bilo pametno forsirati svog najboljeg igrača s obzirom na okolnosti.

- Nitko drugi na njegovom mjestu ne bi igrao. Prima injekcije i trpi bolove - rekao je Leko nakon susreta.

Naravno, nijednu ekipu ne treba podcijeniti, pa tako ni Čanadijevu, a usto je i gostovanje na Šubićevcu Hajduku uvijek predstavljalo poseban izazov, ali ako trener Bijelih nema povjerenja u Kalinića čak ni u ovakvoj situaciji, to je popriličan problem.

Leko je na presici pred utakmicu rekao da ni Real nije ista momčad bez Benzeme, niti je City isti bez Haalanda (nap. a. danas su bez Norvežanina razbili Liverpool s 4:1), ali kada se u obzir uzme cijeli kontekst, činjenica da je Livaja imao direktan utjecaj na sva tri gola i da je "morao" igrati unatoč tome što se nije sasvim oporavio, zapravo je veliki problem za Hajduk.