Odvažili smo se na vožnju ‘vatrenom prugom‘, sa strepnjom smo kupili kartu: ‘Nemate protupožarni aparat? E, onda vam je bolje ić na noge...‘

Što to u daljini gori, a nisu krjesovi ivanjski? Pa, vrlo moguće da gori, recimo, autobus tvrtke Promet Sinj.

Da u sebi ne krije potencijalnu tragediju, priča bi imala crnohumorni potencijal. Naime, autobusi rečene tvrtke doista su "zaredali" sa kvarovima i samozapaljenjima do te mjere da su vozači umalo doškolovani za vatrogasce, a u najnovijoj drumskoj havariji kad je u Gljevu (u okružju Sinja) gorio autobus, vozač je sam vatrogasnim aparatom plamen u vozilu držao pod kontrolom do dolaska vatrogasaca!

Tim dramatičnim povodom gradonačelnik Sinja Miro Bulj ovih je dana (opetovano) uputio mail ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću u kojemu ga odmah "gađa u sridu":

- Ministre, je li vas sramota da našu djecu prevoze 30 godina stari autobusi, stariji od Biblije?

Tko ovim "karampalinama" od autobusa, starijima od Sinjske rere, daje dozvolu da uopće sudjeluju u prometu, a kamoli da prevoze našu djecu? - ogorčeno se pita Miro rečeni Bulj.

Tim smo povodom i mi, novinari, odlučili staviti glavu u torbu i poduzeti po život opasnu radnju: ukrcati se u autobus na relaciji Split-Sinj. Pa kud puklo, zaiskrilo...

Buljev apel Butkoviću

Stižemo na glavni splitski kolodvor, odakle "pruga goni" put Sinja svakih sat vremena. Dan je lijep, suncem obasjan; uživamo u svakoj zraki svjetlosti kao da nam je, božeprosti, zadnja.

Dolazimo na šalter i za 20 kuna kupujemo kartu do alkarskoga grada, puni nade da ćemo do njega i stići. Sa zebnjom se obraćamo prodavaču na šalteru:

- Šta mislite, hoćemo li se domoć' Sinja? - pitamo drhtavim glasom.

- Imate li protupožarni aparat? - mirno upućuje protupitanje biljeter.

- Nemamo - dotučeno priznajemo.

- E, onda vam je bolje ić na noge - hladno kao špricer će čovjek onkraj pleksiglasom blindiranog pulta. U kabini do njega začuje se hihot njegove kolegice...

Nevelika svita čeka na "vrući" autobus; jedan stariji čovjek vraća se iz bolnice, sa Firula "iđe doma, u Sinj".

- Nije mene straj požara, ne bojin se za život. Ionako iđen doma umrit - mračno će čovjek. Ne želi se fotografirati, a mi to poštujemo.

- Triba riskirat, uć u ovaj autobus pa šta bude! Ja put Sinja moran, nema mi druge – iskrena je Ljubica Budimir, Sinjanka opremljena s neuobičajeno puno prtljage za nekoga tko putuje na tako kratkoj relaciji.

- To je zato šta san u Splitu boravila misec dana; čuvala sam jednu staru baku, inače radim ka njegovateljica. A sad moran nazad u Sinj iz obiteljskih razloga. Uć ću u autobus makar se zapalija, moram; strah je luksuz - kazuje prekaljena Sinjanka.

Oko kufera pomaže joj nosač koji nam se predstavio kao "Mirko iz Trogirske Zagore". Pristaje na fotografiranje, ali podatak o prezimenu čuva kao zmija noge. Da nije neko nepopularno, neki Požar, Palikuća, Goribus? Vrag nam ne da mira duši, pušemo i na hladno.

Antibiotik iz Ljubitovice

- Iz Ljubitovice sam, tamo oklen je dobar antibiotik: luk. Je, bilo je posla u sezoni. Jesan, čuja san za zapaljene autobuse. Mogu van reć samo jedno: kakva firma, takvi i autobusi. Još su i dobri! - smatra nosač Mirko. Za kraj ima važnu napomenu:

- Iman odličnoga domaćeg luka, danas san proda tri rešta. Nema više, mogu ti donit. Ako ćeš stavit glavicu u boršu, iman dvi - ljubazno nudi Mirko.

Lako je njemu planirat život kad ne mora u autobus!

Kročimo u autobus, ova veza ide preko stare ceste, radost vožnje trajat će nešto dulje od sata. Vozač izgleda zdravo, vedro, optimistično; malko nam je laknulo.

- Šjor, oćemo li se užgat? - pitamo ga dok pregledava kartu.

- Danas ne bi tribali! - veselo odvraća.

- Ako nemate vjere, nemojte ulazit. Vjera je sve - uključuje se u priču putnik sa sjedišta najbliže vozačevu.

Izgleda pomalo prijeteće; uskoro saznajemo da se zove Živko Gašpar, da je iz Potravlja, a živi u Austriji. Kaže, nastupao je i na Supertalentu kao širitelj Božje riječi, propovjednik-laik. Želi nam ispričati svoju cijelu priču, ali nas zanima samo njegov doživljaj vožnje autobusom. Boji li se?

- Is, koliko je na meni zaradija Promet Sinj, cili jedan stan! - kaže Živko.

Pitamo ga bi li mu se onda više isplatilo kupiti automobil. Pitanje mu se ne sviđa, zadire u privatnost, miriše na snobizam. Šta bi triba mercedesa vozit, jel?! Već se ražestio; okej, samo smo htjeli vidit zašto autobusnom prijevozniku ostavlja toliko novaca, sam nas je za jezik povukao...

- Nemojte vi meni novinari ovo-ono. Nemojte se ni smijat. Moja priča nije smiješna. U tri godine sam dvadeset hotela promijenio (ubacuje nešto na njemačkom, nap.a.), radim ko konobar, a imam fakultet. Muljaju svi, oće da radim prekovremeno. E, nema više - najavljuje Živko, koji je svima listom dao otkaz. Kaže da ima puno YouTube snimki propovijedi.

- Ovo je Božji sud! - usklikne Živko sa sjedišta.

- Zato i je gorija autobus! - smije se vozač, dok autobus prolazi kroz Solin.

- Jes' upalijo klimu? - zanima Živka.

- Čekaj malo da krene - poručuje Ljubica.

Vožnja uzbrdicom protječe glatko, šanse za preživljavanje sve su nam veće. Čini se da je sve bolje volje i vozač; malko je pojačao na radiju pjesmu "Marčelina", taman kad smo dograbili Klis. Situacija je pomalo nadrealna, ali mirna. Ljudi su, od stanice do stanice, napunili autobus: umirovljenici, studentarija, kućanice srednjih godina. Normalni ljudi, oni koji čine većinu na izborima. Kojih se vlasti najčešće tek tada i sjete...

Penzioner do nas čita "Slobodnu", sve se čini u redu, skoro pa bezbrižno. No, Živko je i dalje živahan.

- Jesu te natrali da se cijepiš? - pita vozača negdje oko Dugopolja.

- Nisu me natrali, nego sam se i sam cijepija - odvraća ovaj.

Zabavni vozač

- Znaš koje je moje cjepivo? Jučer san pliva čin san stiga iz Austrije u Split, danas ću trčat do Đonlića, pa na jezero. A navečer, dva češnjaka; i mačke će bižat od mene! - pita i odgovara Živko.

- Ja ne volin češnjak, pa san se mora cijepit - vražji je i vozač, ima na sve odgovor.

Živko nastavlja:

- Otrovali su me u Austriji mrtvom hranom; meso na veliko kupuju, pa ga drže u hladnjači. Fuj! Nema do češnjaka, vitamina C, banane. Limunade - priča Živko vozaču.

I dalje se kotrljamo sporo i sigurno, ne njušimo opasnost. Ne vonja paljevina, miriše ženski parfem. Kolač. Ugodno je u autobusu, u stvari.

Oko 12.40 prolazimo kroz Dicmo, jedna žena izlazi, vozač joj spretnim skokom doleti izvaditi prtljagu.

- Eh, imam li konduktera, pitate? - obraća nam se u povratku.

- Sve san ja ovde: i vozač, i kondukter, i nosač - veli.

- I psihijatar - nadopunjavamo ga.

- I perač autobusa ćeš bit - ubacuje se i Živko.

- Već jesan! - povlađuje vozač.

- I vodič - sjeti se Živko još jedne uloge. - Turistički.

- Ne bi se čudija. A plaća manja nego kod onih šta pržinu voze - veselo zaključuje svestrani vozač.

Izlazimo živi i zdravi na sinjskom kolodvoru. Naša dosadašnja "pruga" ide dalje, put Vrlike, a mi se odvažimo odmah kupiti kartu za suprotan smjer.

Zapalio se na godišnjicu

Sad nam se posrećio još noviji, ali i puniji autobus. Vrvi učenicima koji love popodnevnu smjenu u školi, ima i umirovljenika. I ovdje je vozač veseo, susretljiv. Kaže da se zove Marko Rogulj, Dicmanjac je.

- Neće danas gorit, danas je dobar horoskop! - i on, kao i svako veselo domaće čeljade, u humor reciklira žalost svagdašnju. Tako mudri ljudi rade da im bude lakše, da ih čemer ne proguta.

- Znate li da se zapalijo autobus tačno isti dan nakon godinu dana kad je isto gorilo? - upućuje nas u bizarni podatak, zabrinjavajuć' nadasve. No, on ne brine.

Pitamo ga je li zadovoljan plaćom.

- U privatnika san radija sedam godina, ovde san petnaest; to vam sve govori. Bila je plaća prije bolja, ali sad iman život. Manje, ali slađe. Samo da se ništa ne zapali, izgurat ćemo - vedro poručuje vozač Prometa Sinj.