Odvjetnica koja je u Strasbourgu pobijedila naše pravosuđe: Poruka svima - nije uvreda reći sucu da ne radi svoj posao

Neovisno o ovoj presudi, ne bih se ustručavala ponovno izreći bilo kojem sucu da ne radi svoj posao ako ne radi svoj posao, kaže Ivana Raspović, zadarska odvjetnica koja je prošlog tjedna dobila važnu presudu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu u sporu protiv Republike Hrvatske.

Raspović je tužila državu za povredu prava na slobodu govora i izražavanje zato što je kažnjena za kritiku rada suda. Naime, u jednoj je žalbi za suca Općinskog suda u Zadru Marija Pešića napisala, među ostalim, da "sudac očito ne radi svoj posao" te da je "to što sud slabo čita ili ne vidi oznaku u tužbi problem suda, a ne tužitelja". Sudac Pešić je to shvatio kao vrijeđanje suda te joj je izrekao novčanu kaznu od 3000 kuna, odnosno oko 400 eura.

U žalbi protiv tog rješenja Raspović je nastavila kritizirati suca. Tvrdila je da ne radi svoj posao, da ne postupa po predmetima i da je zloupotrijebio svoje ovlasti, pa je od Pešića dobila novu kaznu, ovaj put od 10.000 kuna, odnosno oko 1330 eura. Županijski sud u Osijeku kasnije je kaznu smanjio na 4000 kuna, odnosno oko 530 eura, ali je stao na stranu Pešića. S tim su se kasnije složili i Vrhovni i Ustavni sud, pa je Raspović otišla u Strasbourg koji je utvrdio da joj je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja te da nije vrijeđala nego kritizirala rad suda.

ESLJP je zaključio da "sudovi, kao i sve druge javne institucije, nisu izuzeti od kritike i preispitivanja", naglasivši da treba jasno razlikovati kritiku od uvrede.

Iako su "izjave odvjetnice bile oštre i zajedljive te su sadržavale ozbiljnu kritiku rada suca, one su bile usmjerene na izražavanje nezadovoljstva načinom vođenja postupka i njegovim trajanjem, a ne na vrijeđanje suca". Takav jezik, kada se koristi pri komentiranju funkcioniranja pravosuđa, zaštićen je pravom na slobodu izražavanja, ocijenio je ESLJP.

Rekli ste da vam presuda u Strasbourgu predstavlja veliko zadovoljstvo, koje se nikakvim novcima ne može nadoknaditi. Što vam, kao odvjetnici, predstavlja toliko zadovoljstvo?

– Zadovoljstvo mi predstavlja činjenica da sam kroz ESLJP pokazala da kompletni pravosudni sustav u Republici Hrvatskoj ne funkcionira na ispravan način. Znam da taj sustav nikad neće biti savršen, ali on u sebi danas nema niti onaj minimum težnje za savršenstvom koji građani, pa i mi odvjetnici, od njega očekuju. Presuda je značajna zbog priznanja prava na slobodu izražavanja. Prava na kritiku rada sudaca, na što je značajan broj sudaca jako osjetljiv.

Zbog čega su toliko osjetljivi, u to ne bih ulazila. Moja pobjeda bi imala više smisla, i učinila bi me više sretnom, da je došla prije tri-četiri godine, kada sam očekivala da pozitivna odluka za mene bude donesena. Ovako je došla razmjerno kasno, nakon jedanaest godina, a spora pravda nije pravda.

Presuda je pokazala da hrvatski sudovi apsolutno nisu bili u stanju utvrditi razliku između kritike i uvrede, niti su bili u pravu kad su me za to optužili. Jer odvjetnik, kao i svaki građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, odnosno nije uvreda kad sucu kažeš da ne radi svoj posao.

Tko nije za kritiku, ne treba raditi taj posao

Zašto suci kritiku doživljavaju kao uvredu? Oni su državni dužnosnici koje se smije i treba kritizirati, kao uostalom sve dužnosnike i predstavnike tijela javne vlasti, u skladu s ustavnim pravom na slobodu govora.

– Presuda iz Strasbourga govori da nije normalno i dopustivo kažnjavati nekoga zbog kritike rada suda. Jer ako sudac, ili bilo tko od nas, ne može prihvatiti kritiku, ne treba raditi taj posao. Nisam ja suca kritizirala zbog odluke koju je donio, niti je li ona pozitivna ili negativna za moju stranku, već zato što tri godine predmet nije uzeo u rad. Zakon o sudovima predviđa da je tri godine razuman rok da se predmet započne i završi. Međutim, predmet je tri godine sucu Pešiću stajao u ladici. Nije ga uzeo u rad iako se radilo o jednoj običnoj formalnoj tužbi za dokazivanje vlasništva. Iz nje je nastao cijeli ovaj slučaj.

Što je suca Pešića toliko uvrijedilo?

– On se osjetio uvrijeđenim u trenutku kad sam se obratila predsjednici suda sa zahtjevom za suđenje u razumnom roku. Čim je doznao za moj zahtjev, u roku pet dana, zakazao je ročište. Netko tko tri godine nije mogao zakazati jedno ročište, sada ga zakazuje u roku pet dana.

Zadarska odvjetnica Ivana Raspović s kupljenim automobilom s kojim je imala niz tvorničkih neispravnosti, o čemu je izvijestila javnost u svibnju 2018. godine

Jure Mišković/Cropix

Kako je izgledalo to prvo ročište?

– Sudac Pešić je na njemu odbio sve dokaze i odbacio tužbu u odnosu na dio tuženika. To je bio početak i kraj predmeta, zapravo formalne tužbe zbog rješavanja pitanja stjecanja prava vlasništva. Sud je trebao na stotinjak adresa odaslati pozive strankama da se odazovu na ročište, a sucu je to očito predstavljalo problem.

Vi ste se na tu odluku žalili, što se potom događa?

– U žalbi prozivam suca Pešića da nije radio svoj posao i da ne zna čitati ono što piše u tužbi jer u svom rješenju nije iznio obrazloženje za odbačaj tužbe. Ako tužba nema osnovu, ona se odbacuje odmah po primitku, a ne nakon tri godine. Zato sam se u svojoj žalbi izrazila nešto oštrijim tonom koji se ni u jednom pogledu ne može smatrati uvredom, već običnom kritikom. No ona je suca očito toliko zaboljela. Najprije me kaznio novčano, a kad sam u žalbi na tu kaznu ponovila da ostajem kod iznesenih stavova, iznos kazne je povećao.

Predsjednica suda u to je vrijeme bila Ana Mišlov. Prije nje sud je vodio Željko Rogić koji je na redovnim tiskovnim konferencijama iznosio podatke o učinkovitosti sudaca. Sudac Pešić je, koliko se sjećam, bio...

– Jedan od najneučinkovitijih sudaca na Općinskom sudu! To je poznata činjenica.

I uvrijedio se kad ste mu napisali da ne radi svoj posao?

– Tako je.

Nakon druge novčane kazne žalili ste se Županijskom sudu?

– Da, i obje moje žalbe dolaze na isti sud, mislim čak kod istog suca, u Osijeku. Obje žalbe su odbijene. Županijski sud je potvrdio da sam kriva, odnosno da sam vrijeđala suca, ali je kod jedne kazne smanjen novčani iznos.

Nezadovoljni takvom odlukom tražite reviziju postupka na Vrhovnom sudu. Što oni zaključuju?

– Oni moj zahtjev za revizijom odbacuju, pa odlučujem podići ustavnu tužbu. Ali Ustavni sud moju tužbu odbija.

Slučaj Silvija Radobuljca

Na što ste se pozvali u ustavnoj tužbi? Koje vam je ustavno pravo bilo uskraćeno?

– Pozvala sam se na kršenje članka 38. koji jamči slobodu govora i izražavanja. Pritom sam se pozvala i na predmet Radobuljac protiv Hrvatske iz 2016. godine. Riječ je također o odvjetniku kojeg je Općinski sud u Vukovaru kaznio zbog vrijeđanja suda. ESLJP je donio presuda u njegovu korist, ocijenivši da odvjetnik nije prešao granicu dopuštene kritike. Ali ništa to nije prošlo na našim sudovima, iako bi se domaća sudska praksa, u skladu s načelom supsidijarnosti, trebala ujednačavati prema odlukama europskih sudova. Nakon toga sam odlučila pokrenuti spor protiv RH u Strasbourgu.

Što je bio "krimen" vašeg kolege Silvija Radobuljca?

– Bila je to jako slična situacija. Kolega Radobuljac je kažnjen s 1500 kuna zato što je sucu uputio riječi da "nastoji stvoriti dojam da se postupa u predmetnoj stvari dok se suštinski ročišta održavaju bez smislenog sadržaja".

Kolega je dakle bio vrlo blag. Njegova inkriminacija za mene nije bila ni kritika. Ja sam bila oštra, a on je iznio jednu blagu opasku. Nije rekao ništa krivo, ali je svejedno osuđen na svim sudskim instancama u Hrvatskoj za uvredu, a ne kritiku suda. Deset godina je prošlo od njegove presude, ali ona nije zaživjela u praksi domaćih sudova. Zašto, to je pravo pitanje. Ta je odluka trebala poslužiti višim sudovima za ujednačavanje sudske prakse. Da se to dogodilo, ja se nikad ne bih našla pred ESLJP-om.

‘Sa sucem Pešićem bila sam u korektnim profesionalnim odnosima, ali me stvarno naljutio zbog dugotrajnog držanja predmeta‘

Jure Mišković/Cropix

Kako je izgledao proces u Strasbourgu?

– Moj predmet je tamo došao 2021. godine. Sudac je pozvao RH i mene na pokušaj mirenja. Ponudio nam je nagodbu tako da me država obešteti s 2000 eura. Pustila sam RH da se prva očituje i vidim jesu li spremni na nagodbu. S druge strane, zanimalo me, ako se nagodim, znači li to da prihvaćam krivnju ili sam oslobođena optužbe. Kolegica Tihana Gregov objasnila mi je da ako uzmem novčano obeštećenje da ću i dalje pred sudovima u Hrvatskoj biti kriva. E tako neće ići, rekla sam. Jer mene novac ne zanima, htjela sam dokazati da nisam kriva.

Međutim, zastupnica RH je rekla da se oni ne žele miriti, a kamoli još platiti 2000 eura. Za njih sam bila sto posto odgovorna. Od svog očitovanja napravili su spis s tridesetak stranica u kojem su, uz očitovanje, priložili i fotokopije novinskih članaka s interneta o mojim dobivenim postupcima protiv autokuće koja mi je isporučila neispravan automobil, protiv komunalne tvrtke koja mi je nepropisno htjela naplatiti kazne za parkiranje... Zastupnici RH su tako zaključili da se neće sa mnom nagoditi jer ja vozim bijesno auto i mogu platiti novčanu kaznu.

Što vas je potaknulo na tužbe do Strasbourga? Dišpet, želja za profesionalnim dokazivanjem, istjerivanje pravde?

– Sa sucem Pešićem bila sam u korektnim profesionalnim odnosima, ali me stvarno naljutio zbog dugotrajnog držanja predmeta. U više navrata sam ga pisanim požurnicama molila da zakaže ročište, odnosno da uputi pozive strankama u postupku. Čak sam ga i usmeno na hodniku molila da to napravi, ali on je sve to ignorirao i na moja nastojanja da predmet uzme u rješavanje na koncu reagirao osvetnički.

Zašto osvetnički?

– Bilo je to osvetnički, jer ako tri godine ne sazivaš ročište, a nakon moje požurnice predsjednici suda u roku pet dana sazoveš ročište i na njemu odbaciš naše dokaze i dio tuženika, za mene je to jedan oblik osvete. U stilu: "nećeš ti meni govoriti kad je suđenje u razumnom roku".

Kad sam u prvoj žalbi napisala da sudac ne radi svoj posao, ja sam to stvarno i mislila. Nisam kalkulirala hoće li to biti shvaćeno kao kritika ili uvreda. Napisala sam ono što sam osjećala i što je činjenično bilo točno. Ali kad sam pisala drugu žalbu, na novu novčanu kaznu, e tu sam se malo uhvatila dišpeta. Rekla sam, ako treba platiti kaznu platit ću, ali da je kazna milijun kuna opet ću ponoviti ono što sam i prvi put napisala – da sudac ne radi svoj posao.

Jeste li na koncu platili kaznu?

– Ne, nikad nije došlo do prisilne naplate jer predmet još nije okončan.

Kako mislite nije okončan?

– Pa tužba od koje je sve krenulo još nije završena. Nakon Pešića predmet je otišao sutkinji u Benkovac. Ona se uistinu trudila dostaviti svim strankama pozive, ali nije ga još uvijek riješila, jer je predmet u žalbenom postupku.

Čekajte malo, želite reći da formalna tužba iz 2015., zbog koje ste došli do ESLJP-a, još uvijek nije riješena?

– Nažalost.

Nevjerojatno!

– Da. Sudac Pešić je odbacio tužbu za dio tuženika, mi smo se na to žalili, i žalba još nije riješena. Tako da moja stranka još uvijek čeka pravorijek. Cijeli postupak traje duže nego moja borba do Strasbourga, preko svih pravosudnih instanci u Hrvatskoj.

Ima li izgleda da se riješi u dogledno vrijeme, što vaša stranka kaže na sve to?

– Ništa, on živi u inozemstvu. Prati što se događa i svjestan je cijele situacije. Možda će rješenje dobiti tek kad dođe do nove katastarske izmjere zemljišta.

Evo što je prioritet u našem pravosuđu

Taj neriješeni postupak zbog formalne žalbe zapravo šalje jaču poruku o stanju u hrvatskom pravosuđu nego odluka iz Strasbourga?

– Složila bih se. Sudovima je bilo važnije rješavati žalbe zbog navodne uvrede jednog suca, nego se baviti formalnom tužbom i problemom građana, čemu bi sudovi prije svega trebali služiti. To vam najbolje govori što je prioritet u našem pravosudnom sustavu. Zaštita svojih interesa, "ajmo mi nju kazniti, pa ćemo lako rješavati predmete".

Ivana Raspović: Suci i sudstvo moraju shvatiti da su oni servis građana

Jure Mišković/Cropix

Kažnjeni ste u osnovi za verbalni delikt prema sudskom dužnosniku, koji za sustav postaje prioritet u odnosu na stvarni problem, neriješenu tužbu?

– Suci i sudstvo moraju shvatiti da su oni servis građana. Odvjetnici su posrednici koji građanima pomažu u lakšem ostvarivanju svojih prava pred sudom. Ali oni se ne fokusiraju na rješavanje sudskih tužbi, nego na to kako će se odvjetnica Raspović ili Jurić izražavati prema sudu. Sadržaj predmeta, zašto smo na sudu, to bi trebalo biti u fokusu interesa suda, a ne što je neki odvjetnik rekao o nekom sucu. Nebitne stvari postaju važnije od životnih. Suci trebaju imati veći stupanj otpornosti na kritiku, bez obzira s koje strane dolazila, upravo zato što imaju privilegirani status i velike ovlasti. Danas na sudove sve više dolaze mlađi suci, pitanje je kako će se oni postaviti prema takvim stvarima, i hoće li pokazati otpornost na kritiku.

Koliko ste potrošili vremena i novaca za vođenje svih tih postupaka. Naime, predmet je iz 2015. a presuda u Strasbourgu je donesena tek 2026. godine?

– Moja je sreća bila što sam samu sebe mogla zastupati, ali da je to radio netko drugi uz odvjetnički angažman, možemo govoriti o trošku od nekoliko tisuća eura. Meni je to sudovanje oduzelo najviše vremena, a to znači i prilike da radim svoj redovni posao i stvorim prihode za sebe. Takvi predmeti vam stoje u glavi tjednima i razmišljate kako u njima postupiti i kako se na najbolji način postaviti prema drugoj strani.

ELJUP vam je dao za pravo na kritiku suda, ali vam nije dodijelio novčanu kompenzaciju?

– Drugo nisam ni očekivala. Novac mi stvarno nikad nije bio bitan već princip i načelo u skladu s vrijednostima Ustava. Kao legalist do toga držim i za njih ću se uvijek boriti.

Očekujete li da vaša presuda promjeni praksu hrvatskih sudova kad je u pitanju kritika izrečena na rad sudaca, ne samo od strane odvjetnika, nego i nas novinara, građana...?

– Bilo bi poželjno i logično da se nešto takvo dogodi, ali nisam veliki optimista. Nakon objave presude u moju korist dobila sam veliku podršku i kolega i građana, ali ne očekujem da me zbog toga tapšaju po ramenima oni koji bi trebali usklađivati odluke europskih sudova s domaćom praksom.

Bojite li se da bi vam se ovakva lekcija hrvatskim sudovima iz Strasbourga mogla obiti o glavu? I sami kažete da su suci tašti i da ne podnose kritiku, a sad ste dokazali da sudska hijerarhija sudi tako da zaštiti sebe, a ne ustavno pravo građana na slobodu govora?

– Ne mislim da će mi se to obiti o glavu, niti me je strah da bi se oni mogli osvetiti. Uvijek može biti takvih pojedinačnih slučajeva, ali nakon ove presude mislim upravo suprotno, da toga neće biti.

Uostalom nije bit što će biti sa mnom nego hoće li se na nekome drugome nešto slično ponoviti. Bit ove presude je da pravo na slobodu izražavanja vrijedi za sve, za građane kao i za odvjetnike. Često sam puta vidjela u sudnici kako stranke bez odvjetnika prolaze kod sudaca. Mnogima od njih sudovi ograničavaju iskaz pred sudom, koristeći svoje znanje i autoritet, što kod ljudi ostavlja dojam nepravde a iz toga se rađa nepovjerenje u sustav.

Tako kreće kritiziranje suda i stvaranje negativne percepcije koja se lako generalizira na sve suce i sudove, što je jako loše. Znam da sudovi nemaju uvijek vremena i da imaju puno spisa, ali trebali bi više uvažavati pravo stranaka da objasne svoje interese i razloge za dolazak na sud.

Stanje na zadarskom sudu

Sudac Pešić je kasnije postao predsjednik suda, potom je suspendiran zbog istrage USKOK-a za zloupotrebu položaja. Od njegova dolaska do danas, Općinski sud u Zadru je u permanentnim previranjima. Nova predsjednica Marija Knez je sve to začinila velikim razmještajem sudaca i namještenika koji je doveo do pobune dijela sudaca...

– Stanje na Općinskom sud u Zadru nije dobro već godinama. Najbolje stanje na sudu je po meni bilo za vrijeme Željka Rogića koji je bio predsjednik od 2012. do 2016. godine. Nakon predsjednika Marijana Bitange, sud je s Rogićem najbolje funkcionirao. Za vrijeme Jadranke Nižić Peroš, koja je smijenjena prošle godine kao v.d. predsjednica, također je bilo dobro jer je unijela nekoliko pozitivnih promjena. Sve između toga je bilo previše statično.

Neovisno što se kasnije s Rogićem dogodilo, cijenila sam ga zbog stručnosti i kao odličnog voditelja sudske uprave. Je li problem što aktualni predsjednici ne znaju voditi sustav ili u njihovim prethodnicima, ne znam, ali stvari loše funkcioniraju.

Osjećate li neke pozitivne promjene od kad je sud preuzela nova predsjednica Marija Knez?

– Nova predsjednica je tu tek pola godine, ali ne vidim nikakve pomake na bolje. Dapače, mislim da je samo gore.

Zašto to mislite?

– Zašto što se ne mogu u mjesec dana na jednom predmetu izmijeniti četiri različita suca! Pa gdje toga ima? Je li to normalno?

Aludirate na posljedice njenog novog rasporeda rada sudaca?

– Tako je. Ne mogu zamisliti da netko dođe u mandat predsjednika suda i ne riješi prethodne prigovore na Godišnji raspored rada za 2026. nego donosi novi GRP kojim stvara novu organizacijsku pomutnju.

Ta bi se primjedba mogla uputiti i predsjedniku Županijskog suda Ivanu Markoviću koji prigovore na izmjene GRP-a nije riješio u zakonskom roku, nego sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci?

– Predsjednica suda je, neovisno o Markoviću, morala voditi računa o tome da postoji prethodni GRP koji još nije zaključen. Trebalo je to dovršiti pa tek onda donijeti novi. Takvo nešto ne bi se smjelo događati nigdje, a kamoli u pravosuđu.

Općinski sud u Zadru trenutno jako loše funkcionira. Uz dužno poštovanje svima, netko tu ne zna povezati konce, a najbitnije je znati voditi sustav. U presude ne možemo ulaziti, to je stvar odluke sudaca, no problem je što sudske odluke za istu stvar mogu biti suprotnog predznaka i u skladu sa zakonom. Za to nisu krivi suci nego zakonodavci, ali sudska uprava mora funkcionirati.

‘Uvijek se rado sjetim jednog suca koji mi je rekao da bi me zbog mog načina izražavanja mogao kazniti, ali da je odavno shvatio da ja tako zastupam sve stranke, pa će on to shvatiti kao dio mog odvjetničkog stila‘

Jure Mišković/Cropix

Što ste iz svega ovoga naučili? Hoćete li i dalje na isti način zastupati stranke ili očekujete da sudovi promijene dosadašnju praksu?

– Nisam naučila ništa novo. Moj način zastupanja stranaka i komunikacija u sudnici je uvijek s respektom prema svim akterima. To što stranke zastupam dosljedno i sa stavom, pojedincima očito smeta.

Uvijek se rado sjetim jednog suca koji je rekao da bi me zbog mog načina izražavanja mogao kazniti, ali da je odavno shvatio da ja tako zastupam sve stranke, pa će on to shvatiti kao dio mog odvjetničkog stila. Inače, ni sa kim nisam imala probleme na sudu, iako nisam promijenila svoj stil. I, neovisno o ovoj presudi, ne bih se ustručavala ponovno izreći bilo kojem sucu da ne radi svoj posao ako ne radi svoj posao.

Ovo vam je bio prvi put da ste kažnjeni zbog vrijeđanja suda?

– Prvi i jedini, za sada.