Odvojeno polaganje vijenaca i odvojeni protokoli samo su odraz postojanja najmanje dvije Hrvatske: svaka vidi samo mane one druge, ne i svoje

I Dan državnosti će proći u znaku odvojenih protokola Vlade i predsjednika RH. To, zapravo, više i nije vijest.

Uostalom, sve bi drugo u ovom trenutku, imamo li na umu razmijenjenu verbalnu artiljeriju tijekom nekoliko posljednjih mjeseci, zapravo bilo licemjerno. A ne doprinos jačanju svijesti o postojanju tzv. viših, zajedničkih vrijednosti, kojima bi podjednako sve poluge vlasti trebale služiti.

Ima li u svemu i taština, prije svega kod predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića? Pa naravno da ima. Ali to konstatirati bez konstatacije o postojanju najmanje dvije Hrvatske, također bi bilo – neka vrsta licemjerja i političke kratkovidnosti. Ili ignoriranja stvarnosti, dođe na isto.

Pa onda jedna drugoj Hrvatskoj zamjera ono što kod sebe ne vidi. Osjetljiva je na loše stvari ove druge, a svoje lako pravda. Bilo bi pojednostavljeno nazvati ih Lijeva i Desna, ali tako ih možda najlakše razlikujemo.

Najmanje dvije Hrvatske i danas baštinimo, između ostaloga, i zbog opstajanja dvaju različitih obrazaca kolektivnog sjećanja na Drugi svjetski rat u hrvatskom društvu.

U Ustavu jasno piše da se Hrvatska temelji na tekovinama antifašizma, što nas naposljetku svrstava na pobjedničku stranu povijesti u obračunu sa zlom Hitlerovog nacizma i njegovim kvislinzima. Ali, isto je tako neporecivo i da je sve što je predstavljalo osvetnički pir pobjednika u nedemokratskom, totalitarnom sustavu nakon Drugog svjetskog rata, stvorilo svojevrsne društvene traume i donedavno je bilo tabu tema. Nešto o čemu se nije javno govorilo. Nije se učilo ni u školama.

Pa su tako i danas jedni osjetljivi za jedne, a drugi samo za neke druge žrtve. Jedni komemoriraju žrtve ustaških, nacističkih i fašističkih zvjerstava, drugi samo one poratne, koji su stradali komunističkim pravorijekom. Pri čemu je često teško razlikovati tko komemorira žrtve, a tko čitave ideologije, što nas svrstava u rang politički nezrelih društava.

A gdje nema dijaloga, raste isključivost.

Zoran Milanović i Andrej Plenković

Tom Dubravec/Cropix

Kako se te "najmanje dvije Hrvatske" manifestiraju u današnjem političkom životu? Tako što se kod različitih istupa koji su zapravo protivni duhu demokracije i pluralizma reagira ovisno o tome – tko govori.

Pa se tako nečije izjave promptno interpretiraju kao "puzajući fašizam", najava udara na demokraciju, dok se za neke druge, koje dolaze iz usta "onih naših", nalazi stotinu izgovora i opravdanja. Neovisno o tome što bi u istinski demokratskom društvu, svakom onom kome su demokratske vrijednosti uistinu pri srcu, baš svaka isklučivost, šovinizmi, ekstremni ispadi pa i seksizmi valja trebali izazivati jednaku osudu, neovisno i svjetonazorskom predznaku onoga tko to izgovara ili piše...

Upozorio je na taj fenomen, ili ono barem indikativnu društvenu zanimljivost ovih dana i premijer Plenković, rekavši: "Vidim da i ovaj huškač s Pantovčaka komentirao da neki huškaju. Nakon njegovih izjava o Bugarskoj zabilježena su dva incidenta protiv bugarskih državljana u Hrvatskoj. Mislim na Milanovića. Ljevica se zgraža zbog huškanja Škore, a kada huškanje dolazi od Škore prema meni ili HDZ-u, onda to za ljevicu ne postoji".

Naposljetku, u isti koš sveopće relativizacije svrstan je i zastrašujući pokušaj naoružanog mladića iz okolice Kutine, koji je u listopadu prošle godine na Markovom trgu iz kalašnjikova zapucao na policajce koji su obavljali svoju dužnost ispred ulaza u Vladu...

Naravno, i HDZ pritom također ima masla te vrste na glavi, zbog svih Culeja i njemu sličnih bivših i sadašnjih članova strarnke koji su proteklih godina znali odašiljati jednako netolerantne poruke, ali Plenkoviću se ne može osporiti - da je u pravu kad govori o ovoj naročitoj vrsti društvenog licemjerja.

Jer, evo, zamislite samo da je netko iz HDZ-a ili s desnice o Miloradu Pupovcu ili nekom drugom političaru srpske nacionalnosti, ili o aktivisticama iz udruge B.a.B.e. izgovorio makar ponešto od onoga čime ih je nesebično "častio" Milanović...

Moglo bi se predvidjeti sadržaj takvih reakcija na - ne treba tu puno mašte - takvo "širenje netolerantne klime koja je možda i uvod u eliminaciju nepoželjnih i drukčijih". Bio bi to "nedopustivi i skandalozni napad na civilno društvo", "dokaz nacionalističke histerije koja se hrani izmišljanjem neprijatelja", "zabrinjavajući udar na demokratske vrijednosti"...
Ne zaboravimo pritom i na - to dođe nešto poput višnje na torti svake predvidive reakcije - već spomenuti "puzajući fašizam na kojeg vladajući ne reagiraju, dopuštajući da takav diskurs u društvu postane dominantan"...

Sjetimo se, Milanović je Pupovca nazivao "plačibabom", "crnim Mićom", odričući mu legitimitet da uopće predstavlja Srbe; B.a.B.e. je podrugljivo proglasio "logičarkama", iz "udruge glupog i neduhovitog akronima"; HRT-ovce je beziznimno počastio nazivom – jutelovci...

Dakle, etikete su podijeljene. Sad možemo samo očekivati na netko pljune u istom smjeru. Ili možda zamahne nečim, eventualno nešto baci...

Tko zna, možda bi tada ipak stigla neka osuda takvog diskursa verbalnog huškanja i od onih koji se profesionalno ili samo strastveno bave traganjem za "znakovima fašizma" na jednom političkom polu.

Naravno, onom suprotnom.

Ivana Nobilo/Cropix/ilustracija