Okončana kalvarija dr. Zlatka Hrgovića: Dva sam se desetljeća borio kako bih dokazao da nisam nadriliječnik i šarlatan!

Prijelaz u novo tisućljeće – kao da je jučer bilo! – mnogi su među nama iščekivali s uzbuđenjem i veseljem, bilo je to vrijeme i hrvatskog poraća kad se sve činilo obećavajućim, kao neka velika prekretnica nabolje.

No, upravo tih milenijskih godina svoje najteže vrijeme u životu bilježi dr. Zlatko Hrgović, naš sugovornik i ugledni liječnik, kojemu su baš tada, u vrijeme obnove i sveopćeg hrvatskog radovanja tisućljeću na pragu, uzeli sve. Teško stečeni ugled, diplomu, pravo na rad u svojoj zemlji, ali i u Njemačkoj. Ako Zlatka Hrgovića pitate, on bi te milenijske godine najradije zaboravio. Ali ipak, izabrao je da neće, nakon dvadesetak godina od kalvarije koja je nedavno dobila pravosudni pravorijek – nije kriv! – nakon tog sporenja ići će dalje, još do suda u Strasbourgu kako bi se pravično naplatio. Iako ono najdragocjenije – vrijeme i živce – nikad neće moći vratiti ni naplatiti.

Impresivna statistika

S liječnikom kojega je, ironično, više cijenila Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i ostatak civilizirane Europe u odnosu na Lijepu našu (nezahvalnu), razgovarali smo u njegovu stanu u Vodicama, maloj ljetnoj rezidenciji u kojoj provodi najtoplije doba godine sa šarmantnom suprugom, friško umirovljenom opernom pjevačicom – mezzosopranisticom zagrebačkog HNK-a Cecilijom Car Hrgović. Ljeto je pri kraju, spremaju se za povratak u Zagreb; na Trešnjevci su, nakon rasprodaje imovine u Frankfurtu (opremu iz svoje ordinacije na Kaiserstrasseru doktor je donirao bolnici u Bjelovaru), kupili kuću.

Svemu usprkos, svim poniženjima, objedama i ružnom proživljenom, Hrgoviću je Hrvatska jedini pravi dom. Priznao ga je cijeli svijet, na Cambridgeu je proglašen jednim od najboljih liječnika, u Njemačkoj također, i to dvije godine uzastopce – a sve nakon nezakonito mu uručenog otkaza u Hrvatskoj. Ipak, čak i u vrijeme kad su u njegovu ordinaciju i pod nož dolazili pripadnici svjetske celebrity A-liste, doktor Hrgović osjećao se u Njemačkoj kao stranac, gost.

Rođen je u malom mjestu kod Bjelovara, studij medicine završio je u Zagrebu, a specijalizaciju pohitao tražiti u Njemačku. Danas ih ima tri: iz kirurgije, ginekologije i urologije. Iza dr. Hrgovića impresivna je statistika ne samo slijeda specijalizacija, nego i objavljenih znanstvenih radova (dvadeset samo u posljednje dvije godine, uključujući i dvije knjige – jedna je u pripremi), operacija (više od deset tisuća), više od stotinu tisuća obrada pacijenata... I tijekom cjelokupnog rada pet (brojkom: 5) sudskih tužbi, koje su listom odbačene kao neutemeljene. Na njemačkim, ne hrvatskim sudovima!

Stotine ročišta

Tijekom karijere, pa i po zakonu velikih brojeva uostalom, neizbježno je imati mali postotak nezadovoljnih, pogotovo onih "pseudonezadovoljnih", kojima je cilj izvući nekakvu novčanu odštetu. No, ti su pokušaji propali, kao što je propao i pokušaj lažnog prokazivanja Hrgovića kao šarlatana, doktora bez diplome, nadriliječnika.

Na žalost po pacijente u Hrvatskoj, sudski je pravorijek po tom pitanju došao prekasno da bi se dr. Hrgović vratio na radno mjesto s kojega je prognan – u bolnicu u Osijeku, na mjesto ravnatelja Odjela, gdje je, pazite, bio pozvan iz Njemačke 1999. – jer je u međuvremenu za dr. Hrgovića nastupila po hrvatskom zakonu obvezna starosna mirovina.

Desetak rečenih "milenijskih godina" Hrgovićeve patnje nije ga odbilo od njegove zemlje, patio je za njom i revno dolazio na stotine ročišta (za put bi ponekad jedva smogao sredstva, povjerava "Slobodnoj"), ufajući se da će – kako i bi, na koncu – pravica biti zadovoljena.

Ljubav prema hrvatskoj grudi, ma kako to možda patetično zvučalo, nije slučajna; Hrgovićevi su roditelji, doslovce, bili – zemljoradnici. Ljudi s ukupno četiri razreda osnovne škole. Utoliko je veći njegov uspjeh, sve samonikle akademske biljke poput njega jako dobro znaju koliko se teško školovati kad ti neuki roditelji ne mogu dati niti bogzna kakvu novčanu potporu na putu obrazovanja, a kamoli nekakav intelektualni "support".

Vrhunac poniženja

Bez familije s akademskim pedigreom, sam na tom putu čovjek može uspjeti jedino ako je žilav, uporan, a Zlatko, doktor Hrgović, takav jest. Zato je odlučio ići dalje, do kraja, do Strasbourga, po realnu odštetu koja ga pripada zbog nezakonitog otkaza, kad je otpremljen iz hrvatske bolnice, a indirektno osramoćen i u Njemačkoj, sa samo tri plaće.

– Bio sam na dnu; ja, koji sam besplatno liječio prognanike i Hrvatsku pomogao s milijunskim donacijama, desetak sam godina početkom tisućljeća životario samo od ušteđevine. Znate, nakon afere i ukidanja radne dozvole u Hrvatskoj, njemački Bild Zeitung je u nakladi od nevjerojatnih 20 milijuna primjeraka na naslovnici objavio priču prenesenu iz hrvatskih medija, o meni kao nadriliječniku!

Ljudi su mi prestali dolaziti u ordinaciju, a svaki mjesec je trebalo platiti doprinose, živjeti... Jedne sam godine zbog besparice čak prodao automobil, bio je to BMW "sedmica", kako bih zatvorio mjesečni budžet. Neko sam vrijeme pješice išao na posao – prisjeća se najtežih dana liječnik.

Ipak, vrhunac poniženja bilo mu je upiranje prstom u njega kad bi dolazio na misu u hrvatskoj katoličkoj misiji u Frankfurtu.

– To me peklo više od siromaštva, kad bi se ljudi na misi međusobno gurkali i pogledavali me kao "onog lažnog doktora". A krvavo sam se školovao da bih mogao baš njima pomagati, i to najčešće bez naknade, samo "na uputnicu"!

Suprugina potpora

Nikad nisam išao brzim putem do zarade, nikad u životu nisam obavio estetsku operaciju grudi iz nečijeg hira, samo kao rekonstrukciju nakon karcinoma ili urođene anomalije i uvijek bez plastike, uz pomoć mišićnog tkiva i vlastita, da tako kažem, repromaterijala.

Pedesetak operacija promjene spola na relaciji "žensko u muško" (to je teže) i obrnuto, također sam radio nakon svih mogućih prethodnih psihoterapija i tretmana drugih kolega specijalista. Tako drastična promjena ne smije se ni uz najveći novac napraviti olako – napominje liječnik, kojemu su pacijenti ipak, malo-pomalo, ponovno počeli dolaziti na praksu u Kaiserstrasse, kako su s protokom vremena neutemeljene objede slabjele.

Reklo bi se, kvaliteta sama nađe put, ljude ipak ne možete obmanuti ma koliko nekoga oblatili.

Tijekom dugih godina agonije dr. Zlatka Hrgovića uz njega je uvijek bila druga mu supruga, spomenuta Cecilija Car; iz prvog braka inače ima dvoje djece, kao i ona.

Kad kažemo "uvijek uz njega", mislimo najviše na emocionalnu potporu, budući da fizički nije mogla stalno biti s njim zbog vlastitih obveza, posla u HNK-u Zagreb i brojnih nastupa. Iza Cecilije je također impresivna statistika otpjevanih uloga, čak je i u zrelijim godinama imala zapažene uloge, a u svojoj 53. godini nagrađena je priznanjem "Marija Radev" za ulogu Stare priorice u operi "Razgovori karmelićanki" Francisa Poulenca.

Zapravo su, realno govoreći, većinu od svojih 26 godina braka proveli na odvojenim adresama, premda je ona dolazila k suprugu u Frankfurt kad god su joj obveze dopuštale. U šali kaže da joj je plaća taman dostajala za pokriti avionski let do Frankfurta; u krizi su bili oboje, ljudi akademskog pedigrea s puno staža i iskustva, osuđeni na preživljavanje...

Opet ' onaj stari'

Ipak, ima Boga! Veli to zažareno dr. Hrgović, kojemu se nakon najtežeg razdoblja u životu "poklonio" Institut Cambridge proglasivši ga urbi et orbi jednim od najboljih liječnika 2009. godine, nakon čega je slično priznanje dobio i u Njemačkoj, i to dvije godine zaredom. Ironično, istodobno je sudski proces dokazivanja bazičnog liječničkog merituma u Hrvatskoj još trajao, trajao i trajao...

– Znao sam da sam opet "onaj stari", negdje 2010. godine mogao sam sebi proglasiti izlaz iz osobne recesije, iz crnila. U međuvremenu je i iz Hrvatske stigla pravosudna (premda ne i novčana) satisfakcija.

Radio sam sve do svoje sedamdesete punom parom; sad su mi sedamdeset i dvije, i po njemačkom zakonu još mogu raditi. Možda se i vratim opet u praksu, da vam budem iskren malo sam i "pobjegao" iz Njemačke jer mi stalno, ali stalno, šalju mailove traženja za operacije. Danas sam ih dobio nekoliko iz njemačkih klinika i bolnica; kad sam u Hrvatskoj, fizički dislociran, lakše mi je odbiti. Da sam tamo, ne bih imao srca – priznaje liječnik.

Žene i muškarci

Vrijeme u (privremenoj?) mirovini provodi pišući znanstvene radove i recenzije, a nakon knjige "Moj život između Hrvatske i Njemačke – usponi i padovi" – koju je zapravo priredio od kronološki poslaganih napisa o njemu iz medija, i to od osamdesetih do 2020. godine – priprema još jednu knjigu, na temu steriliteta.

Nije nepoznanica, naime, da je dr. Hrgović bezbroj ljudi, među kojima i puno javno poznatih osoba, liječio od neplodnosti. Što se tiče prije spomenutih operacija promjene spola, veli da u Hrvatskoj to ne radi nitko, a k njemu su u Frankfurt dolazile više žene zbog traženja ugradnje muškog spolovila. Sad za takve zahvate iz Hrvatske češće idu u – Srbiju.

– U Njemačkoj je bilo obrnuto, više se muškaraca podvrgavalo operacijama ugradnje vagine i uklanjanja muških spolnih obilježja (ekstremiteta), to su u pravilu operacije gdje je potreban i ginekolog, i kirurg i urolog; imam sve tri specijalnosti. Izveo sam i pedesetak operacija povećanja penisa, sve su bili Nijemci. Naši ljudi nikad nisu tražili takav zahvat, a nisam zabilježio ni obrnuto, traženja smanjivanja organa – prisjeća se naš sugovornik.

Najzahtjevniji zahvati

Iako se laicima čini da je promjena spola vrhunac kirurgije, liječnik tvrdi da su puno kompliciranije operacije pojedinih slučajeva karcinoma.

– Najzahtjevniji su zahvati operacije karcinoma jajnika, gušterače i mjehura. Wertheim je najsloženija i najzahtjevnija ginekološka operacija; sjećam se da sam jednu takvu (ne i jedinu!) uspješno izveo 2011. godine, uz asistenciju profesora Kauffmana. Istoga dana u eminentnom znanstvenom časopisu objavljen je moj članak "Komplikacije kod Wertheima". To je bio za mene jedan od najsretnijih dana u životu jer je simbolično označio ne samo spašavanje nečijeg života – to sam doživio puno puta – nego i spašavanje moga vlastita života, vraćanje na stari put. Taj sam dan na neki način – tako sam se osjećao – oprao sa sebe svaki trag ljage, a nju su na mene bacali oni s kojima se u Hrvatskoj nisam htio uortačiti u naplati kreveta, abortusa na crno (naplaćivali su se po 500 maraka, ispod stola), uzimanju plavih kuverti za operacije koje su ljudima fakat bile potrebne za život!

A mogao sam, vrlo jednostavno i bezbolno za mene, pristati na takvu "suradnju", biti "kralj Slavonije". Ne, hvala, ja sam samo liječnik – sažima dr. Hrgović svoj stav od kojega ne odustaje ni danas.