Rođena i odrasla na Braču, škoju za koji zna kazati kako je njeno ‘idro i sidro’, Doris Vučković (sjećate je se sigurno i po djevojačkom prezimenu Vrandečić) cijelu svoju televizijsku karijeru odisala je glamurom i jednom neposrednošću i blagošću koju su prepoznali i sami gledatelji te je zbog toga i zavoljeli.
Sve je u njezinoj karijeri išlo svojim tokom, baš onako kako je trebalo, ništa na brzinu i bez ijedne mrlje i skandala. Dašak svog prepoznatljivog damskog glamura Doris je donijela sa sobom i na naše snimanje u centru metropole.
S osmijehom na licu na Zrinjevac je stigla na biciklu u proljetnoj haljini i vedre naravi, a intervju pred vama na neki je način njezin oproštaj s gledateljima HRT-a koji su je vjerno pratili sve ove godine (skoro pa četrdeset!).
Naime, i Doris je jedna od onih koji su nedavno otišli s Prisavlja; u ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, ova samozatajna dama savršene dikcije i nekadašnja velika televizijska zvijezda otkriva razloge svoje odluke, a doznat ćete i još ponešto o njoj što niste znali.
Je li bilo teško donijeti odluku da nakon gotovo četiri desetljeća TV karijere odete s Prisavlja?
- Nije. Poželjela sam više vremena za sebe, za prijatelje, za kuću. Četrdeset godina karijere više je nego dovoljno za novi početak. Mirniji i jednostavniji. Ja nemam strah od donošenja odluka i uvijek sam se s puno povjerenja otvarala novim izazovima.
Što je najviše prevagnulo tome da odete?
- Osjećaj za mjeru, znati kada je dosta i ne bojati se promjena.
Kako su vaši bližnji reagirali na tu odluku?
- Podržali su me. Bilo im je drago čuti da ću usporiti i imati više vremena za sebe i za njih. Posljednjih sam godina puno putovala pa se za početak svi veselimo dugom, toplom ljetu koje je pred nama i mogućnosti da ga provedemo zajedno.
Kako je izgledao vaš posljednji dan na HRT-u? Jesu li vas ponijele emocije?
- Za emocije nije bilo vremena. Vratila sam se sa službenog puta. Bila sam u Brazilu, u Sao Paolu, na susretu Hrvata Južne Amerike. Odradila sam specijalno izdanje Globalne Hrvatske, razdužila opremu i vratila ključ svog ureda.
Kako su kolege reagirali na vaš odlazak?
- Iznenadila sam ih svojom odlukom, ali su me razumjeli. Zamijeniti jurnjavu i novac životom bez stresa je privilegij! I sve veći trend u svijetu svakoga tko si to može priuštiti.
Što sad imate u planu? Hoćete li se nastaviti baviti medijskim poslom?
- U planu imam odmor jer mi je silno potreban. Veselim se svom Pučišću. Veselim se moru, kući i dvoru punom cvijeća. Prijateljima. Jutrima u kojima biram što ću i koliko ću. Veselim se Rivi, koćama i svježim namirnicama. Masliniku i suhozidima koje valja obnoviti i knjigama koje želim pročitati.
Vratimo se sada malo u prošlost. Kako se jedna djevojka iz Pučišća na Braču, koja je završila srednju kamenoklesarsku školu, kasnije i studij logopedije, našla na televiziji?
- Spletom sretnih okolnosti. Na prvoj godini fakulteta, a na poticaj profesora, javila sam se na televizijsku audiciju za spikere i bila primljena. Na audiciji mi je pomoglo radijsko iskustvo koje sam kao srednjoškolka stekla na Radio Splitu.
Naime, u Splitu sam u Centru za odgoj i obrazovanje u umjetnosti i kulturi dobila zvanje Suradnika u sredstvima javnog informiranja pa sam kao dio obavezne prakse s „nagrom“ preko ramena hodala pazarom, snimala ankete i izvještavala o ponudi ribe na peškariji… Mediji mi, dakle, nisu bili nepoznanica pa sam se na televiziji snašla k’o riba u vodi.
Kako je u to vrijeme bilo baviti se novinarstvom u Splitu?
- Lijepo i uzbudljivo. Radio Split je bio jako popularan. Mentor i veliki uzor bio mi je nenadmašni Jadran Marinković. Glazbu je birao Zdenko Runjić, a sportske vijesti donosio Edo Pezzi. Tko ne bi slušao takav radio? Direktor je bio Ivo Bua i sjećam se koliko sam bila sretna raditi u takvom okruženju i učiti, a od moje tadašnje srednjoškolske generacije u novinarstvu smo ostali do današnjih dana Srđan Fabijanac i ja.
Je li vas kao djevojčicu privlačio TV posao?
- Privlačila me pozornica. Recitirala sam, glumila, vodila konferanse, pjevala u klapi „Rusulice“. O televiziji tada nisam sanjala, ali mi se srećom dogodila.
Kako su izgledali vaši počeci na Prisavlju?
- Opet sam imala sreću učiti od najboljih. Grupu spikera u koju sam primljena kao podmladak činili su tada: Helga Vlahović, Jasmina Nikić, Vesna Spinčić Prelog, Željka Fattorini… Svoje prvo televizijsko vođenje, zamišljeno kao spoj mladosti i iskustva, imala sam uz Olivera Mlakara u Hrvatskom narodnom kazalištu na danima Hrvatske televizije. Nedugo zatim dobila sam i Večernjakovu ružu kao televizijsko novo lice. Uslijedili su brojni festivali i mnoge emisije.
Bili ste jedna od naših najvećih TV zvijezda. Mnogi vas i dan danas pamte kao nekadašnju Loto djevojku. Je li vas u to vrijeme znala ponijeti slava?
- Nije. Uvijek sam bila čvrsto na zemlji. Ulagala sam u svoje znanje i znala da su naslovnice prolazne. Zato sam tako dugo i opstala, imala karijeru i ispred i iza kamere. Radila sam u režiji Prvog, Drugog i Trećeg programa, bila voditeljica Službe spikera, zamjenica rukovoditelja Programa za Hrvate izvan RH, urednica dokumentarnih projekata i rukovoditeljica Programskih službi.
S čime vam se bilo najteže nositi?
- Najljepše, a ujedno i najteže bilo mi je s ljudima. Motivirati ih… Učiniti timom… Pomiriti razlike. Bilo mi je drago kad smo mogli uživati u zajedničkim ostvarenjima i odličnim emisijama.
Je li bilo zavisti među kolegicama? Nećemo se lagati, na malim ekranima plijenili ste pažnju gledatelja svojim atraktivnim izgledom. Bili ste i san mnogih muškaraca.
- Ne znam koliko mi je izgled pomogao u životu. Vjerujem da je, ali istina je da sam morala neprestano dokazivati da izgled nije sve što imam.
Rekli ste, u svojoj dugogodišnjoj karijeri radili ste mnoge poslove, no posljednjih smo vas godina gledali u emisiji Globalna Hrvatska. U programu za Hrvate izvan RH uređivali ste i dokumentarne projekte. Koje od njih nosite u najljepšem sjećanju?
- Bilo ih je puno. Izdvojila bih serijale: „Kartolina Argentina“, „Lijepa naša Europo“, „Hrvatska moj izbor“, „Moj put“… Uživala sam radeći taj posao i znala okupiti dobar tim autora. Obilazili smo naše zajednice diljem svijeta, donosili tople ljudske priče, a iznad svega radili na povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske. Zato mi se to čini važnim, nečim što ostaje i možda najdražim dijelom moje karijere.
Gdje se vidite za deset godina? Nemate društvene mreže, što je u današnje vrijeme doista rijetkost, kako ćemo znati što nam radi naša Doris?
- Nemojte me pratiti na mrežama (smijeh), ali mi za deset godina budite gost u mojoj kućici na Braču okruženoj smiljem i lavandom u novopodignutom masliniku. Brat ćemo murve, smokve, šipke i rogače. Ispeći janjetinu i popiti čašu vina…
A koliko čujem imate i izvrsno maslinovo ulje? Svi vaši Pučišćani kažu da ste njihova istaknuta maslinarka.
- Oni to mene malo zadirkuju. Drag im je moj entuzijazam i trud oko maslina. No što je, je! Imam dobro maslinovo uje i ponosna sam na to!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....