Neda Alfirević, 22-godišnja Omišanka prava je lavica.
Ovoj elokventnoj i pristupačnoj apsolventici vanjske trgovine i međunarodnih putovanja, 2013. godine, s netom navršenih 15 godina, dijagnosticiran je zloćudni tumor jajnika.
- Doktor je bio prvo blijed, onda zelen, pa nakon toga ljubičast. Promijenio je pet boja u deset sekundi – kazala nam je Neda i dodala kako je bila najmlađa pacijentica s tom dijagnozom još od devedesetih.
Danas je Neda odlično! Zahvaljujući njoj u Splitu se formira Udruga Mladih Krijesnica, za pomoć djeci i obiteljima s malignim bolestima. Mlada djevojka osjeća se entuzijastično, hiperproduktivno, zahvalno, a na dane i prpošno. Živi životom obične 22-godišnjakinje, ističe.
Kao i svi ima dobre i loše dane, a što se zdravlja tiče - jedino je južina smeta!
Evo njene priče.
Kako si saznala za dijagnozu?
Uvijek sam bila mršavica, ali početkom srednje škole mi je počeo rasti trbuh. Svi u obitelji su se ponadali da se debljam, dok to nije uzelo maha. Ljudi su počeli komentirati i da sam trudna, a znate kako je to u malom mistu.
Pojavile su se i određene poteškoće urinološke prirode, pritisak u kralježnici i osjećaj otežanosti. Odradila sam sve standardne kontrole i sve je bilo uredu.
U kratkom roku nakon toga počela mi je izostajati i menstruacija.
Liječnica školske prakse me poslala na ginekološki pregled, a ostalo je povijest. Dijagnosticiran mi je zloćudni karcinom jajnika.
Koja je bila tvoja prva reakcija kad si saznala za dijagnozu?
S obzirom na to da u trenutku kad je obavljen prvi pregled, nisam imala niti 15 godina - doktor mi je rekao samo djelomičnu istinu i rekao da je tumor dobroćudan, a za ostalo je zvao oca. Sjećam se samo da mu je rekao “spašavajte joj glavu”. Istina je da je tumor bio velik 21,5 centimetar i da mi se od njega nije vidio jajnik. Long story short - u roku od tjedan dana imala sam sve nalaze, papire i čekala sam operaciju.
Čim se situacija počela komplicirati, slutila sam što će biti, ali nikad, baš nikad, bez obzira koliko se pripremao, znao ili slutio- nisi spreman čuti tako nešto. U tom trenutku ništa ne znaš.
Kako su reagirali bližnji?
Uvjerena sam da jedino gore od toga da imaš rak je biti roditelj čije dijete ima rak.
Što ti je najviše dalo snagu?
Vjera. Nisam imala opciju biti slaba.
Ako odustanem - neće me biti.
Gledati roditelje, sestre, prijatelje i u njihovim očima vidjeti nemoć i bol - meni je bilo motivacija da se borim. Koliko zbog sebe same - tim više zbog njih.
Što ti je najteže palo?
Osim vidljive boli koju su nosili moji najbliži, najteže mi je padala neizvjesnost. Nikad ne znaš što sutra nosi. Dani su bili isti, dugi i monotoni.
Isto tako se nikad nisam naučila na odlaske druge djece i mladih.
Zašto sam ja još uvijek tu, a oni nisu. Ako mogu ja uspjeti, mogu i oni… Znam da je uvijek sve s razlogom i višom svrhom, ali uistinu su mučni i teški osjećaji koji te tada preplave.
Jesi li bila na kemoterapijama? Koliko je to oslabilo tvoj imunitet?
Imunitet - što je to? Haha...
Jesam, bila sam i na kemoterapijama. Primila sam oko 40 terapija u 5 ciklusa.
Kemoterapije uništavaju maligne stanice, ali i ostalo što stignu putem. Imunitet većine djece na liječenju je slab i nikakav - to je normalno.
Primanje krvi i odgoda terapije su svakodnevica.
Koliko su ti se životni prioriteti promijenili?
Promijenio mi se život iz korijena, a ne samo prioriteti!
Naučila sam cijeniti male momente, a svoju pozornost i energiju usmjeriti na ono što me ispunjava. Isto tako, naučiš ljude razlučiti na prijatelje i poznanike, smanji se krug bliskih ljudi. Onda ove prve još više cijeniš.
Nakon što proživiš i preživiš tako nešto, shvatiš da je uspjeh relevantan, zdravlje važnije od bogatstva, a mir važniji od zdravlja. Zapravo zaljubiš se u sam Život, a ništa ljepše nema.
Koju ulogu udruga Krijesnica ima u tvom životu?
S obzirom na to da sam se liječila u Splitu, nakon liječenja sam samo nastavila živjeti. Nisam uzimala u obzir da će mi trebati period prilagodbe i da će se proživljeno u bilo kojem obliku reflektirati na mene. Ali jest.
Period prilagodbe je težak, osjećaš se odbačeno, čudno i neprilagođeno. Pogubljeno u najmanju ruku.
Tada sam saznala za Krijesnicu i Mlade Krijesnice. Bilo mi je super što imaju druženja, radionice, seminare i zajedničke aktivnosti na kojima razmjenjuju iskustva i podršku jedni drugima. No, kako to ide kad živiš u malom mjestu, nikad mi nije bilo s ruke otići do Zagreba. Škola, faks, posao, financije, uvijek je nešto.
Srećom, Mihael Severinac, voditelj Mladih Krijesnica, koji je, usput rečeno, divan dečko, prepoznao je u meni nešto i tako smo održavali kontakt sve do jednog dana kad nije predložio sastanak na kojem smo dogovorili suradnju.
Kakvi su planovi Krijesnica u Splitu?
Krijesnica je i prije bila u kontaktu sa splitskom dječjom onkologijom, ali je nedostajalo nešto ili netko tko će sve povezati. Za početak nam je cilj da roditelji djece na liječenju i mladi koji su se liječili čuju za nas i upoznaju se s radom. Također formiramo i grupu Mladih Krijesnice u Splitu u sklopu koje ćemo nastaviti provoditi edukativne i zabavne aktivnosti.
Ovim putem pozivam sve mlade koji se žele priključiti da se jave bez ustručavanja!
Radit ćemo super stvari, a neće nedostajati ni druženja - obećavam!
Što bi poručila mladima koji se bore sa zloćudnim bolestima?
Važno je osvijestiti sebi za što živimo i za što se borimo, a još je važnije prihvatiti situaciju.
Glavu gore, mirno iz dana u dan!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....