Time-out! Započelo je Svjetsko nogometno prvenstvo i, što bi se reklo, sve ostalo je stalo. Kako u svijetu, tako i u granicama Lijepe naše. Iako se radi o drugačijem formatu s nikad više reprezentacija, čak 48, iako američki kontinent nosi i probleme sa satnicom, odnosno vremenskim zonama, sve to istinskim zaljubljenicima u nogomet, koji se svake četiri godine pretvore u enciklopediju, neće predstavljati problem.
Naravno da će cijeli taj šušur poprimiti sasvim drugačije konture ako hrvatska nogometna reprezentacija nastavi tradiciju dobrih igara na mundijalima. Skrojilo bi to još jedno nezaboravno ljeto kroz koje će nas ponovno, uoči utakmica, voditi zanimljiva družina s državne dalekovidnice. A jedan od stalnih stručnih komentatora pronašao je „rupu“ u vremenu dok se pripremao za zahtjevan projekt „Americane“.
Vedran Ješe (45) već je nekoliko godina u ulozi analitičara, a jedan je od rijetkih koji se baš opredijelio za taj posao, na čiju adresu neće stići primamljiva trenerska ponuda koja će ga odvesti s malih ekrana. Tako smo, par dana prije Ješina polaska u žrvanj koji će trajati 40 dana, u Zadru porazgovarali o Svjetskom prvenstvu, pripremama za emisiju, poslu analitičara, šansama Hrvatske, ali i o nekim crticama iz njegove karijere.
– Spreman sam za prvenstvo koje dolazi. Bit će zahtjevno jer ima jako puno utakmica, više od 100, trajat će 40 dana, i to je za nas analitičare jako zahtjevno. Osim analiza događanja, trebaš gledati i ostale utakmice da bi bio upućen u sve. Problem će biti i vremenske razlike pa se utakmice neće moći pratiti u normalno vrijeme. To nam je u opisu posla i moramo se prilagoditi.
Kako ste uopće završili na televiziji u ulozi analitičara?
– Kontaktirali su me prije nekoliko godina, ali bio sam zauzet pa se nismo na prvu dogovorili. Onda me je zvao moj prijatelj Zvonimir Sunara Suki, pitao me jesam li zainteresiran i rekao da oni traže novog analitičara. Pristao sam, došao na razgovor i, naravno, kod njih nema probe, nego te odmah gurnu „live“. Odradio sam prvi „Stadion“ i, evo, već sam tri godine tamo.
Je li vas ta ponuda uhvatila na prepad ili ste razmišljali o tom poslu i prije?
– Pa čak i jesam jer nemam trenerskih ambicija. Htio sam ostati u sportu i ovo je bila najbolja prilika.
Jedan od rijetkih
Kakav je ritam života, s obzirom na to da živite u Zadru i često putujete na emisije u Zagreb?
– Svaki tjedan idem u Zagreb, nekada i dva puta. Jednostavno sam si to tako posložio u glavi, da moram voziti i putovati. Meni su roditelji i brat u Zagrebu pa prespavam kod njih, što je opet dobro, da ih malo vidim i da provedemo vrijeme zajedno.
Većina analitičara zapravo su treneri na „pauzi“. Opredijeljenih za posao analitičara u Hrvatskoj je izuzetno malo. Uspoređuju li vas gledatelji s nekim od kolega?
– Pa ne. Mislim da je teško nekoga kopirati, svi smo drugačiji i svatko ima svoj stil. Netko je smješniji i zabavniji, netko ozbiljniji, netko više analizira, dok netko ide na neke općenitije stvari. Recimo, Samovojska i Matteoni su novinari i nisu igrali nogomet i oni ga gledaju na drugačiji način. Oni nas „ubiju“ s puno većim znanjem o nekim zanimljivim informacijama za koje mi ne znamo, ha-ha. I to je spoj raznoraznih analitičara, gdje svatko nešto svoje ubaci i to daje cjelinu.
Kod nas je najpoznatiji analitičar Joško Jeličić. Njegov je pristup ležerniji i nema dlake na jeziku, a kako se to vama sviđa?
– Svaki je analitičar odabrao svoj način. Jela jako dobro poznaje materiju, uvijek kaže svoje mišljenje, a u Hrvatskoj neke stvari prolaze, a neke ne. Puno ga ljudi voli i zanimljiv im je njegov način komunikacije. Druga je stvar odgovara li to klubovima i igračima koje proziva. Ali to je njegov način.
Jeste li se dosad u karijeri analitičara susreli s nekim neugodnim situacijama?
– Nisam. Odabrao sam svoj stil, u kojem nema vrijeđanja, ponižavanja, omalovažavanja, jer općenito ne volim tako u životu funkcionirati. Smatram da moja rečenica može doći dosta daleko i onda uvijek biram blaži način da kažem realnu situaciju. Ako netko ne igra dobro, moje je da to kažem. Zvali se oni Dinamo, Hajduk, Rijeka, svejedno… Kažem zbog kojeg razloga netko ne igra dobro, ali nikada nikoga ne prozivam.
Znači, nema etikete hajdukovca ili dinamovca?
– Ha-ha, nema.
‘Nikad se ne gledam i ne slušam‘
Nedavno ste se okušali u još jednoj novoj ulozi. Komentirali ste finale Lige prvaka između Arsenala i PSG-a kao stručni komentator, uz Marka Šapita.
– Bilo je zanimljivo, no ne mogu reći da je bilo lagano jer si cijelo vrijeme u eteru uživo i moraš paziti na svaku rečenicu. Mislim da je u konačnici sve prošlo u redu. Ljudi moraju znati da nije moje biti komentator, nego sukomentator, da se ubacujem s nekakvim taktičkim stvarima i da pokušam gledateljima približiti i dočarati taj nogometni dio. Nije bilo nikakve probe prije, na televiziji je problem što nema proba, nego te odmah gurnu u vatru. Dobra je stvar što se ja ne bojim kamere niti tih slušalica, tako da je stvar samo tog straha. Ako ga čovjek prevlada, onda lakše može govoriti, a što više govoriš, skupljaš više iskustva. Radio sam već prijenos derbija, Dinamo – Hajduk, no ovo je bilo puno zahtjevnije jer domaću ligu puno bolje poznajem.
Jeste li kasnije poslušali svoj prijenos i jeste li zadovoljni kako ste ga odradili?
– Obično nikad ne slušam i ne gledam. Bitno mi je što su mi rekli relevantni ljudi, dok komentare više ne čitam jer nisu realni, nego samo ljudima služe kao ispušni ventil, pa onda samo udaraju. Meni je bitno što su rekli moji nadređeni, koji taj posao rade godinama, njihove recenzije i pohvale su mi puno bitnije, a oni su rekli da je sve prošlo super i to me čini zadovoljnim.
Koliko je različita priprema za studijsku emisiju analitičara i posao sukomentatora?
– Manje-više je slično. Najvažnije je poznavati materiju, taktiku, klubove i igrače. Treba gledati utakmice i tada si najspremniji. Naravno, treba kupiti razne detalje i taktičke stvari koje pišu raznorazni portali i stranice koje se bave analizom nogometa. To se poveže i to se nosi u eter.
Možemo li vas očekivati i u toj ulozi na aktualnom Svjetskom prvenstvu?
– Mislim da ne. Oni su napravili drugi koncept. Trebao sam čak ići u Ameriku, bilo je govora da idem komentirati, međutim, ostajem u studiju.
Koliko može Hrvatska?
Dotaknut ćemo se i prognoza. Tko će biti prvak, a gdje vidite Hrvatsku?
– Hrvatska nas je na zadnja dva Svjetska prvenstva naviknula da imamo velika očekivanja, a na oba smo ih ispratili s nadom da prođu grupu. Ja ću biti realan i reći da idemo korak po korak, neka prođemo grupu, po mogućnosti s prvog mjesta, a onda smo mi opasni. Hrvatski mentalitet nije isti u kvalifikacijskim utakmicama i onima na turnirima. Tu se probudi puno veća želja i stvaramo rezultat koji nije realan gledajući broj stanovnika i infrastrukturu, ali i igrački kadar. Nadam se da ćemo i ove godine iznenaditi, no treba se puno toga posložiti. Što se favorita tiče, prvenstvo je predugo, uz pripreme to je više od 60 dana. U mnogim momčadima ima velikih ega, ultrakvalitetnih igrača koji nisu zadovoljni nekim ulogama ako možda nisu u centru pažnje. To su ekipe poput Francuske, Engleske, Španjolske… I tu će biti ključ da treneri zadrže koheziju u ekipi, da ne bude iskakanja iz tračnica i da se ne pokvari atmosfera. Sjetimo se kod nas 2018. i Kalinića. Nećeš? Idi! I ostvaren je najveći rezultat u povijesti. Mnoge bi reprezentacije to uzdrmalo. Tako da će taj dio biti ključ. Zbog velikog broja utakmica i dana, smatram da neki autsajderi nemaju šanse za iznenađenje, ali netko od domaćina mogao bi doći dosta daleko. Favoriti su uvijek isti: Francuska, Španjolska, Portugal, opasni su Englezi, a tu su uvijek Argentina i Brazil, a i mi.
Prebacili smo se potom na jedan, najpoznatiji, dio vaše karijere, a to je 2002. godina i titula prvaka Hrvatske sa Zagrebom.
– To me je nekako obilježilo. Najljepši dio moje karijere i priča koja je stotinu puta ispričana. Vodio nas je veliki Cico Kranjčar. Dovedeno je 18 novih igrača, uz nas par mladih starosjedilaca. Došla je nova uprava i sklepala je ekipu, ne možemo reći „ofrlje“, jer se kasnije pokazalo da su napravili vrhunski posao. Ključna stvar bio je dolazak Ivice Olića, koji je bio i najbolji strijelac HNL-a. Cijeli taj sistem, 4-2-4, koji je igrao Cico, bio je napadački orijentiran. Zabili smo puno golova, a primali smo malo, najmanje u ligi, i igrali smo nogomet koji je bio avangarda. To je bio ogroman uspjeh, pogotovo za mene koji sam odrastao u tom klubu, gdje sam bio kapetan u kadetima i juniorima, a kasnije i seniora. Žao mi je što je danas takva situacija s klubom, idu prema dnu, a ovim će tempom doći do zadnje lige i ugasit će se. Baš šteta s obzirom na povijest i legende koje su odgojene u tom klubu.
Došli ste i do hrvatske reprezentacije, za koju ste nastupili dva puta.
– Kad se baviš nogometom, nastup za svoju državu, gdje te je netko odabrao među 22 najbolja igrača u tom trenutku, ostvarenje je snova. Svi mi koji se bavimo nogometom sanjamo da dođemo na tu pozornicu, nitko ne kreće s ciljem da zaradi novac.
Karijera je završila u Zadru, prvo sezona u NK Zadar, a zatim gotovo šest godina u Primorcu iz Biograda.
– Igrao sam HNL sa Zadrom, a trener je bio Štimac. Kasnije su nas izbacili zbog nekakve licencije i onda sam prestao igrati jer nisam htio igrati u Drugoj ligi. Napravio sam pauzu par mjeseci i onda su me zvali iz Biograda, jedva su me nagovorili, i onda sam ostao gotovo šest godina. Igrao sam do 40. godine Treću ligu i to mi je bilo baš super. Produžio sam si karijeru, uživao sam, a imali smo i dobru ekipu s kojom smo bili blizu ulaska u Drugu ligu.
U Zadar zbog supruge
U Zadru ste završili zbog supruge.
– Da, istekao mi je ugovor u Širokom i došli smo u Zadar na pauzu. Uhvatio me je Jakov Surać i na brzinu me nagovorio da potpišem za Zadar, i tako smo ostali živjeti u Zadru.
Jedno teško pitanje: nadate li se boljim danima za zadarski nogomet?
– Svaki nogometni klub mora imati glavu i rep. Mora postojati struktura u kojoj se zna tko donosi odluke. Sportski sektor, financije i logistika su ključ. Taj investitor mora odlučiti želi li ići naprijed ili ostati tu gdje jest. Zadarski je problem i ta infrastruktura… Vjerujem da će doći bolji dani za Zadar, ali mora se nešto pokrenuti. Zadar zaslužuje puno više.
Osim igračke i analitičarske karijere, vi ste sa suprugom pokrenuli modnu liniju.
– Već 10 godina imamo svoj brend, Cataleya by Martina Ješe, ja sam Cataleya Sport Line. Supruga i prijatelji su me nagovorili da i ja pokrenem nešto i započeo sam s tim majicama, kratkim hlačama, trenirkama, i to je naišlo na plodno tlo kod ljudi. Ona je majstor svog zanata, radi nevjerojatne stvari sa svojim haljinama, oblači cijelu estradu… Radi predivan posao, Hrvatice je obožavaju i stalno naručuju.
I za kraj, kroz karijeru su vas nazivali hrvatskim Davidom Beckhamom. Je li vam to imponiralo ili vas je nerviralo?
– Prvi dan mi je imponiralo i onda me je nakon mjesec dana već počelo nervirati jer je to ušlo u svaki intervju… Ali što reći, govorimo o Beckhamu, no ja sam nekako realan, znam gdje sam i tko sam, ha-ha – zaključio je Ješe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....