On je njezino najveće zlato! Barbara Matić i Frano Vugdelija govore nam o vjenčanju, djeci, zajedničkom životu...

Osvajačica olimpijske zlatne medalje, 29-godišnja Splićanka Barbara Matić, gdje god da dođe, ovih dana prima čestitke za svoj veličanstveni uspjeh u Parizu. Zaustavljaju je na cesti sve generacije, svi bi joj htjeli uputiti barem riječ, pitati je za potpis, zajedničku fotografiju... Bilo je tako i kad smo se našli u Ljetnom kinu Bačvice, gdje je naša zlatna olimpijka prvi put za neki medij u Hrvatskoj pozirala s godinu dana mlađim dečkom Franom Vugdelijom (28).

Još joj je sve ovo čudno, priznaje nam, nije navikla na toliki medijski interes za njezin život, a i da je odjednom postala prepoznatljivo lice. Sebe, kaže, ne doživljava tako, ostala je i dalje ona jednostavna, obična cura iz Splita. Jednako je skroman poput Barbare i njezin Frano iz Otoka, maloga mjesta pokraj Sinja, inženjer koji se bavi obnovljivim izvorima energije, projektira vjetroparkove, solare...

Upoznali su se još za vrijeme fakultetskih dana i već su šest godina u vezi, koju će iduće godine okruniti na najljepši mogući način – bajkovitim vjenčanjem u okolici Splita, za koje su pripreme već uveliko počele. Par je s nama pretresao sve o jednom od najvažnijih dana u svojem životu, otkrili su nam da će prirediti veliko vjenčanje, znaju li se nekad posvađati, čime su privukli jedno drugo, zašto je Barbara za Franu, kada ga je prvi put ugledala, pomislila da je torcidaš...

BARBARA

Jesu li se slegli dojmovi nakon osvajanja zlata na OI-ju, gdje ste ispisali hrvatsku povijest? Jeste li postali svjesni svojeg uspjeha ili vam se još uvijek sve doima kao neki lijepi san?

Dojmovi mi se još nisu slegli jer mi vrijeme brzo prolazi zbog raznih obveza, toliko da se još nisam pošteno ni naspavala. Vjerujem da ću najviše postati svjesna ovog uspjeha za nekoliko godina ili u trenutku kad odlučim da je kraj moje sportske karijere.

Gdje god da se pojavite, svi vas zaustavljaju na ulici i čestitaju. Čija vam je čestitka nekako najviše prirasla srcu i zašto?

Stvarno nema dana da mi netko ne priđe, zatraži potpis, sliku… Slatko mi je sve to i simpatično, iako se moram još malo naviknuti da me ljudi sada više prepoznaju nego prije. Ali daleko od toga da sad sebe doživljavam nekom slavnom osobom, bila sam i ostala obična, jednostavna djevojka, koja samo radi to što voli. Bilo mi je drago pročitati poruke nekih mladih cura koje su mi pisale kako sam im motivacija i da su se vratile trenirati, najviše zbog mene. Drago mi je što sam im postala na neki način uzor.

Najavili ste da ćete iduće godine pred oltar. Kako zamišljate vjenčanje? Biste li voljeli da to bude jedna velika zabava za vašu obitelj i prijatelje, ili manja, intimna ceremonija?

Iskreno, još ne znam kako će sve izgledati. Svaki dan imam neke nove želje ili mi se nešto novo svidi. Tako da nije još sve sto posto definirano. Ono što sigurno znam je da će biti veliko vjenčanje i nadam se da će se svi dobro zabaviti!

Zna se već i mjesto. Je li u pitanju vaš rodni Split?

Bit će u okolici Splita, jako blizu, što mi je baš drago.

Na koju biste pjesmu voljeli zaplesati prvi ples?

Odlučili smo već koja će biti pjesma, ali htjeli bismo da to ostane naša mala tajna.

Hoćete li u budućnosti biti gospođa Vugdelija ili planirate Franinom dodati i svoje prezime?

Znamo se često smijati oko ovoga, pa mu kažem da je malo zakasnio sa svime, jer bih već bila Vugdelija. I zlatna medalja bila bi zabilježena njegovim prezimenom.

Dakle, uzimate Franino prezime nakon vjenčanja?

Vidit ćemo (smijeh)!

Čime vas je Frano privukao?

Meni je on na prvu izgledao kao neki huligančić ili žestoki torcidaš. Onda je na jednom ispitu imao 98 posto točnih odgovora, pa mi je dodatno porastao u očima. Zainteresirao se za moje borilačke sportove, podupirao me i kako smo se upoznavali, sve mi se više i više počeo sviđati.

Je li to bila ljubav na prvi pogled?

Ne bih rekla da je baš bila ljubav na prvi pogled, ali simpatije su postojale od samog početka. S vremenom sam shvatila koliko je simpatičan i drag.

Već ste šest godina u vezi. Strahujete li od one sedme godine, za koju se kaže kako zna biti kobna?

Mislim da su to više neka praznovjerna razmišljanja i da godine nisu toliko važne. Ako nam je suđeno, onda nam je suđeno, ako nije, nije…

Vaša sestra Brigita, nekadašnja svjetska juniorska prvakinja, zbog majčinstva je odustala od sportske karijere. Kakvi su vaši planovi jednom kad postanete majka?

Iskreno, ne znam. Nadam se da ću dotad biti zaposlena, voljela bih i na neki način ostati u džudu.

Koliko biste djece voljeli imati?

Budući da već imam godina, trebali bismo uskoro malo i poraditi na tome (smijeh). Voljela bih troje, dvoje odmah, a treće malo kasnije…

Znate li se nekad posvađati, ako da, oko čega?

Nije da se nešto puno svađamo, više ja znam malo izdramiti oko nekih gluposti, pa Frano to istrpi. Ali, hvala Bogu, nikad nismo imali neke velike svađe i razmirice.

Našalili ste se nedavno kako nijedno od vas dvoje ne zna kuhati. Je li došlo vrijeme da naučite?

Doći će to vrijeme kad nam dođu djeca, zasad živimo mladenačkim načinom života pa jedemo kod roditelja (smijeh).

FRANO

Kako ste se osjećali kad je Barbara osvojila zlato na OI-ju?

Bio sam, naravno, presretan i euforičan, ali u danom trenutku nisam bio svjestan situacije i činjenice da Barbara i Hrvatska imaju olimpijsko zlato.

Pratili ste sve uživo iz Pariza. Barbarina je mama rekla da ste se umalo srušili u nesvijest nakon polufinala. Emotivno ste, dakle, sve to proživljavali?

Gledanje njezinih borbi, pogotovo uživo, doživljavam dosta stresno, a sama činjenica da se radilo o polufinalnoj borbi, u kojoj pobjeda znači osiguranu medalju, dodatno je povećavala razinu napetosti. Stoga da, moglo bi se reći da sam dosta emotivno proživio taj period.

Što ste joj prvo kazali nakon osvajanja medalje?

Najprije sam joj čestitao i pitao je li svjesna što je napravila. Osvajanje zlatne medalje na najvećoj sportskoj pozornici san je svakog sportaša i potvrda da se životni rad i trud u konačnici isplatio.

Jeste li je odveli na neki ručak ili večeru? Kako ste vas dvoje proslavili osvajanje olimpijskog zlata?

Zbog svih medijskih obaveza i drugih angažmana koji su uslijedili nakon osvajanja medalje, nije bilo prilike za proslavu, no čim se situacija malo smiri, sigurno ćemo naći vremena.

Čime vas je Barbara privukla?

Privukla me je svojim izgledom, a osobnošću zadržala.

Što ste prvo pomislili kad ste je ugledali?

S obzirom na to da je to bilo prije šest godina, nisam siguran da se mogu sjetiti…

Upoznali ste se na splitskom Fakultetu za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju. Kako je taj susret izgledao? Tko je kome prvi prišao?

Tako je, upoznali smo se na četvrtoj godini fakulteta, i to potpuno spontano. U to vrijeme već sam radio u firmi u kojoj sam i danas zaposlen, pa sam bio nešto bolje upoznat s tematikom predavanja u odnosu na ostale kolege. Dok smo rješavali jedan zadatak, Barbara je došla do mene tražiti pomoć, i to je bio naš prvi susret i kontakt. Od tog trenutka, sve ostalo je, kako kažu, povijest.

Tko je od vas dvoje romantičniji u vezi?

Mogu reći da smo oboje podjednako (ne)romantični.

Čime je ponekad znate iznenaditi?

A nemam nekakva posebna iznenađenja, sve ovisi o situaciji.

Već ste šest godina u vezi. Strahujete li od one sedme godine, za koju se kaže kako zna biti kobna?

Smatram, kao i Barbara, da su to praznovjerja, i da prekidi ne ovise o broju godina u vezi.

Vjenčanjem se zapravo neće puno toga promijeniti jer već živite zajedno. Kako izgleda suživot s Barbarom?

S obzirom na to da već dugo živimo zajedno, mogu reći da se odlično slažemo i nadopunjujemo. Kao i kod svakoga, s vremena na vrijeme pojave se neke nesuglasice, koje se vrlo brzo riješe.

Kako su vaši u obitelji prihvatili Barbaru? Što kažu za nju?

Moji su je u obitelji odmah prihvatili. Od samog početka uočili su njezinu skromnost, dobrotu, i brzo su je zavoljeli kao člana vlastite obitelji. Često ističu koliko je draga, pristupačna i koliko se trudi u svemu što radi. Uvijek je pohvaljuju i vole naglasiti da se izvrsno uklopila u našu obitelj.

Radite u struci, bavite se obnovljivim izvorima energije, projektirate vjetroparkove, solare... Uz sve to stignete se baviti i sportom. Kako sve to uspijevate?

Posljednje četiri godine bavim se jiujitsuom u klubu "Jiu Jitsu Academy Split". Smatram da svatko tko radi ozbiljan posao u uredu treba imati nekakav ispušni ventil u sportskom smislu. Kako me je oduvijek zanimao borilački sport, u konačnici je odluka nekako pala na jiujitsu i mogu reći da se nisam pokajao.

Biste li voljeli da vaša i Barbarina djeca jednog dana budu profesionalni sportaši?

Ne volim roditelje koji stavljaju pritisak na djecu, stoga sigurno neću ništa forsirati. Bitno mi je da djeca treniraju bilo kakav sport, ali njihova karijera, bilo sportska bilo poslovna, bit će isključivo njihov izbor!