Još od malih nogu bili su povezani, a tako je i danas, iako žive na različitim adresama i gradovima. Ines Goda Forjan (34) uspješna je sportska novinarka RTL-a, a njezin najmlađi brat Bruno Goda (27) jednako uspješni nogometaš čija je Rijeka nedavno postala prvak Hrvatske.
Nećemo izostaviti ni još jednog Godu, brata Dinu (32) koji je nogometni trener. Svi troje od malih su nogu veliki zaljubljenici u sport pa nije ni čudo što im je to danas postao posao. Roditelji Sanja i Dražen pucaju od ponosa, a kako i ne bi, kad su odgojili tako nadarenu djecu, sada već odrasle ljude. Najviše vole kad ih posjete u rodnoj Županji, a i Ines, Bruno i Dino, vole obiteljska okupljanja, jer doma je ipak - doma, najslađe... Ne moramo vam ni govoriti kakva je fešta nastala kad je Bruno s Rijekom osvojio prvenstvo, a počelo se slaviti još na Rujevici, gdje je, dakako, bila Ines, i to poslom!
INES GODA FORJAN
Kako vam je bilo gledati tu utakmicu? Kako se proslavila pobjeda?
- Bila sam sa suprugom Ivanom, koji je također sportski novinar, na toj zadnjoj utakmici lude i neizvjesne sezone HNL-a. I oboje smo radili. Kraj utakmice dočekali smo dolje uz travnjak, spremni za svoja javljanja uživo, a onda je samo nastao kaos, ludnica. Navijači su utrčali na travnjak i prije kraja utakmice. Razdvojili smo se, a Brunu nismo uspjeli ni vidjeti u tih prvih sat vremena slavlja na Rujevici. Kao sportska novinarka, nastojim uvijek biti profesionalna i objektivna, ne svrstavam se uz nikoga, ne navijam za određni klub, ali uvijek ću podržavati svog brata i biti sretna zbog njegovih uspjeha bez obzira čiji dres nosio. Tako je bilo i tog dana. Bila sam ponosna i na rubu suza. Kad sam odradila svoj posao, uspjela sam se probiti do njega i zagrliti ga. Cijela obitelj bila je na okupu, gledali smo ga s medaljom oko vrata kako drži trofej prvaka Hrvatske. Navijači su u jednom trenutku skandirali njegovo ime. Naježila sam se. Sve je zaslužio.
Dajete li Bruni ikad instrukcije kako se ponašati pred kamerama kad daje izjave?
- Dosta puta smo pričali o tome i naravno da sam mu dala neke savjete. Posebno na početku karijere kad mu je sve to bilo novo i nepoznato. Ja sam stalno pred kamerama, ali on to baš i ne voli. No shvaća da je i medijski nastup dio njegovog posla. Uvijek je maksimalno profesionalan i ništa mu nije teško.
Kako izgledaju vaši razgovori?
- Bruno i ja jako smo slični. I oboje volimo puno pričati. On je jako zabavna osoba, empatičan je, ima najbolje fore. Kad je među svojim ljudima, uvijek je najglasniji i često od njega čak ni ja ne mogu doći do riječi. S obzirom da je zbog nogometa u Zagreb doselio kada je imao samo 14 godina, naglo je odrastao i osamostalio se. Ja sam tada već studirala u Zagrebu, išla sam na njegove roditeljske sastanke i gledala kako izrasta u osobu kakva je danas. S njim zaista mogu razgovarati o svemu.
Komentiraju se njegove utakmice, je li tako?
- Naravno, to je neizbježna tema kad smo svi toliko angažirani oko sporta. Komentiramo i njegove izvedbe i utakmice, ali prije svega smo mu ogromna podrška. On je čvrsto na zemlji i često je sam sebi najveći kritičar.
Gleda li on vaše televizijske minute?
- I on prati moj rad. Posebno kad su velika natjecanja i veliki projekti poput svjetskih i europskih rukometnih prvenstava. Tada on navija za mene. I uvijek mu je super sve što radim. Proteklog siječnja s djevojkom je uspio doći na onu čudesnu četvrtfinalnu utakmicu između Hrvatske i Mađarske. Mislim da je to bilo prvi put da je on mene pratio s tribina.
Znate li se ikad posvađati i oko čega?
- Kao djeca smo se znali svađati oko svega, ali danas više ne. Poštujemo se, uvažavamo i znamo da sve možemo riješiti razgovorom.
Imate još jednog brata. Kako se slažete svi troje?
- Ja sam najstarija. Bruno ima 27, Dino 32, a ja ću za mjesec dana proslaviti 34. rođendan. Kad smo bili klinci, bilo je tu svega. I svađa i prepirki i skrivanja najdražih igračaka. Kao najstarija, voljela sam biti šefica, a oni se s tim baš i nisu slagali. Bili su zaigrani, nestašni i nekad zaista nisam mogla pratiti njihov tempo. Danas se super slažemo, prijatelji smo i brinemo jedni za druge.
Paze li braća na vas i dan danas kao na jedinu sestru? Zovu li vas, koliko se često čujete?
- Da! Obojica su oduvijek bila zaštitnički nastrojena prema meni, iako sam starija od njih. Sretna sam što je tako i sada kad smo odrasli. Živimo na tri adrese, ali čujemo se svakodnevno. Imamo zajedničku WhatsApp grupu u koju odmah javljamo sve novosti ili samo provjeravamo kako je tko.
Kako izgledaju vaša obiteljska okupljanja kad se nađete u Županji? Tko je glavni zabavljač?
- Kad god uspijemo, volimo se skupiti doma u Županji. Mama Sanja pripremi sva jela kojih se zaželimo i uvijek pripremi previše svega. Bruno je glavni zabavljač. Tako je bilo i kad smo bili djeca. Iako i tata Dražen iz rukava zna izvući neke smiješne priče i anegdote. Volimo svi zajedno otići i kod bake na selo, u Gunju, i samo uživati što smo na okupu. Dom je uvijek dom. Ti trenuci nam najbolje pune baterije.
Rodom ste iz Županje. Kako vam je izgledalo djetinjstvo i odrastanje s braćom?
- Imali smo divno djetinjstvo, odrastali smo u malom gradu u kojem svatko svakoga zna. Provodili smo vrijeme u igri na ulici, bavili se sportom. Imali smo i imamo divne prijatelje. I brižne roditelje koji su uvijek davali sve od sebe da imamo sve što nam treba. Njima smo nas troje uvijek bili na prvom mjestu. Ja sam najstarija i moram priznati da mi nije uvijek bilo lako s dvojicom mlađe braće koja su znala biti i dosadna i neposlušna i prezaigrana. Naravno da smo se znali svađati i ljutiti, ali od malih nogu roditelji su nas učili da je obitelj najvažnija i da uvijek moramo biti tu jedni za druge što god da se dogodi. Zato te naše djetinjaste svađe i prepirke nikad nisu trajale predugo. Danas smo jako povezani, uvijek se čujemo, podržavamo, poštujemo i volimo.
Što ste sve trenirali?
- Bruno je oduvijek bio zaluđen nogometnom loptom. Još otkako je prohodao. Cijelo djetinjstvo je tvrdio da će biti nogometaš i uspio je. Dino je trenirao i nogomet i tenis, a danas je nogometni trener mlađim kategorijama u HAŠK-u u Zagrebu. Ja sam trenirala košarku i tenis, u osnovnoj školi sam se zaljubila u rukomet. Još na početku srednje škole odlučila sam da želim ostati uz sport, ali kao sportska novinarka. Nikome od nas ništa se nije dogodilo slučajno, iza svega stoji velik trud i rad i na to sam jako ponosna.
Nije, dakle, slučajno da ste sportska novinarka, iako ste u početku na RTL-u pratili druge teme. Kako je nastala ta golema ljubav prema sportu u obitelji?
- Glavni krivac je tata koji je oduvijek bio zaluđen sportom. Uz njega smo se Dino, Bruno i ja zaljubili u utakmice, mečeve, sportska uzbuđenja i neizvjesnost, euforiju, činjenicu da sport uvijek spaja i povezuje ljude. Od malih nogu smo pratili nogomet, rukomet, tenis, Formulu 1. Gledali smo sva velika natjecanja, a mama i tata su nas vodili na prve utakmice. Obiteljski smo odlazili na Maksimir, pratili Snježnu kraljicu na Sljemenu. Dino i Bruno trenirali su nogomet, a ja tenis i košarku. Sport je toliko toga lijepog donio u naše živote. Naučio nas je disciplini, upornosti, naučio nas je kako funkcionirati u timu, kako se nositi s autoritetima. Naučio nas je da uvijek moraš davati svoj maksimum, ali i da ništa ne možeš postići bez podrške i pomoći drugih. Naučio nas je da bez truda i rada nema uspjeha. Imala sam sreće da sam u Ivanu pronašla osobu s istim vrijednosti i istim žarom. Danas sam sretna i zahvalna što smo svi baš tu gdje jesmo i što je sport jako prisutan u našim životima.
Gotovo je nemoguće zamisliti sportske minute RTL-a, naravno i one rukometne, bez vas. Mislite li da još ima predrasuda prema ženama koje se bave sportskim novinarstvom?
- Jako mi je drago vidjeti sve više žena u ovom poslu, iako ga ja zapravo nikad nisam doživljavala kao muški. Ne gledam na svijet, život i posao na taj način. Smatram da se bez obzira na spol možeš baviti čime god poželiš. Oduvijek sam smatrala da je potpuno nepravedno da je žena manje u sportskom novinarstvu i sretna sam što sam dio ovog televizijskog vremena u kojem se pomiču granice. Predrasuda ima i vjerojatno će ih uvijek biti. Ne opterećujem se time. Trudim se i radim svoj posao najbolje što mogu i puno vremena posvećujem pripremi za svaki prilog, javljanje uživo, emisiju ili projekt. Od prvog dana u ovome poslu odlučila sam da će to biti moj alat u rušenju predrasuda. Jer ako si pripremljen, educiran, informiran i siguran u to što radiš, sve predrasude padaju u vodu.
BRUNO GODA
Kako ste proslavili pobjedu Rijeke i osvajanje prvenstva?
- Slavlje je krenulo i prije posljednjeg sučevog zvižudka kad su navijači utrčali na travnjak. Nastala je ludnica kakvu nismo mogli ni zamisliti. Dodjela medalja pa podizanje trofeja, slavlje se nastavilo u otvorenom autobusu u kojem smo se vozili do Korza. Ondje su nas čekali naši navijači. To veselje, te emocije i energija bili su nevjerojatni. Kasnije smo se malo izolirali na privatnoj zabavi i slavili do jutra.
Koliko vam je značilo što vas s tribina bodri sestra? Koliko vam inače u životu značu njezina podrška?
- Uvijek mi puno znači njezina podrška i prisutnost na utakmicama. Jako smo povezani i kad god može, tu je. Velika mi je podrška ne samo u nogometu nego i u privatnom životu.
Što ste prvo rekli jedno drugome kad je završila utakmica?
- Iskreno, ne sjećam se. Ali nismo previše govorili jer su emocije govorile umjesto nas dok smo zagrljeni skakali i slavili.
Pratite li Ines na televiziji?
- Naravno! Kako ona mene prati i bodri s tribina, tako i ja nju. Jedina razlika je što ja to mogu samo ispred TV-a (smijeh). Drago mi je što nas i posao povezuje.
Koji je najbolji savjet koji vam je dala kao najmlađem bratu?
- Ne mogu izvojiti samo jedan savjet. Uvijek je bila uz mene, i u dobrim i u teškim trenucima. Posebno kad sam bio mlađi i kad se nisam znao nositi s nekim situacijama. Ona je uvijek je znala naći prave riječi u pravom trenutku. Baš kako bi trebala starija sestra.
Kako roditelji gledaju na vaše i sestrine uspjehe?
- Jako su sretni i ponosni na nas i na sve što nam se događa u životu.
Kako se opuštate kad niste na travnjaku?
- Izvan terena vrijeme najčešće provodim sa svojom djevojkom, u našem miru i rutini. Volimo i kućna druženja s prijateljima. Obično se mi suigračima okupimo s našim boljim polovicama kod nekoga i uvijek se sjajno zabavljamo. Veliki sam ljubitelj filmova tako da slobodno vrijeme provodim i uz njih.
Kako vam je živjeti u Rijeci?
- Super mi je živjeti u Rijeci. Sviđa mi se grad i okolica i blizina mora. Uživam ovdje već dvije i pol godine.
Što prvo napravite kad dođete u rodnu Županju?
- Kad dođem u Županju, prva stanica je odlazak kod roditelja. I naravno, unaprijed naručen neki od maminih kulinarskih specijaliteta. Uvijek vrijeme odvojim za druženje s prijateljima iz djetinjstva i ostalim dragim ljudima koje uvijek obiđem kad dođem u svoj rodni grad.
Imate li djevojku? Kako ona gleda na vaše bavljenje nogometom?
- Imam djevojku već sedam godina. Priča o njoj će ostati tajna, ali mogu vam reći da sam našao onu pravu. Sigurno joj nije lako prolaziti kroz sve što jedna karijera profesionalnog nogometaša donosi. Puno je tu odricanja. Često sve svoje želje i obaveze mora ostaviti ili staviti u drugi pa i treći plan zbog mog uspjeha. Zato je svaki taj uspjeh naš zajednički uspjeh. U svakoj situaciji je uz mene i to mi jako puno znači.
Što vam je dosad bio najveći izazov u karijeri?
- Sigurno bih na prvo mjesto stavio period u kojem sam bio bez kluba šest mjeseci. Ali svakako bih rekao i ozljede koje su u sportu neizbježne i koje te odvoje od terena. Bez obzira na iskustvo i godine, to svakom igraču teško pada pa tako i meni.
Sjećate li se neke posebne utakmice u kojoj ste ostavili srce na terenu, što se kaže?
- U svaku utakmicu ulazim s ciljem da ostavim srce na terenu, ali ako bih baš morao izdvojiti jednu onda bi to bila ona protiv francuskog Lillea u Konferencijskoj ligi. U tih 120 minuta na Rujevici dali smo sve od sebe.
Poziv izbornika Zlatka Dalića da zaigrate za reprezentaciju? Maštate li o tome?
- San svakog nogometaša je da zaigra za svoju reprezentaciju. To je i moj san. Ostale želje, snove i cljeve volio bih ostaviti za sebe. Pokušavam ne gledati daleko u budućnost, nego svaki dan raditi na tome da budem bolji. Uvijek dajem sve od sebe. Svaku večer kad legnem u krevet, želim biti siguran da sam taj dan dao sto posto od sebe!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....