Joško Gverović medicinski je brat, a Nina Mesulić medicinska sestra. Međutim, Joško i Nina su i ‘izvanmedicinski’ brat i sestra. Oboje pomažu ljudima, oboje vole medicinu i oboje rade u Općoj bolnici Dubrovnik. Nina je na Odjelu za pedijatriju, a Joško na Odjelu za ortopediju i traumatologiju. Medicinom se ‘zarazila’ i treća, najmlađa sestra Doris Vukić, koja radi kao medicinska sestra u ambulanti u Novoj Mokošici u ordinaciji doktorice Marije Burić.
Od veljače 2010. Nina je u službi medicine. Najprije je upisala gimnaziju, ali se onda prebacila s prijateljicom u medicinsku gdje joj se svidjelo. Odradila je staž, postala majka te počela raditi na pedijatriji. Radi u pedijatrijskoj ambulanti od 7.30 do 15.30. Nekad bude lakših, nekad težih dana. Ali, treba se znati dobro nositi sa stresom.
Najteže je - umiriti roditelje
- Volim raditi s djecom, djeca su super, od njih se svašta nauči... Ali, malo je zahtjevnije raditi s roditeljima, babama, djedovima i pratnjom koja dođe s djecom. Bez obzira na sve, djeca su najranjivija skupina i svakom pristupam srdačno. Često su roditelji ti koji naprave paniku, a s djecom se poigramo... Kad radimo neki zahvat ili neku dijagnostiku, budu preplašeni, ali kad im objasniš, to bude dobro. Imamo posebne dječje šarene kute s igračkicama. Bogu hvala pa postoje i mobiteli, upalimo im crtiće, time im skrenemo pažnju i to bude lakše... Ne znam pjevati pa upalim mobitel! - priča Nina uz smijeh.
Naravno, najveći strah imaju ljudi sa svježim iskustvom roditeljstva.
- Zapravo je najteži dio posla umiriti roditelje. Često misle da im je djetetu nešto najgore, ali nije. Tražite prave riječi, s 14-godišnjim iskustvom i praksom uspijevam ih uvjeriti da oni nisu prvi takav slučaj i da će sve najvjerojatnije biti dobro, ističe Nina koja pamti i teške trenutke te joj nije lako nositi se s njima jer je i sama majka:
- Sjećam se dviju neuspjelih reanimacija. Dijete od 13 dana prije dvije godine, nije uspjela reanimacija i to je bilo u mojoj smjeni. Godinu prije toga je bilo dijete od godine i 10 mjeseci, prvo dijete u obitelji, reanimacija nije uspjela. To su mi bili najtužniji trenuci u poslu! - navodi Nina koja tijekom vremena nije otupila na ljudske sudbine, posebno na sudbine najmlađih.
Ona ne ostavlja ‘posao na poslu’, teški trenuci itekako je dirnu. Razgovor s kolegama pomogne, također i plakanje, ali... Naravno, radila je i tijekom korone, a uspješno ju je preboljela čak sedam puta! Srećom, bude i smiješnih situacija.
- Bio je jedan trogodišnji pacijent na Odjelu. Mi vanka u vrtu imamo kornjače, a on se usred vizite digao i viknuo: “Doktorice, gle, nindža!” To nikad neću zaboraviti! - veli medicinska sestra.
Dolaze i ‘velika djeca‘
Puno puta slučajevi nisu za pedijatrijsku ambulantu, a kamoli za bolnicu.
- Najčešće je tako. Razumijem da je svaki roditelj zabrinut za svoje dijete, zato je i došao, ali... Nedavno su nam zbog reakcije na ubod komarca došli engleski turisti... Stranci ljeti često dolaze jer nemaju gdje ili ih pošalju nama jer je riječ o maloljetnoj osobi. Bude i onih koji su alkoholizirani ili nadrogirani pred 18. rođendan... Svima se treba jednako posvetiti - i ovim manjima i većima. Nedavno nam je bila 13-godišnja djevojčica koja je progutala 28 tableta, pokušala je napraviti suicid. Bila je agresivna... Kod nas je hospitalizirana, a uključili smo sve službe. Imamo dosta djece s poteškoćama u mentalnom zdravlju, ali na psihijatriji nema mjesta za djecu s takvim dijagnozama. Bude i kirurških pacijenata, pacijenti ispod sedam godina ne leže na kirurgiji, nego kod nas, govori Nina ističući kako je posao dinamičan, ali se osjeti manjak medicinskih sestara i pedijatara.
Kad je gužva, nema pravila. Ljeti su najčešće stomačne, crijevne viroze, a zimi curi nos zbog respiratornih problema...
- Često kažemo kako su zimi inhalatori, a ljeti infuzomati! To su ljetne i zimske ‘dijagnoze’, primjećuje Nina i dodaje kako je najvažnije napraviti dobru trijažu, dakle, gleda se stanje hitnosti.
Skoro da se i ne opušta od posla, doma je čeka četvero djece i muž koji pruža punu podršku. Zna, najčešće zimi, poći na piće s prijateljicama. Neprestano razmišlja o poslu, čak i na plaži promišlja je li nešto pogriješila jer su u radu greške s djecom nedopustive. Privatno joj dobro dođe znanje i iskustvo koje je stekla na pedijatriji...
Komunikolog na traumatologiji
Joško je već 17 godina u medicini, a za to je najveći ‘krivac’ njegova starija sestra Nina. Godinu dana mlađem bratu uvijek je, kao odlikašica, bila uzor. Za njom je pošao u medicinsku, iako priznaje da mu ona nije bila ni na kraju pameti! Imao je otpor prema stručnim predmetima tijekom srednje škole, više je volio društvene predmete... No, po završetku srednjoškolskog obrazovanja odradio je staž i zaposlio se na traumatologiji i ortopediji.
- Počeo sam raditi s 18 godina, to je bilo moje ‘vatreno krštenje’! Primijetio sam na sebi, ali i na drugim kolegama koliko nedovoljno rano shvatimo koliko je ovaj posao zahtjevan i odgovoran, koliko moraš biti fokusiran. U ovom poslu se greške skupo plaćaju i zaista nije floskula da ‘držiš život drugog u svojim rukama’. Ne prolazi stav ‘kako ćemo, lako ćemo’. Ali, mislim da prerano počnemo raditi, ako ovaj posao želiš raditi cijelim tijelom i dušom, ne možeš to prije neke 24., 25. godine, kad se oblikuješ kao osoba - komentira Joško.
Nakon što je krenuo raditi kao medicinski tehničar, završio je preddiplomski studij “Mediji i kultura društva”, potom i diplomski studij “Odnosi s javnostima” na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku. Joško je takoreći ‘medicinski komunikolog’, a primijetio je da mu je tako lakše svladavati zahtjevne situacije u komunikaciji s kolegama i pacijentima. Bio je redovan student, a dok je studirao, radio je na Zavodu za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije. Ne krije da ga je oduvijek zanimao medijski svijet, ali je sudbina odlučila drugačije. Nakon faksa, kolege s hitne su se ‘razbježali’ po svijetu pa je s 26 godina i on pošao na jednu američku cruise kompaniju gdje je pet i pol godina radio kao član medicinskog osoblja, vidio puno svijeta, radio sa svim mogućim nacijama. Na brodu jest bila bolnica, ali sve je drugačije nego na kopnu. Na većim brodovima su obično tri sestre/tehničara i tri liječnika.
Slučaj s broda
- Susrećeš se s različitim kulturama, trebaš se prilagoditi drugim uvjetima... Ima stresa i ovdje i na brodu, ali kad ovdje završiš smjenu, ideš doma, ideš obitelji, prijateljima, baviš se hobijima, ali na brodu ideš u kabinu i dostupan si tijekom trajanja cijelog ugovora. Prvi dan po ukrcaju dobiješ dežurni telefon i vratiš ga kad ideš doma. Kad završiš radno vrijeme, i dalje si raspoloživ 24 sata i sedam dana u tjednu. S druge strane, imaš oficirski položaj, spadaš u bijelo osoblje, kraći su ti ugovori, imaš sve oficirske beneficije, ali je razina stresa neizmjerna, kaže Joško te nastavlja:
- Brod je kao grad u malom: sve što se događa u svakodnevnom životu grada, događa se i na brodu - bolovi u grlu, uhu, groznice, ubodi komaraca do tog da su putnici znali skočiti s broda pa je trebalo promijeniti kurs i tražiti ih! Ljudi umiru na brodu, brineš se tijekom smrtnih slučajeva, tu si u slučaju lomova, srčanih udara, spreman si na sve! Kad bismo plovili blizu nekih kriznih žarišta, znali smo primiti na brod migrante viđene na moru pa bismo odradili medicinski pregled, govori Joško koji posebno pamti jedan događaj:
- Putovali smo iz Miamija prema Nassauu, glavnom gradu Bahama. Upalio se alarm... U jednom restoranu je dijete od osam godina imalo srčani ritam nespojiv sa životom. Proglašena je njegova smrt. Ali, pribranošću glavnog liječnika i bez lažne skromnosti, našom stručnošću, dijete smo defibrilirali i vratili mu srčani ritam. Uspjeli smo ga intubirati i prebaciti u bolnicu, osmogodišnjak je nakon tri dana bio živ i zdrav, čak su mediji u Americi pisali o njemu. Samo da sam zbog tog slučaja upisao medicinsku školu, imalo je smisla, a takvih pozitivnih priča ima jako puno, često si jako sretan i ponosan jer si odabrao ovaj poziv, prepričava Joško još uvijek vidno dirnut tom intervencijom.
Gipser na više radilišta
U međuvremenu je upoznao suprugu, oženio se, postao otac, a onda se između broda i obitelji odlučio za obitelj te se vratio u svoj grad. Zahvalan je glavnoj sestri bolnice što su ga dočekali raširenih ruku i što je opet počeo raditi na Odjelu za traumatologiju i ortopediju gdje mu je lijepo, izazovno i dobro. Svaki dan nauči nešto novo, sretan je i ispunjen. Radi se u turnusima od 12 sati, ali i u smjeni od 7 do 15 sati.
- U ovim godinama mogu dati puno od sebe - i gradu i pacijentima. Ne mislim da je rješenje odlazak preko granice, mladi ljudi to trebaju vidjeti i iskusiti, ali doma ipak sunce najsjajnije grije. Trenutno sam gipser, nas šest radi taj posao i izmjenjujemo se u turnusima. Jako je dinamičan posao, a imamo nekoliko radilišta - od operacijskog bloka gdje asistiramo, imamo Objedinjeni hitni bolnički prijem, idem i na odjel, radim njegu, asistiram, dijelim terapiju, a kad pacijent bude otpušten doma, dolazi u ortopedsku ambulantu na preglede gdje sam mu opet ja, previjamo rane..., govori Joško i dodaje kako uvijek fali pozitivnih priča, a želi biti dobar primjer.
Već kad je počeo raditi u bolnici, počeo je kao gipser.
- Riječ je o vrlo specifičnoj poziciji, to je vrsta zanata. Vrlo malo o tome ima u literaturi, posebno u Hrvatskoj, prenosi se usmenom predajom. Posao je fenomenalan. Izazovno je raditi s ljudima, ali ovaj posao ima dušu. Ljudi su zahvalni, ali malo tko od nas ima vremena, neki stariji pacijenti bi nam najradije ispričali cijelu životnu priču... Često dolaze pacijenti koji su imali tešku prometnu nesreću, ljudi koji su pali s motora, s masline... Znam prepoznati tu zahvalnosti ljudi, to mi puni baterije i daje novi elan, govori medicinski tehničar.
U konfliktnim situacijama uvijek zauzima smireni položaj. Ispušni ventil Jošku su sport, ali i igra na daskama koje život znače: više od 10 godina je član Kazališne družine Kolarin. Slobodno vrijeme prvenstveno posvećuje obitelji, ženi i djeci, a onda sve drugo dođe na red.
Nina i Joško kao brat i sestra gaje ljubav prema medicini, u svakom smislu paze na pacijente, velike i male, doslovno s bratskim i sestrinskim čovjekoljubljem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....