Onog dana kad su očajni Afganistanci u grozdovima otpadali s američkog transportnog aviona, Abraham Lincoln se vjerojatno okretao u grobu. Naime, upravo je 16. američki predsjednik ostao poznat i po svojoj idealističnoj tvrdnji da je Amerika "zadnja najbolja nada čovječanstva".
Recite tu rečenicu ovih dana bilo kojoj Afganistanki ili Afganistancu koji imaju razloga strahovati od osvete talibana koji su umarširali u Kabul nakon puna dva desetljeća, i saznat ćete što je ironija. Ironija povijesti koja ne mari za ljude koji su do jučer svim srcem vjerovali u to da je, uz pomoć zapada, moguća demokratizacija Afganistana.
Ali hajde da odmah apsolviramo i to: u Afganistanu nema nafte. Ima rezervi željeza, bakra, kobalta, zlata i danas naročito traženog litija, ali u provinciji Ghazni, koja ionako slovi za talibansko utočište. Ali nafte u industrijski relevantnim količinama nema.
Tako da poznata "ma sve je to zbog nafte" razina površnih analiza o samim uzrocima američke intervencije u Afganistanu otpada u startu. Ali zato vodu itekako drži jedna druga "kafićka teorija". Oko nje će se složiti i pristaše i protivnici intervencije i međunarodne mirovne misije ISAF (International Security Assistance Force) u kojoj je, od veljače 2003., sudjelovala i Hrvatska.
Naime, ta teorija kaže da je operacija protiv režima koji je omogućavao boravak i obuku pripadnika terorističke Al-Qa'ide na području Afganistana uspjela, ali da se pacijent – od nje nije oporavio. Mirovni dio operacije međunarodnih snaga – uspostava mira i sigurnosti, izgradnja stabilnih državnih institucija – kao da nikad nije ni bio pokrenut, kao da silne milijarde nikad nisu potrošene... I sada imamo "Afganistan kakav je nekad bio".
Scene ljudi koji su se samoubilački vješali o američki avion dok je već "taksirao" pistom u Kabulu na tragičan su način najavile grozote koje se ondje mogu očekivati u idućim mjesecima, kao da smo se vratili u vrijeme pred 20-godišnju intervenciju! Dodatna dimenzija poraza ove operacije izvire i iz sve očitije činjenice da će se svijet opet baviti – samo posljedicama, pa ćemo biti jako humani i empatični za silovane, mučene, ranjene i sve druge žrtve, ali oni neće imati puno od toga.
I zato je logično zapitati se: kako je moguće da sve završava tako dramatično i uz toliko neizvjesnosti, da su Afganistanci prepušteni samovolji talibana, ako su se pregovori s talibanima o povlačenju vodili – mjesecima ranije? Netko je gadno zeznuo stvar.
Ne treba biti prepametan za predviđanje da će mnogi Afganistanci umrijeti bez suđenja dok ministri vanjskih poslova članica NATO-a i EU-a idućih tjedana budu na miru i temeljito razmatrali svoje politike prema Afganistanu.
Europocentrična perspektiva vidi se i iz nekih reakcija, po kojima je sve što se ondje događa tek "ključni dokaz" za teorije o slomu liberalne demokracije, što je već godinama omiljena tema i krajnje desnice i ljevice.
"Zablistao" je Yanis Varoufakis, poznati grčki ljevičar, sa svojom Facebook konstatacijom o porazu za "liberal neocon imperialism", da bi onda u istoj objavi, kao usput, podržao i tamošnje žene; kao da ih sada čeka natjecanje iz matematike, a ne brutalnost talibana i njihova šerijata.
"Afganistanska sirotinja koja vjeruje u Boga pobijedila (je) najjaču vojsku na svijetu koja kaže da Boga nema", konstatirao je istim povodom slavodobitno Branimir Bunjac, bivši saborski zastupnik Živog zida, napadajući sve koji suprotno misle kako "vole NATO okupacije". Tu su i oni koji likuju nad "porazom Amerike", ne shvaćajući da je poraz daleko širih dimenzija. Zanimljivo, nerijetko su u pitanju isti oni koji su prethodno kritizirali Ameriku zbog uloge "svjetskog policajca".
Istina, ako se vratimo na početak čitave priče, o opravdanosti intervencije, možda se svi i neće složiti. Ali zato, osim američkog predsjednika Joea Bidena, zaista je teško – pa i u Americi! – pronaći nekoga tko ovakvo povlačenje smatra uspješnim!
Članovi administracije Bidenova prethodnika, Donalda Trumpa, smatraju da je za ovakav rasplet kriv upravo Biden, jer je prekršio dogovor bivšeg predsjednika s talibanima o povlačenju do svibnja, nakon čega su afganistanski islamistički radikali, ne budi im teško, prešli u opću ofenzivu.
I dok su napadi Bidenova poteza iz redova republikanaca i njima sklonih medija bili očekivani, brojne kritike stižu i iz medija naklonjenih demokratima. Tako CNN-ov Wolf Blitzer ne propušta konstatirati kako "predsjednik Biden sada kaže da ne zna kako se SAD mogao povući bez kaosa, ali 8. je srpnja rekao kako je malo vjerojatno da će talibani preuzeti kontrolu nad zemljom".
Sada je očito i kako je Biden svoju taktiku temeljio na pogrešnim procjenama obavještajaca, koji su krajem travnja govorili o "najmanje još 18 mjeseci" do talibanskog preuzimanja vlasti. A očito je kako su bile promašene i ocjene o stupnju profesionalnosti godinama obučavane afganistanske vojske, koja se pokazala kulom od karata.
Korupcija, manipuliranje sredstvima koja je primala afganistanska vojska, plus tradicionalno velike regionalne i plemenske razlike očito su samo dio problema zbog kojih je pacijent, kako smo već rekli, na kraju uspješne operacije – odapeo. Indikativan je i podatak da je na izborima 2019. sudjelovalo četiri puta manje ljudi nego, recimo, na izborima održanim pet godina prije...
Sve su to razlozi koji će i demokrati i republikance ujediniti oko stava da američke trupe nisu mogle u Afganistanu ostati beskonačno dugo. "Nema šanse da bi još jedna, pet ili 20 godina prisustva američkih vojnika u Afganistanu išta promijenile", kazao je Biden u obranu svoje odluke o povlačenju.
Poznati politolog, publicist i također poznato lice sa CNN-a Fareed Zakaria (jedna od njegovih knjiga nosi za ovu temu poticajan naslov: "Svijet nakon Amerike"/"The Post-American World") već je i zbog nekih ranijih povoda ustvrdio da se demokracija može uvriježiti samo u ekonomski razvijenim zemljama, tj. kako "prerana demokratizacija" zemalja u razvoju rezultira populizmom koji završava u ekonomskoj katastrofi i političkom despotizmu... Sve se to sada može primijeniti i na afganistanski slučaj. Mogli bismo sada drviti i o varijabilnosti američkih kriterija pri zalaganju za obranu ljudskih prava i demokratizaciju – pri čemu očito jedni vrijede za "prijateljske" zemlje, a drugi za sve ostale – ali posebna je priča u svemu ovome uloga i držanje Europe.
Ona sada, za početak, ima razloga razmišljati o nekom novom izbjegličkom valu. A pristaje i ona "gdje si bio, što si radio...".
Hoće li se netko od lidera europskih zemalja ispričati svojim poreznim obveznicima, koji su i financirali afganistansku avanturu?
Može li se na političkom horizontu Europe ukazati neki novi Gerhard Schröder, koji se, podsjetimo, svojedobno bio oštro protivio američkom intervencionizmu, tada u Iraku, ili će prevladati opet Schröder koji se kasnije bio javno ispričao zbog svojih antiameričkih izjava?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....