Opet su kurjaci napali Siriju. Opet se jedna postsovjetska zemlja, ovaj put Gruzija, našla u predvorju građanskog rata, baš po ukrajinskom scenariju iz 2014. godine. A u Ukrajini ratna situacija eskalira američkim dopuštenjem Kijevu da dalekometnim zapadnim raketama gađa teritorij Rusije. Kontrolirani kaos na više kriznih točaka prijeti da preraste u nekontrolirani.
U Siriji je džihadistički ološ iz sjeverozapadne provincije Idlib, potekao iz al-Qa‘ide, u iznenadnoj ofenzivi zauzeo slavni grad Aleppo - koji je sirijska vojska uz ogromne žrtve oslobodila još 2016. godine – a potom i centralni grad Hamu.
U Gruziji traju žestoki sukobi između policije i prozapadnih prosvjednika – među kojima ima puno studenata i mladih ljudi – koji su izbili nakon što je vladajuća stranka Gruzijski san na četiri godine odgodila pregovore s Europskom unijom. Baš kako su prosvjedi na kijevskom Majdanu prije deset godina izbili nakon što je tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odustao od pregovora s EU i priklonio se Rusiji.
U Ukrajini je, pak, sve očitija ruska ratna nadmoć, o čemu govore akutni ukrajinski teritorijalni gubici u Donbasu (i ruskoj regiji Kursk, čije je dijelove ukrajinska vojska okupirala u kolovozu), kao i javne američke upute Kijevu da dobnu granicu za mobilizaciju spusti s 25 na 18 godina, što ukazuje i na velike ljudske gubitke Ukrajine.
Usprkos svim kontekstualnim razlikama nasilnih zbivanja u sve tri zemlje, kao da postoji „nevidljiva ruka” koja ih koordinira. Među ostalim, zbivanja u Gruziji i u Siriji povezana su s Ukrajinom.
Tako gruzijski prosvjednici na centralnoj aveniji Rustaveli u Tbilisiju mašu i ukrajinskim zastavama – dok izvikuju parole tako slične onima koje su krajem 2013. i početkom 2014. na kijevskom Majdanu uzvikivali ukrajinski prosvjednici - a čak i ukrajinski mediji navode da su ofenzivu sirijskih islamista vojno pomogle i ukrajinske službe, među ostalim i obukom o korištenju dronova.
Pišem Tbilisi, pamtim Kijev
Kao i svaki put u interregnumu između dva američka predsjednika, svijet postaje opasnije i nesigurnije mjesto, jer tada svi miševi izlaze na površinu i nastoje maznuti kakav slastan zalogaj dok stara mačka drijema, a nova još nije stupila na dužnost. No, ovdje imamo i nešto drugo: onu „nevidljivu ruku” koja vješto upravlja i patriotizmom Ukrajinaca, i proeuropskim entuzijazmom progresivne omladine u Gruziji i koljačkim ambicijama radikalnih islamista u Siriji.
S obzirom na različite kontekste i vinovnike sukoba, kako možemo znati da se radi o istoj upravljačkoj ruci? Za početak, možemo pogledati krajnji cilj svih ovih nasilnih zbivanja u tri navedene države. Taj cilj je jedan te isti – da se rastegne i oslabi Rusija, kao i neki od njenih saveznika.
Tu valja sagledati kome najviše odgovara slabljenje Rusije i ruskih saveznika. U današnjoj geopolitičkoj konstelaciji, to je nesumnjivo Zapad. Odnosno Amerika i njeni saveznici. Pođimo redom, državu po državu.
Što se tiče Ukrajine, američka želja da preko svog kijevskog proxija strateški oslabi Rusiju – neovisno o visini krvarine koju Ukrajina pritom mora platiti - nije nikakva tajna. Od početka ukrajinskog rata o tome javno govore najviši politički i vojni dužnosnici SAD-a.
Što se tiče Gruzije, sličnosti između kijevskog Majdana 2014. i aktualnih prizora iz Tbilisija toliko su očite da je teško i vjerovati da se povijest tako doslovno ponavlja. Samo nedostaje da se na aveniji Rustaveli pojavi nova Victoria Nuland s keksima za prosvjednike i da na okolnim krovovima osvanu „misteriozni snajperisti” koji će ubijati i prosvjednike i policajce, pa da sve
završi državnim udarom i posljedičnim građanskim ratom između prozapadnih i proruskih glasača, a u perspektivi i ulaskom ruske vojske u Gruziju. Baš kao u Ukrajini.
Napad na ‘Osovinu otpora‘
Što se tiče Sirije, tu je stvar i kompliciranija, jer su uključeni i drugi državni akteri: neki od njih gravitiraju Americi (Izrael), neki Rusiji (Iran), a neki u toj velikoj klackalici između Zapada i Istoka nastoje sjediti na obje stolice (Turska).
Konkretno, od novog komadanja i slabljenja Sirije – koju su u ratu spasili saveznici Rusija, Iran i proiranski Hezbollah – koristi imaju i SAD i Izrael i Turska. Stoga ne čudi da su sve tri navedene članice kolektivnog Zapada na ovaj ili onaj način pomogle ovu islamističku ofenzivu. A štetu od te ofenzive imaju i Rusija i Iran.
Glavni cilj Izraela je izbaciti Siriju iz proiranske „Osovine otpora”, odnosno prekinuti „šijitski polumjesec” koji se od Teherana do Bejruta proteže preko Bagdada i Damaska. Tim vitalnim kopnenim koridorom Iran šalje borce, instruktore i oružje svojim saveznicima u Libanonu (Hezbollah) i Gazi (Hamas), koji su smrtni neprijatelji Izraela. Prekidanjem iranske logistike u Siriji, Izrael bi sebi znatno olakšao borbe protiv Hezbollaha i Hamasa.
Stvari bi za Izrael bile još povoljnije ako bi se sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, sekularnog alavita bliskog šijitskom Iranu, moglo nekako srušiti i zamijeniti nekom sunitskom garniturom, makar se radilo i o al-Qa‘idinim koljačima. Uostalom, Izrael je tako postupao i u Palestini, gdje je poticao jačanje islamističke skupine Hamas nauštrb sekularnog Fataha.
Glavni cilj Turske u Siriji je neutralizirati kurdske skupine i održavati vojnu tampon-zonu u pograničnom dijelu Sirije, a po mogućnosti i „gricnuti” štogod sirijskog teritorija na sjeveru, prvenstveno u pokrajini Idlib - odmetnutoj od vlade u Damasku - gdje caruju razne islamističke skupine i sekularne milicije, od kojih su neke pod izravnom kontrolom Turske.
A Amerika u Siriji ima više ciljeva, redom povezanih sa slabljenjem sirijske države. Počevši od kardinalnog cilja od kojeg
SAD nikad nije službeno odustao: rušenje Assadova režima, što bi pomoglo i ostvarenju svih drugih američkih namjera u Siriji.
Islamisti ‘nenamjerno‘ pomogli Zapadu
Jedan od američkih ciljeva je zadržati pod okupacijom dijelove sjeveroistočne Sirije u provinciji Deir ez-Zor, bogatoj naftnim poljima, koje čuva i eksploatira američka vojska u suradnji s kurdskim snagama (SDF). Još u prosincu 2022. vlada u Damasku objavila je da su državni gubici zbog višegodišnje američke okupacije sjevera zemlje i krađe sirijske nafte dosegli 111 milijardi dolara: taj bi novac zlata vrijedio razorenoj zemlji.
Drugi američki cilj u Siriji je oslabiti Iran, što se poklapa s glavnim izraelskim ciljem, po starom principu: sve što je dobro za Izrael, dobro je i za Ameriku.
Iran je i inače visoko na američkoj listi neprijatelja, dobrim dijelom zato što bi promjenom režima u Teheranu i dolaskom na vlast prozapadne opcije – kakva je Iranom vladala prije Islamske revolucije iz 1979. godine – Amerika mogla svoj utjecaj projicirati sve do južnog trbuha Rusije, bilo preko Kavkaza, bilo preko centralnoazijskih „Stanova”.
Treći američki cilj je oslabiti ruski utjecaj u Siriji, te po mogućnosti – naravno, preko islamističkih proxija - ugroziti sigurnost, a možda i postojanje jedinih dviju vojnih baza koje Rusija ima na Bliskom istoku: zračne u Hmeimimu i pomorske u Tartusu, smještenih u zapadnom, mediteranskom dijelu Sirije.
Za razliku od američkih, ciljevi Izraela i Turske u Siriji nisu nužno konfrontacija s Rusijom – štoviše, obje zemlje održavaju odnose s Moskvom, a Turska se čak i primiče BRICS-u – ali su u koliziji s ruskim interesima u toj zemlji. U širem spektru odnosa, možemo reći da je islamistička ofenziva neobično pogodovala ciljevima i interesima koje u Siriji imaju i SAD i Izrael i Turska.
Otuda zapadni eksperti ovih dana ističu da su islamisti u Siriji „moguće nenamjerno” priskočili u pomoć Zapadu. No, kod ovakvih stvari nema ničeg „nenamjernog”. I SAD i Izrael i Turska svojim su vojnim djelovanjima pomogli uspjehu islamističke ofenzive.
Američka pomoć islamistima
Ulogu Turske već smo spomenuli. Ona kontrolira dio militantnih frakcija u Idlibu, koje turska vojska čak i obučava i oprema. Otuda je malo vjerojatno da bi združeni napad islamista, u kojem su sudjelovale i ove proturske milicije, mogao biti izveden bez znanja i odobrenja Turske.
Izrael već godinama raketira ciljeve u Damasku i okolici, gađajući punktove Hezbollaha i drugih proiranskih snaga koje podržavaju sirijsku vladu. Ti su napadi pojačani zadnjih mjeseci, kad je Izrael uspio i obezglaviti čitavo vodstvo Hezbollaha, koji je zbog rata s Izraelom ionako morao prebaciti dio snaga iz Sirije u Libanon - kao što je i Rusija zbog ukrajinskog rata morala prebaciti dio efektiva iz Sirije u Rusiju - što je znatno olakšalo posao islamistima u Siriji.
Osim toga, upada u oči da je islamistička ofenziva u Siriji počela istoga dana kada je Izrael potpisao primirje s Hezbollahom u Libanonu.
Dok su izraelski avioni pojačanim zračnim napadima vezali Assadove savezničke snage za jug Sirije, američki avioni su na sjeveroistoku zemlje napadali proiranske milicije koje su hitale u pomoć Assadovim snagama u Damasku i Aleppu, što je Pentagon u priopćenju objasnio „samoobranom”.
Štoviše, dopisnik libanonskog kanala Al Mayadeen javio je da su američke snage na sjeveru Sirije „uputile” svoje kurdske saveznike iz SDF-a „da pokrenu napad na položaje sirijske vojske u sedam sela na području Deir ez-Zora, u isto vrijeme kada je trajao napad terorističke skupine Hay‘at Tahrir al-Sham (HTS) i drugih frakcija u Aleppu, Idlibu i Hami”.
A pritom su, izvještava libanonska televizija, „američka topnička sredstva na (naftnom) polju Conoco pružila tešku vatrenu potporu njihovom napadu”.
Od terorista do pobunjenika
Vidimo, dakle, da je islamistička ofenziva u Siriji imala i zapadne asistente. Ako rastući globalni sukob Zapada i Istoka gledamo kao boksački meč, možemo konstatirati da je zapadni boksač
prošlog tjedna u Siriji zadao ozbiljan udarac istočnom rivalu, a možda ga na trenutak i grogirao.
Zanimljivo je da je taj udarac izveden preko islamističkih skupina koje čak i Zapad službeno smatra teroristima. Najjača od tih skupina, Hay‘at Tahrir al-Sham (HTS), nalazi se na američkoj listi terorističkih entiteta još od 2018., a tako je tretira i EU i UN. Pa ipak, svjedočimo da su u medijima na Zapadu teroristi odjednom postali „pobunjenici”. Naprasno im je skinut teroristički sloj, po novom filozofskom principu koji je prodro u zapadnu političku misao: sve može, ako je protiv Rusije.
Na isti način Zapad prati i prosvjede u Gruziji. Na „našoj” strani su mladi i liberalni oporbeni prosvjednici koji „žele europsku budućnost” i protive se vladinom „zaokretu prema Rusiji”, dok su na drugoj strani vladajuća partija Gruzijski san i policija koja se nasilno obračunava s prosvjednicima. Iako brojke ukazuju da ni „mirni demonstranti” nisu najnježniji – samo u prva četiri dana prosvjeda ozlijeđeno je 113 policajaca, što također priziva sjećanja na kijevski Majdan.
Stranka Gruzijski san pritom se ciljano portretira kao „proruska partija”, što upućeniji analitičari osporavaju. Posrijedi je, zapravo, konzervativna nacionalistička partija (čiji karakter oslikava nedavni retrogradni zakon o ograničavanju prava LGBT zajednice), koja smatra da je za gruzijske nacionalne interese najbolje do daljnjega ostati izvan zapadno-istočnog ringa, kako Gruziju ne bi zadesila ukrajinska sudbina: da postane stradalnički pijun u američko-ruskom obračunu preko posrednika.
Gruzijski san protiv ukrajinske stvarnosti
Uostalom, dužnosnici Gruzijskog sna tvrde da su zapadni akteri lani, uoči velike ukrajinske protuofenzive, tražili od njih da Gruzija napadne svoje odmetnute proruske regije Abhaziju i Južnu Osetiju (koje je Rusija priznala kao neovisne države), i time „otvori drugu frontu” protiv Rusije, uz obećanu pomoć NATO-a. Tbilisi je tada optužio Zapad da želi uvući Gruziju u ukrajinski rat.
Stoga je i kampanja Gruzijskog sna uoči nedavnih parlamentarnih izbora bila obilježena velikim plakatima s prizorima razaranja ukrajinskih gradova. Bila je to jasna partijska poruka gruzijskim biračima o tome što im se može dogoditi ako na izborima, umjesto Gruzijskog sna, izaberu prozapadnu opciju koja želi što brži ulazak u EU i NATO, ne hajući za rizike koje takav izbor donosi.
Iz Gruzijskog sna tvrde da su upravo zbog takvih poruka pobijedili na izborima s čak 54 posto glasova. S druge strane, gruzijska opozicija i zapadne zemlje tvrde da su zbog „ruskog pritiska” izbori bili neregularni i traže njihovo ponavljanje.
Štoviše, prozapadna gruzijska predsjednica Salome Zourabichvili (inače bivša francuska ambasadorica u Gruziji, koja je gruzijsko državljanstvo dobila u svojoj 53. godini) čak najavljuje da neće napustiti predsjedničku palaču iako joj mandat ističe za par dana. Predsjednički izbori u Gruziji održavaju se 14. prosinca – pri čemu predsjednika bira parlament, a očekuje se pobjeda kandidata Gruzijskog sna, bivšeg nogometaša Miheila Kavelashvilija - dok je inauguracija novog predsjednika zakazana za 29. prosinca.
No, aktualna predsjednica – koju podržava Zapad - ne priznaje ni parlamentarne izbore ni novi parlament (kojeg bojkotira i opozicija), pa time unaprijed ne priznaje ni novog predsjednika, te poziva pristaše da je podrže.
S druge strane, premijer Irakli Kobakhidze iz Gruzijskog sna poručuje da je posrijedi „emotivni ispad” predsjednice i da će ona svakako 29. prosinca morati napustiti predsjedničku palaču.
Ukratko, na djelu je eksplozivna smjesa polariziranog društva koja već 29. prosinca može eruptirati u još veće građanske nemire, koji su Ukrajinu prije deset godina doveli do građanskog rata.
Globalni ratni vrtlog
Možda nije naodmet upozoriti da je sličan nasilni scenarij vrlo skoro moguć i u Rumunjskoj, gdje se u nedjelju 8. prosinca održava drugi krug predsjedničkih izbora, nakon što je prvi krug neočekivano osvojio antiratni kandidat Calin Georgescu, desničar koji također lavira između EU-a i Rusije, iz razloga sličnih razlozima Gruzijskog sna.
I Georgescu se u zapadnim medijima portretira kao „ruski čovjek” i „opasnost za rumunjsku demokraciju”, dok njegovi pristaše zbijaju redove uoči drugog kruga. I ta je društvena smjesa potencijalno vrlo zapaljiva, baš kao i ova u Gruziji i ona u Siriji.
Sve se to, rekosmo, događa u interregnumu između odlaska Joea Bidena iz Bijele kuće i dolaska Donalda Trumpa. Ova simultana pred(ratna) događanja u Gruziji i Siriji, paralelno s eskalacijom u Ukrajini, ukazuju na povećane napore odlazeće američke administracije da novom stanaru Bijele kuće i svom političkom i ideološkom protivniku maksimalno oteža proklamirane mirotvorne planove za okončanje ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku. To je ta „nevidljiva ruka”.
Da pojednostavimo: ako Bidenovi ljudi u ovih mjesec i pol dana do Trumpove inauguracije (20. siječnja) uspiju potpaliti dovoljno ratnih vatrica koje će raditi pritisak na Rusiju, Trumpovi ljudi ih neće moći ugasiti do kraja mandata, a kamoli „u prva 24 sata”, kako je Trump lakonski obećao za ukrajinski rat.
Istodobno, to znači da se geopolitička krizna žarišta u različitim zemljama i na različitim kontinentima sve više prožimaju i spajaju u globalni ratni vrtlog koji se pomalo približava našim obalama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....