Ostavka je i dalje najskuplja riječ hrvatske politike, neovisno o tome tko je na vlasti

Za razliku od, recimo, uvreda svih vrsta, neke su riječi u domaćoj političkoj praksi prava rijetkost. Pogotovo kad bi trebale najaviti i neki konkretan čin. Evo, recimo - ostavka.

Najskuplju riječ hrvatske političke prakse mnogi rado koriste kad govore o političkim protivnicima, oporbeni za njom lako posežu kad napadaju vladajuće na svim razinama, ali to da netko najavi pa podnese ostavku – kod nas je još uvijek poprilično rijetka stvar. Zapravo, endemska pojava u hrvatskoj politici. Iako moraliziranja i poštenjaštva opće prakse, je li, ne manjka.

Najnoviji primjer na ovu temu je slučaj zazivanja ostavke ministra zdravstva Vilija Beroša. Dosadašnje očito nefunkcioniranje sustava cijepljenja za njega, uz sve što prati taj debakl (od cijepljenja preko reda do osporavanog načina dodjele posla za izradu e-platforme Cijepise), nije i dovoljan razlog za ostavku ("Nije istina da platforma ne funkcionira, možda ne radi onako kako smo željeli u potpunosti", pojasnio je Beroš; da bi danas izjavio: "Javljeno mi je da platforma funkcionira. Hoće li se pojaviti neke nove tehničke nepravilnosti, mislim da neće, a ako se izrode, naredio sam njihovo hitno otklanjanje"), iako ćemo iz svjetskih primjera vidjeti da su i manje stvari znale biti povod za ostavke.

Oporba je najavila da će uputiti u saborsku proceduru postupak njegova opoziva, ali to im je ionako u opisu posla. No, što je sa sviješću o ostavkama, koliko su ovdašnji političari - danas Beroš, sutra već netko drugi - uopće svjesni načela smjenjivosti i zamjenjivosti, koje leži negdje u fundamentima demokratskog sustava?

Kod nas kao da imamo stranački forsirane ostavke, one na koje vas doslovno prisili stranačka središnjica u sklopu mjera "kontrole štete" zbog neke načete ili raskrinkane afere, zatim one koje se podnose zbog započetih pravosudnih postupaka, kako bi si olakšali poziciju pred organima gonjenja, a tu su, jasno, i one koje netko podnese iz zdravstvenih razloga...

Ali, nekako je najmanje onih koje su posljedica duboko promišljene moralne odgovornosti. Ono, da češće čujemo nešto kao: "Evo, preuzimam odgovornost i dajem ostavku! To je najmanje što mogu, a neka posao nastavi netko drugi!".
Jer, čini se da se kod nas uzmak te vrste i preuzimanje odgovornosti u tom smislu još uvijek doživljavaju kao svojevrsni smak svijeta, u najbolju ruku kao poraz ili nedopustivi znak slabosti u političkoj areni.

Primjeri nad kojima bi se hrvatski političari dolaze ponekad čak i iz demokratski ne baš sasvim uzornih zemalja. Evo, recimo, argentinski ministar zdravstva Gines Gonzalez Garcia podnio je prije nekih dva mjeseca ostavku na svoju dužnost nakon što je otkriveno kako su neke osobe do cjepiva protiv COVID-19 došle preko veze.

Boris Kovacev/Cropix

Elizabeth Astete, donedavna peruanska ministrica vanjskih poslova, dala je sredinom veljače ostavku zbog otkrića da su vladini dužnosnici cijepljeni puno prije ostatka stanovništva te južnoameričke države. S njom je otišao i ministar zdravstva, u čijem je sektoru skandal i izbio.

Ministar zdravstva Jordana, Natheer Obeidat, podnio je nedavno ostavku zbog smrti osam pacijenata koji su preminuli zbog nedostatka kisika u središnjem sistemu za terapije u bolnici u Amanu.

Slovački ministar zdravstva, Marek Krajci, odstupio je sa svoje dužnosti zbog optužbi za loše upravljanje pandemijom. Sporna je bila kupovina dva milijuna doza ruskog cjepiva Sputnjik V, iako ono još nije dobilo zeleno svjetlo za korištenje od Europske agencije za lijekove (EMA), što je dovelo do političke krize u zemlji...

Zastupnik njemačkog CDU-a u Bundestagu Nikolas Loebel podnio je ostavku zbog kontroverzi vezanih uz njegovu ulogu u spornoj nabavci zaštitnih maski. Naime, otkriveno je kako je njegova tvrtka primila blizu 250.000 eura naknade zbog pružanja pomoći lokalnim vlastima prilikom kupovine zaštitnih maski za lice pa je Loebel odstupio kako bi, zvuči vjerojatno odnekud poznato, spriječio daljnju štetu za svoju stranku.

Nećemo sada o ostavkama zbog spore reakcije vladajućih na neki izazov. Ali pada nam, eto, na pamet slučaj iz kolovoza 2009., kada su tadašnji tajvanski ministar obrane i šef kabineta podnijeli ostavke jer je reakcija vlade i nadležnih službi na tajfun Morakot - bila spora. Svaka asocijacija na, primjerice, obnovu nakon potresa, plod je vaše prljave mašte...