Splitski umjetnik Svetozar Jovanović, poznat i pod imenima Sveto Panker i Sveto Dalmatinski, doista je neobičan svat. Šira javnost za njega je prvi put čula 1985. godine - kada je zbog pisanja anarhističkog grafita na spomeniku Marku Maruliću na Voćnom trgu završio u zatvoru - a posljednji put u rujnu 2025., kada je uoči svog 60. rođendana dobio nagradu Grada Splita “Zlatni Grgur” za ukupni doprinos splitskoj i dalmatinskoj kulturnoj sceni.
U tih 40 godina Sveto Panker je prešao put od zatvorskog uznika do svojevrsnog subkulturnog kustosa Splita, čija biografija uključuje i osam godina beskućništva, nakon što su mu u jesen 1993. naoružani pripadnici HV-a upali i oteli stan na Mertojaku, iako je u to vrijeme Sveto i sâm bio u Gardi kao pripadnik Četvrte brigade. Ne želeći da padne krv, Sveto je odbio ponude prijatelja iz Garde da mu oni s oružjem povrate stan; umjesto toga, sve do 2001. živio je kao beskućnik.
Jedan od prvih splitskih pankera, Sveto je osnivač i pjevač više gradskih bendova, autor više od 300 splitskih grafita i organizator brojnih koncerata, glazbenih festivala i drugih kulturnih i subkulturnih događaja u gradu. Među ostalim, krajem 90-ih obnovio je ideju Spli’skog krnjevala i okupio ljude koji su tu ideju godinama ostvarivali.
Nakon 45 godina underground karijere, Sveto je u listopadu prošle godine izdao svoj prvi album, pod naslovom “Propala sezona”, u izdanju PDV Recordsa. Snimio ga je s novim bendom “Novi normalni” - koji čine iskusni splitski muzičari Ivica Božić, Borut Novak i Boris Ždero – s kojim ovih mjeseci nastupa po Hrvatskoj. Album je retrospektivni presjek Svetine karijere, tako da 11 izabranih pjesama obuhvaća razdoblje od 1982. do 2025. godine.
Antituristički bend
Sa Svetom smo razgovarali u lokalnom kafiću u njegovom kvartu Mertojaku, dan nakon što je s bendom “Novi normalni” nastupio na Prokurativama u sklopu Spli’skog krnjevala.
- Prvi put sam te gledao 1985. u dvorani na Gripama, kada je tvoj bend SDK nastupio kao predgrupa Bijelom dugmetu. Da ti je netko tada rekao da ćeš do izdavanja albuma čekati 40 godina, što bi mu odgovorio?
- Ma nisam se ja nikad gura. Meni je u biti ovo bavljenje glazbom antistres i niti sad ne želim imat recimo svaki tjedan koncert. To mi je i onda bilo naporno, a sad sa 60 godina mi je pogotovo naporno.
- Izdavanje albuma najavio si u intervjuu za Slobodnu još prije 15 godina. Zašto je trebalo toliko čekati?
- Nije trebalo čekat, ali... Evo ovaj bend “Novi normalni”, oni su me skupili i sve lipo organizirali. Imali smo prostoriju di smo montirali studio, tamo smo sve snimili. Danas je tehnika napredovala i to ti je to. A kad smo mi počinjali svirat, tamo osamdeset druge, osamdeset treće, dođeš na probu, upališ pojačalo i onda imaš vrimena zapalit, popit pivu, jer dok se zagriju lampe... ne moš ti odma svirat. A danas je to cik-cik-cak, tonac ide s laptopom okolo i namišta sve. Uglavnom, album je izaša, zove se “Propala sezona”...
- Zašto baš “Propala sezona”?
- Može se odnosit na više stvari. A počeli smo snimat onu nedilju kad su makli sve utakmice u pet uri, zadnje kolo kad je bilo. I mi počeli snimat album, nismo ni gledali utakmice, ni slušali, i ovi pita kako će se zvat album, a ja kažem: “Propala sezona.”
- Znači, aluzija je na nogomet i Hajduka? Ja sam mislio da se odnosi na turizam.
- Je, u smislu nogometa, ali ima i tog našeg odnosa prema turizmu, o čemu govore stihovi nekih od pjesama.
- Jeste li vi onda antituristički bend?
- Pa je, Franci Blašković i mi, Liga za borbu protiv turizma. Ali mi smo za redukciju turizma, nismo protiv skroz.
- Na albumu ostaješ vjeran punku, osim jedne pjesme u reggae stilu?
- Pank-rok, da. Danas je pank širok pojam, mi smo išli na stari štih, nismo tili ništa tu puno uljepšavat.
- Gdje si i kako uopće postao panker?
- U Kninu. Rođen sam u Dubrovniku, živio sam doli prvih 11 godina, i onda sam pet godina živija u Kninu. I tamo sam upozna scenu, skupljalo se pare i kupovalo ploče. Kad bi u “Jugotona” došle nove ploče, pola Knina bi se skupilo. Onda sam tu naletio na singlicu od “Clasha”, to nije izašlo kod nas, ali nabavljalo se ko zna odakle... Zanimljivo, bili smo kao iza Željezne zavjese, a imali smo sve albume Ramonesa, Dead Kennedys... Onda sam sluša prvi album od “The B-52’s”, to je bilo nešto sasvim drugačije od onoga kako se tada sviralo, od Led Zeppelina, onih sola od 15 minuti... I malo pomalo, onda sam čuo ove domaće bendove, Pankrte i Prljavo kazalište, i onda sam to počeo slušat, i ostalo je tako. Znaš kako se kaže: “Panker ili jesi, ili nisi.” Osta sam to cili život, još nosin ovu šigurecu u uvu...
Život u Kninu
- Kako je Knin izgledao tada, u drugoj polovini 70-ih?
- Bilo je par pankera, a većinom su bili hipiji i rokeri. I ima si ove njihove Vlaje iz okolnih sela šta su slušali uglavnom ono ganga-rera-narodnjaci, pa bi bile tuče po disku, oko staračkog doma... Na jednoj strani rokeri i hipiji, na drugoj narodnjaci. A nas pankera je bilo samo par, pa smo nekako prolazili. Bilo je dobro vrime.
- Je li bilo tuča po nacionalnoj osnovi?
- Ne. Pa to su sedamdesete. Tuče su bile na osnovu toga kakvu muziku slušaš.
- Što te najviše iznenadilo u Kninu, nakon života u Dubrovniku?
- Ja sam još u Dubrovniku počeo navijat za Hajduka, u Dubrovniku su tada ljudi bili pola-pola za Hajduk i za Dinamo. I onda sam doša u Knin i bilo mi je čudno kako malo ljudi navija uopće za Hajduka, a većina navija za Zvezdu, iako su blizu Splita. Ali meni je Hajduk ostao, iša sam 80-ih i na gostovanja s Torcidom.
- Stari ti je bio vojno lice, za koga je on navijao?
- Stari nije uopće pratija balun, nije ga uopće zanimalo, a po službenoj dužnosti je navija za Partizana, ha-ha. On je iša u penziju još prije rata.
- U Split stižeš 1980. godine. Je li bio tada pankera u Splitu?
- Je, naša sam odma pankersku ekipu na Rivi. Bilo ih je desetak. Uglavnom ekipa s Brda, bija je Grop iz Geta, Sapunar iz Trogira... Onda su počeli koncerti, nastale su grupe “Abortus” i “Crven ban”, sviralo se u TOK-a i to smo pratili. Tu bi se skupilo pedesetak pankera, pa sve više, i onda sam 1982. osnova svoj prvi ozbiljniji bend, zvali smo se SDK. Dobar bend, ljudi i danas pamte te neke pisme i koncerte. I onda smo 1983. bili predgrupa “Parnom valjku”, poslije i “Bijelom dugmetu”...
- Kako ste uspijevali biti predgrupa tih velikih bendova?
- Slučajno. Za Parni valjak nas je zva čovik iz organizacije koji nas je vidija negdi pa smo mu bili zanimljivi. To je bilo na moj 18. rođendan, 11. listopada 1983. godine. Znači, na moj 18. rođendan ja sviram s Parnim valjkom na Gripama. A kad smo svirali s Dugmetom, to je sredija ovi basist šta je tada svira s nama, jer je njegova mater bila dobra s Bregovićem i onda nas je uvalila ka predgrupu. To je nama bilo ludilo. Sviraš u TOK-a na ona mala pojačala, i onda dođeš na Gripe – puna dvorana, a iza tebe cili zid opreme.
U zatvor zbog grafita
- Jesi li već u Kninu počeo pisati grafite, ili tek u Splitu?
- Već u Kninu. Cili Knin smo išarali. Još godinama posli rata bi viđa po Kninu neke moje grafite. Volio sam kupit sprej i napisat nešto. Pa i danas volim. Evo ti jedan moj ovdi gore, iza onih žena, vidiš. “Jak, jači, najjači, Mertojak”. Razumiš. Merto-jak. Jači od najjačih. A tamo u voltu sam napisa “Ni budućnost nije kao šta je bila”.
- Neki ističu tvoje grafite “Alkoholom protiv droge” i “Politikom protiv sporta”, a koji je tebi osobno najdraži?
- Šta ja znam, možda onaj “Jebo narod majku svoju”. Taj je vječan, uvijek igra. Osamdesetih, devedesetih, danas, uvijek.
- Kako se dogodilo da zbog crtanja anarhističkog znaka na spomenik Marku Maruliću završiš 1985. u zatvoru?
- A kako, uvatilo me.
- Kako si dopustio da te uhvate? Zar nisi imao nikoga na straži?
- Nas je bilo više i nisu me uvatili dok smo pisali, nego posli. Jer sam već bija poznat ka Sveto Panker. I kad je policija došla na uviđaj, šta je ovo, to je pankerski znak, aha, znači idemo po Svetu. Ja nisam tija reć ko je sve tu bija, pa sam završio u zatvor na 18 dana.
- Ali presuda je bila na osam mjeseci?
- Je, ali su me pustili nakon 18 dana. I moram reć da je to djelovalo odgojno na mene, jer otada više nikad nisam pisa grafite ni po kamenu, kamoli po spomenicima. I otada uvik govorim mlađima da ne pišu po kamenu, nego samo po betonu i željezu.
- Dok si bio tih 18 dana u zatvoru, u tadašnjem listu “Omladinska iskra” izišla je tvoja reportaža o tim zatvorskim danima. Kako si tekst prošvercao iz zatvora do redakcije?
- Prošverca je ovi jedan šta je izlazija prije mene, ja sam posla po njemu napisani tekst. Mislim da je bija dobar tekst, zanimljiv. Insajder s Bilica.
- Dolazimo na devedesete godine. Počinje rat, ti od Svete Pankera postaješ Sveto Dalmatinski. Kako se to dogodilo?
- To je bila posveta mom prijatelju Satanu Panonskom, pankeru iz Vinkovaca koji je poginuo na početku rata. I ja govorin: on je Satan, ja sam Sveto, on je Panonski, ja ću bit Dalmatinski. I plus “Orkestar surove realnosti”, tako mi se zva tadašnji bend. To je bila dobra ekipa glazbenika.
’Hahari’ u ‘Tri volta’
- Ti odlaziš u Gardu, ali svejedno 1993. ostaješ bez stana na Mertojaku, koji su zauzeli naoružani hrvatski vojnici dok si ti bio na utakmici Hajduka na Poljudu?
- Je, ali to je već bilo više puta na televiziji, u novinama, pa ne bi sad više o tome.
- Dobro, kako sad gledaš na tih osam godina beskućništva?
- Nije bilo lako, ali ja sam takav tip, bio sam non-stop u muvingu. U tih osam godina bija sam centar informacija po gradu, organizira sam milijun stvari, od svirki za Prvi maj i izbora za Miss Kenjare, do prvih pet-šest izdanja Krnjevala.
- Kako si mogao sve to organizirati ako nisi imao stalnu adresu?
- Mi smo imali udrugu “Hahari”, anarhističke orijentacije, koja je to organizirala. Udruga je imala adresu Dosud 9, a Dosud 9 je konoba “Tri volta”, znači nama je tamo bija ured.
- Koliko je meni poznato, ta vaša udruga “Hahari” nije nikad imala niti službeni pečat?
- Ma kakvi pečat, pa mi smo anarhistička udruga. Ali imali smo adresu Dosud 9, i svi su tamo znali, i konobari i gazda, ako dođe nešto za Hahare, da je to za nas.
Ekipa iz ‘Ziggyja’ pokrenula Krnjeval
- Možeš li bar ukratko proći kroz te godine beskućništva? Kako ti je bilo, gdje si spavao?
- Uvik bi spava negdi. Uvik sam nešto radija i uvik sam ima di spavat. Recimo u Podrume, u antikvarijatu: nije neki luksuzan smještaj, ali ležiš u krevetu, nediljom slušaš misu iz svetog Duje... Doduše, doli je malo zima i vlaga. Ima sam i od prijatelja brod, uvik sam ima di leć i kod koga, u Varošu, ovdi-ondi. Ima sam force i uvik bi nešto organizira, uvik se nešto dešavalo, zna me je cili grad... Kad pogledaš, osam godina beskućništva je loše, ali iz tog lošega može izać nešto dobro. Vidija si mi ćer, ima šest ipo godina, sinoć je na karnevalu bila Pipi Duga Čarapa...
- Kako je došlo do obnove Spli‘skog krnjevala nakon rata?
- To su sve Hahari organizirali, a prvi Krnjeval sam takoreći skoro sâm organizira. Sazva sam 1996. sastanak kriznog stožera radi kulturnih nezbivanja u gradu. Sastanak je bija u kafiću “Ziggy” gori na katu, bili su sociolozi Dražen Lalić i Suzana Kunac, bila je Ana Marija Rošin, Pero Grimani, ta ekipa. I ja im kažem: “Ajmo nešto napravit, proša je rat, sad je devedeset šesta, rat je proša ima godinu dana, a ništa se ne dešava, nigdi se ne svira, ništa se ne radi.” I onda je Ana Marija Rošin rekla: “Ajmo napravit karneval.” Priključila se odma Torcida, kasnije je i Turistička zajednica dala neku lovu i tako je to krenulo malo ozbiljnije. A te prve godine su svi svirali mukte, jer sam ih sve skuva: i Neno Belan, i Hari Rončević i “Otprilike ovako” i svi.
- Dobro, sada je 2026., izdao si album. Hoće li sada biti više svirki?
- Ja nisam nikad baš ima nešto puno svirki. Tri-četiri-pet, najviše do sedam svirki godišnje, to ti je meni ok. Sad smo u 12. misec svirali u Benkovcu, u prvi misec u Zagrebu, sinoć smo svirali ovo na Krnjevalu, sad ćemo u četvrti misec svirat na Tursku kulu i u sedmi misec imamo dogovorenu svirku na Martinskoj fešti u Šibeniku. To je to, nećemo pretjerivat.
- A kad će turneja?
- Ma kakva turneja, nema turneje. Tu i tamo koji koncert, čisto kao antistres program. Svi imamo svoje živote. Gitarista je profesor, basista radi na Križinama u barokomori, a Boruta znaš, Borut je leteći odred, on radi svugdi.
Zaposlen kod Biškića
- A ti?
- Radim u Biškića, u “Nadaline”, pakiram začine. Kad sam slobodan, šetam s kćerkom po Mertojaku, idemo na dječje igralište. Pretpremijera spota uz našu pismu “Kad su laste odlazile” bila je u njenom vrtiću, to su bile ovacije, tete mi šalju poruke da su dica oduševljena, da je super, svi zadovoljni. A onda mi za uru vrimena stižu nove poruke da nije baš bila dobra ideja, jer da su dica osnovala bend i sad klapaju po cilom vrtiću, teta poludila. Uglavnom, bilo je dobro.
- Ideš li još na Hajduka?
- Rijetko. Uglavnom gledam u kafiću. Ali redovito pratim Kuglački klub Mertojak, koji je zadnjih godina bio prvak Hrvatske i Europe. Na njihovim utakmicama Torcida Mertojak stvara neviđenu atmosferu. Kad smo u kuglani na Poljudu igrali protiv prvaka Italije, napravili smo takav šušur da su se Talijani poslije službeno žalili zbog navijačke buke, što je valjda prvi takav slučaj u povijesti kuglanja. Ali Međunarodna kuglačka federacija je Talijanima odbila tu žalbu.
- Hoćeš li komentirati političku situaciju u zemlji, Thompsonove koncerte, ustaše i partizane?
- Ma neću, šta me briga. Šta ću komentirat.
- Dobro, ali pank nije politički neutralan, nego je pozicioniran prilično lijevo?
- Je. Ali šta ću komentirat. Pa prije par godina si ima vijest da se budisti desničari u Burmi protive povratku muslimana Rohinja u zemlju. I kad čuješ da su budisti otišli u desničare, šta onda imaš komentirat političku scenu?
- Za kraj, kad će Hajduk bit prvak?
- Ove godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....