Ovo je iznad svega, iznad rata u Ukrajini, inflacija, kriza, korone, nemira, nervoza, gluparija svih vrsta. Svjedočili smo dvama čuda nad čudima u bračkim Mircima, baby boomu kakav se ne pamti u zadnjih 50 godina. I ljepoti života mjesta u kojem 401 duša po zadnjem popisu živi u stilu svi za jednog, jedan za sve. U Mircima roda radi prekovremeno, od sveukupnog broja žitelja njih 20 posto otpada na mladost, 74-ero ih je do 18 godina, od toga 69 do 16. Gdje se god okreneš evo nam malih i velikih mladih, u kolicima, puzećih, na roditeljskim rukama, rastrčanih, školaraca...
- Ljubav cvate, love is in the air, roditelji sritni, i eto dice. Nije nam loše, nije, fali nam samo dječji vrtić, škola, i igraonica. A kako ide vrijeme, broj se ljudi povećava, u misto dolaze šta udajom, šta ženidbom, šta stranci. Ali i ona druga generacija domaćih koja se vratila tamo odakle su im roditelji. I lipo nam je puno – nabrajaju nam domaći.
Našli smo se s njima na igralištu kojeg je baš nedavno oslikao supetarski umjetnik Floka, autor i brojnih splitskih grafita. Promatramo kolonu dječjih kolica koja samo navire, misleći se kako mnogi ljudi otok skroz drugačije, skroz krivo zamišljaju. A kakav je on zapravo, pričaju nam Mrčanjke i Mrčanjani, po domaći žitelji Miraca, koji su nam otkrili fenomen i jakog nataliteta i tajnu ove velike otočke sriće.
- Živa istina, imamo baby boom, a to vam je zato jer u Mircima živimo u zadovoljstvu. Evo vam mog slučaja, imam 28 godina, sina od pet i nedavno su mi se rodili blizanci. Sedam sam godina bija pomorac, ali kad sam dobija dicu ostavija san se mora, tog života, boljih novaca, i karijere i to samo da bi bia sa svojom obitelji. Jer u Mircima imam sve. Ronioc sam u postirskoj Sardini, žena mi ima posal, živimo u obiteljskoj kući, na didovini. Kad imaš posal, svoju kuću, život bez kredita, imaš sigurnost. Onda imaš i bazu za veliku obitelj s dvoje, troje, četvero dice. I to vam je razlog baby booma. Ovo s nama Mircima vam je jedna puno lipa priča – kaže Darko Vladislavić.
Nije im loše, nije, kažu nam i ostali, pa nam rukom pokazuju na igralište puno mladosti naučene jedne na druge. Nema plača, nema svađa, nema ratova, nema daj mi moje, što ima jedan, imaju svi. Sloga. Bome, kada im vidimo mame, tate i none kako se lijepo slažu tako svi zajedno, nije ni čudo da im je podmladak takav. Jer u Mircima, kažu nam, vrijedi zakon pomaganja. Pa kada nekome zatreba pomoć, uskače svatko tko može.
- Mi smo i obitelj, rođaci, prijatelji. I kada nešto zatriba ili za ljude ili za misto svi su tu. Bome svi se znamo, svi smo skupa i to je čar malega mista. Toga nema u gradu. Kako mi, tako i svi oni koji su nam ovako ili onako u misto došli – pričaju nam mame.
Novi ljudi stižu im stalno, suprug Mrčanjke Katarine Beović Mijatović je iz Nizozemske. I kaže nam Kate, majka jednog djeteta, s drugim na putu, kako se 'super udomaćio, ma ka da je tu rođen'.
- Udomaći se, udomaći, dobi je lani zlatnu lopatu, eto koliko se zalaže na našim mišćanskim radnim akcijama – dobacuje Edita Šore, predsjednica Mjesnog odbora i gradska vijećnica.
Tu nam je i Josipa Piroj, 35-godišnjakinja koja izgleda makar deset godina mlađe. Zato nas je i zbunila kada je rekla da je mama četvero djece, od kojih je najstarijem deset godina. Pitamo je kako je s toliko puno malih živjeti u malom mistu.
- Treba se samo dobro organizirati, pomaže muž, svekrva, mater. Ma ja bi poludila kada bi živila u gradu s njih četvero, ovdje je puno lakše. Zamislite vi tamo škola, vrtić, jaslice, promet, autobus, gužva, obaveze. Ovdje je sve na pet minuti. Tu su mi prijateljice iz mista, naše kave, naša druženja, zimi ovdje na igralištu, liti uz more. To je ta naša rutina, nije kao u gradu, mirinije je, lipše. Jedino šta je skuplje – veli, kazujući nam kako je broj četiri onaj na kojem će se zaustaviti.
Ali kako u šali čujemo, muž joj ima drugačiju računicu. Nju ispod ove idile imaju svi. Pa nam pričaju što ih muči, najviše prirez od deset posto. Pa uspoređuju, veliki Split ima 15 posto. Postira s nekoliko hotela, Sardinom nula prireza. Milna s ACI marinom tri. A oni, nabrajaju, bez hotela, industrije, apartmanskih naselja 10. I to ih jako ljuti.
- Nije u redu, jer se uvik mislimo oćemo li dite uspit upisat u vrtić kolika je gužva u Supetru. Plaćamo baš puno. To je veliki atak na Mirca koja žive od sezonskog turizma. Previše s obzirom na druga bračka puno bogatija mista – kažu.
Kako god okreneš Mirca će po njima živjeti vječno. Dokazuje to i Irma Bakulić Kusanović, fetiva Mrčanjka koja je riječ Mirca glagoljicom istetovirala na rame Toliko ga voli. Kaže nam kako je svom mužu dok su bili momak i cura kazala da se ona neće nikud, nikad odselit. I tako je Pražničanin stigao na more, 'uda se u Mirca'.
- Ovo je misto sritnih ljudi. Cili život živin ovim, i nema tog razloga, te poslovne prilike koja bi me iz moje kuće odvela na drugo misto. Meni je tu super, ne vidim se nigdi drugdi na svitu. Eto koliko stvarno volim Mirca da san ih istetovirala. Zašto toliko volim? Ne mogu to opisat, to je tradicija, to je osjećaj kad ja dođen u svoje velike dvore, u moju kuću di živin, di su mi uspomene na pranone, none, na moje ditinjstvo. To danas nije tako kao nekada, ali tu je moje srce – kaže Irma...
Nikola Sinovčić, član MO Mirca se dobro sjeća kako je u Mircima bilo nekada, pa ga ovaj boom naroda, porast od pretprošlog popisa s 320 ljudi na sadašnjih 401 jako veseli. Misto je, kaže, živnulo u zadnjih pet godina od kada se počelo događati čudo veliko. A razlog je lako reći.
- To je zato jer mi imamo sve šta nam triba, a ostalo nam je nadohvat ruke. Prominila se atmosfera i Brač je od prije nekoliko godina posta jako ugodan za život u svako doba. Trajektnih linija do Splita ima puno, naša dica ne tribaju zbog škole ostajat u Splitu, putuju svaki dan. Ima trajekata u pola noći, pa ja sam kazališnu pretplatu ima, eto koliko je grad dostupan. Da vidite samo koliko svita trajektom s Brača ujutro ide u Split na svoje radno misto – kaže.
Mirca žive aktivno, stalno se u njima nešto događa, organizira, uređuje, popravlja, planira, stvara, dogovara. I sve pod vodstvom lidera, pardon liderice u liku Edite Šore, Supetranke s Glavice po materi, udane za Mrčanjanina koju je život igrom sudbine odveo daleko od Brača. S obitelji je živjela u Americi, imala je vrlo odgovorno, visoko radno mjesto. A onda su u jednom trenutku obiteljski odlučili krenuti doma, pokušati jednu novu priču. Od kada je došla postala je netko tko je Mirca povukao u aktivnom smjeru. Kažu nam ljudi da je ona srce pogona, ona kojoj se u svakom trenutku možeš javiti za bilo što. Pitamo je što je najbolje u cijeloj ovoj priči.
- Najveće su bogatstvo dica. To znači da radimo svi skupa nešto puno lipo. I radimo, i trudimo se, i misto je uvik svi ka jedan. Šta god naumili, ko god može pridruži nam se. Jer svi znamo da sve šta napravimo radimo za boljitak i dice i nas i mista. Jer ovo je čudo jedno da imamo takav natalitet, takve brojke, a vidite koliko su Mirca mala – kaže Edita.
Ostavila je Ameriku iza sebe, kaže kako je svojim kćerima nešto i uskratila, razne tečajeve, školu jahanja, plivanje, hokej na travi, mnoštvo mogućnosti. Ali Brač im je ponudio nešto drugo...
- Meni moja Stela, ona je mlađa ćer, sad skače za kokošom, pa ima tovara, tu joj je ovo lipo naše more, pa idemo u masline... Zamijenili smo raznovrsnost događanja za lipotu otoka i škoja. Borimo se da nam bude lipše. Ako se može gurat, a imamo ekipu, onda smo svi tu da guramo. Vidite ove cure, mame, tate, none i nonote, naše muževe, svi će oni doć dat ruke. I muški koji će i očistit i isfregat. Pa ako je tako, ajmo onda, zašto onda ne iskoristit. I možemo, oćemo, mi smo ekipa. Mi smo Mirca. A Mirca su dokaz da se na otoku puno lipo može živit – veli Edita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....