Prepoznajući glumca na velikom ekranu, ili pak na "daskama koje život znače", stekne se dojam da čovjeka znaš. Onako, u dušu. Da ste svoji.
Ne terasi u Lokvi Rogoznici, dok pogled bludi prema Braču, a burin stvara dojam da sunce uopće nije toliko jako koliko u stvari jest, pijuckamo kavu s Otokarom Levajem. I u toj iluziji vječnoga ljeta on je samo Oto, lik uz kojeg smo odrasli, glas iz crtića, lice koje znamo.
U vremenima kada je rođen, a Drugi se Veliki rat taman razmahao, srećom mu prezime više nije Leway, mađarski su ga Židovi donijeli takvog, ali se s godinama promijenila vjera, a bogme i pohrvatilo prezime.
- Ja san van mišanca, prava mišanca, zagrebačko-splitska, to je ono što ljudi ne znaju, pa dinamovci misle da sam dinamovac, jer sam igrao Bad Blue Boya u predstavi "Dobrodošli u plavi pakao". U biti sam hajdukovac, doduše više nisam žestok, jer to više nije za moje godine - smije se Oto, pa doznajemo još jednu slatku malu obiteljsku tajnu Levajevih.
- Moj barba, brat mog oca Ante Tonći Levaj igrao u prvoj ekipi Hajduka od 1911. Kada su pobijedili Spartu, upravo je on zabio gol. Čuvam naslovnicu "Slobodne" gdje se prvi put svijetu pokazala fotografija te prve momčadi Hajduka. Naime, nogomet su igrali tada oni koji su imali para, a ne oni koji su trebali zaraditi – smijemo se.
Taj je Otov barba, uz to što je bio "balunjer" bio i trgovac, imao je čak i predstavništvo "Opela" u Splitu, na Solinskoj cesti, u kući Tilića, nabraja nam glumac, ponosan na fotografiju gdje ga kao maloga barba vozi u Opelovom kabrioletu. Naravno, kako je već tada bilo, 1949. je "balunjer" ostao bez ičega, uzela država...
Stari je Levaj napustio rodni Split i "pobjegao" u Zagreb, ostavljajući u gradu pod Marjanom bivšu suprugu i tri kćeri. Otovu je majku upoznao u metropoli, novi je brak, eto, stvorio njega. No veze sa Splitom se nikada nisu prekinule...
- Stalno sam početkom ljeta dolazio u Split vlakom. Godinama sam bio uvjeren da je stanica u luci u biti kraj svijeta. Di ferata stane, podno Katalinića briga, dalje nema - kazuje nam kako su ga dva grada odredila u životu. Split i Zagreb, oba njegova, on pripada i jednom i drugom.
Dijete rođeno usred rata nije dobilo priliku odrasti snažnim. Nije to baš bilo vrijeme zdravoga života, harala je glad. Kazat će da zbog toga i danas ima "kokošja, rahitična prsa". Nije se tada mlad čovjek mogao afirmirati u društvu ako se nije, primjerice, bavio sportom, ako nije svirao nešto. A on, eto, ni jedno ni drugo.
- Prva predstava viđena u životu bila mi je "Ero s onoga svijeta", u zagrebačkoj Operi. Najviše su mi se svidjeli dirigent i konj, naime, na pozornicu su izveli i konja, živoga. Televizije tada, naravno, nije bilo ni u primisli. Tada sam odlučio da ću biti dirigent, no nisam znao koliko truda i školovanja to traži, koliko je to zahtjevno. Druga varijanta je bila da budem konj – nasmijao nas je.
Odlučio se, kaže, za blažu varijantu, ali to nije bilo tako lako kako je on to svojoj glavi zamislio.
- Moj otac je bio praktičan čovjek, bio je puno stariji od mene, dobio me u svojoj 45. godini. Ja sam htio biti glumac, a to se nije uklapalo u njegov svjetonazor, stoga me upisao u srednju arhitektonsku školu. Naime, jednoj od mojih sestara suprug je bio arhitekt, pa me njegov projektni biro i stipendirao tijekom školovanja. I tu sam proveo četiri najnesretnije godine svog života. Kad se baviš nečim što te uopće ne zanima, tako je to. S 18 sam bio najnesretniji mogući tip - ispovijeda nam Otokar svoje "Patnje mladog Werthera".
Nije, kaže, niti kavu dovoljno brzo mlio na ručnome mlincu, pa su kupili električni mlinac, tako je, veli, "pridonio tehnološkom napretku biroa". U tom svom jadu nakon mature se prijavio i otišao "odraditi" vojsku, pa se nakon 18 mjeseci vratio i doživio novo razočarenje.
- Nisu mi ni prijavu na Akademiji uzeli, jer sam završio tehničku školu. Srećom, kako su me u životu uvijek pratile neke reforme, tako su se godinu nakon 1966. izmijenila pravila i mogao sam pristupiti prijemnom ispitu - kaže nam.
"Pohvala ludosti", dvije pjesme, "Kockar" od Dostojevskog, tekst koji tada, priznaje, nije apsolutno razumio - sve je to odradio i ušao u uži izbor.
- Georgij Paro je nekog vraga vidio u meni i založio se za mene - kazuje nam, Paro je s vremenom postao njegov životni mentor, svaki put bi se pojavio kada bi Oto trebao ruku.
U ono doba je Akademija bila dobro organizirana, primali su se studenti i debeli i mršavi, i visoki i niski, i ružni i lijepi, i muškarci i žene, pazeći da nakon završetka svi oni mogu naći posao u nekom od kazališta. Nakon Kazališta mladih, upravo ga je Paro "povukao" u "Komediju" i tamo je, kaže, bio do odlaska u mirovinu.
- Bilo je tu i lomova i sumnji. Mislim, nisam Šerbedžija! Moja pokojna supruga Ruta bila je svjedok tih previranja, mojih večernjih lamentiranja. Dolazio sam joj doma očajan, tvrdeći da nisam, neću i ne mogu biti glumac, a ona je lukavo snimala moje monologe. Nesigurnost je bila lajtmotiv mojih večernjih patnji - objašnjava nam zašto je danas sretan što nitko od njegove djece nije krenuo umjetničkim stazama, život je umjetnika trnovit.
Deset godina je "izgubio" radeći crtane filmove, to mu je pomoglo financijski, taman tijekom Domovinskog rata. Dohvatio se i organizacijskih poslova, pa vodio malu produkcijsku kuću, bio, kaže, "katica za sve". Nije se nikada odmakao daleko od teatra, kao ni od filma, serija, čak i sapunica...
Razgovaramo o krugovima života, kako se nekako uvijek karte poslože tako da se vrati na početak.
- Moja prva glavna uloga bila je na Splitskom ljetu, u Dioklecijanovim podrumima. Petar Selem je bio redatelj, Anatolij Kudrjavcev je napisao da je preda mnom karijera. Nedugo nakon toga je poslije "Probudi se, Kato" napisao kako je dobro da se igraju i takvi komadi, ali "zašto u teatru kada imamo peškariju, pa nek tamo pričaju pizdarije" - prisjeća se i citira kritiku od riječi do riječi.
- I zadnja mi je glavna uloga bila u "Učenim ženama", opet u Splitu - veli.
Smijemo se kako umjesto "curriculum vitae" on u biti ima "circus vitae", s današnjom pameću i iskustvom, priznaje, teško da bi opet probao isto. Možda bi, eto, poslušao staroga oca.
- Iz arhitekture sam naučio da nikada ne smiješ zaboraviti ucrtati skale, pa sam, eto, na ovoj kući nadogradio - dvoje, za svaki slučaj - smijati se s Otokarom je poput veseloga plesa, kad nitko ne gleda. Oslobodi se čovjek.
- Da, ovdje na terasi sve je idealno, tu je sunce, nebo, more, divota, ali ne smiješ pogledati na telefon, ne smiješ pogledati portale, odmah te uhvati tuga, ne zavidim mladima, ne zavidim mojim unukama, ovo u što se svijet pretvara nije dobro - malo smo i sumorni, pa okrećemo priču na ljubav, jer ljubav je pokretač, zar ne?
- Volio sam. Puno sam volio. Jako sam zaljubljiv, nije se, naravno, svaka ljubav realizirala, uglavnom sam patio - tako će Oto, kako god da okrene - izmami vam osmijeh.
Pa doznajemo da je u prvi brak ušao jako mlad. Operna primadona Elena Hristova rodila mu je kćer Elenu. Kći Elena rodila mu je unuku Emu.
- Premlad, preneiskusan, skrivio sam raspad braka. Otišli smo svak na svoju stranu - tako će.
Srce mu je tada otela Ruta Knežević, kostimografkinja i akademska slikarica, dovela mu jednoga sina Marka, kako kaže, "u dotu", a onda mu rodila još jednog Marina. Marko mu je darovao još jednu unuku, Tiju, tako da žene i dalje vode njegovo srce...
- Ruta je preminula mlada, premlada - zapinju riječi.
Stavljamo tugu na stranu, pa doznajemo da je dozvao novu ljubav preko - društvenih mreža!
- Ma, da - čudimo se, poštujući osam desetljeća iskustva pred nama.
- Da, da - svjetlucaju oči zaljubljivom Otu kao da mu je 50 godina manje. Najmanje.
- Ostao sam sam. A došao internet. I tako se ja malo zabavljam, guglam ovo, guglam ono, pa ukucam ime moje srednjoškolske ljubavi. I nađem je - pripovijeda Otokar, dok nas s smiješkom promatra Dunja Bedenko, pristojno udaljena, da ne smeta.
A ne smeta.
Čak se i ne sjeća kako je jadnog mladog Otokara ostavila u 18-oj, a on za njom patio. Namiguje ona. Namiguje on.
– Gdje si, šta ima, tako sam joj u poruci napisao, a ona se javila. Živi u Americi, na Floridi, taman se razvela i dolazi na godišnji odmor u Rogoznicu, šibensku, ne omišku - opet se nekako zatvaraju ti Otovi krugovi života.
I eto. Nagovorila ga da joj se pridruži na drugome kraju zemaljske balote, osam godina - kucamo u drvo - u sretnom su braku, u mirnim vodama.
- Dunja nije u umjetničkom zanosu, ona je u brojkama i slovima, ja sam taj za kojeg se ona u čudu pita kako sam doživio 80 godina s ovim neznanjem praktičnog života. Imao sam, valjda, više sreće nego pameti - kaže nam.
Sve što nismo u ćakuli dotakli, znamo, dotaknut ćemo nekog drugog ljeta. Ljeska se Brač u daljini, sunce tone...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....