Split je izabrao nju, i ona je izabrala Split. Glumica Dara Vukić ovogodišnja dobitnica Nagrade grada Splita za životno djelo, u splitskom je HNK-u ostvarila impresivnu karijeru koja je trajala dulje od šezdeset godina. Karlovčanka, pravim imenom Darinka Vukić, u rodnom je gradu otpočela kazališnu karijeru, a potom dobila jednogodišnji ugovor u mostarskom kazalištu. U Splitu se zatekla kao zamjena za kolegicu, uskočila je u njezinu ulogu i odigrala dvadeset izvedbi. Odmah joj je ponuđen angažman i ona ga je prihvatila 1954. godine.
– Nakon te prve sezone otišla sam ljeti kući u Karlovac, a na povratku sam bila u Rijeci u posjetu kolegici – tamo me baš zateklo ružno vrijeme, nevera – i dalje, brodom put Splita. Kada smo stigli u Split učinilo je krasno vrijeme, sunce, a ja nisam mogla prestati plakati od sreće. Mislim da je to bio trenutak kada sam se definitivno vezala za ovaj grad – kaže glumica koja će uskoro napuniti 96 godina.
Prirodno talentirana, dominantna na sceni, izvrsne dikcije, ostavila je traga i u onoj jednoj sezoni, koju je provela u Mostaru.
– Tamo su me odmah odredili kao “tragetkinju” i “dramsku heroinu”. U ono vrijeme takva podjela po fahu bila je i službena, postojale su još takozvane “naivke” i “ljubavnice”. Držalo se da nije dobro mijenjati fahove. A u Splitu sam na početku dobila ulogu nekakve kokete, Amerikanke. Mnogo kolega, a i gledatelja iz Mostara koji su me zavoljeli, znali bi doći na premijeru u Split. Sjećam se da se tadašnji ravnatelj mostarskog teatra posvadio sa splitskim uvjeravajući ga da će mi upropastiti karijeru i da za mene nisu komedije; pa ipak, kasnije sam igrala mnoge komične uloge, nekoliko njih u “Ribarskim svađama”, pa Petrunjelu u “Dundu Maroju”, i tko bi nabrojio – prisjeća se Dara Vukić.
Dramska heroina
Ipak, nisu bili u krivu oni koji su je prepoznali kao dramsku heroinu. Odigrala je niz uloga u antičkim dramama i dala glas i karakter junakinjama iz klasične literature, a jedna od najdražih ipak joj je Sofoklova Antigona. Uz to, tumačila je još jednu Antigonu, iz djela Tonča Petrasova Marovića “Antigona, kraljica u Tebi” u kojoj je pisac junakinju ostavio na životu i suočio je s dilemama koje donosi vlast i moć.
Sa Sofoklovom Antigonom, govori Dara Vukić, bila se saživjela upravo stoga što vjeruje da bi i sama postupila poput tebanske junakinje. Stoga je dobivala i izvrsne kritike.
– Ljeto je bilo vrijeme za antičke drame na otvorenom, lijepa su to bila vremena. Također, i za pučki teatar. A predstave su trajale na sceni, ne godinama nego desetljećima. Na početku rada u Splitu igrala sam curu u “Ribarskim svađama”, ali, kao su se održale dvadeset godina, nastavila sam u istom djelu glumiti stariju ženu. Predstave su živjele, a glumci se mijenjali. S mužem, pokojnim Perom Vrcom, nisam mnogo igrala, bili smo zajedno u davnom komadu “Ivo i Lucijeta”. Ante Jelaska je bio redatelj. Nakon nekih pet ili šest godina zaključila sam da sam malo prestara za naslovni lik. Jelaska nije tako mislio, ipak sam preuzela ulogu babe – od Ivke Berković – a moju ulogu dobila je Zdravka Krstulović. Tako su se glumačke generacije izmjenjivale, a gledalište je i dalje bilo puno – ističe glumica.
Uloge je, kaže, učila lako, lako ulazila u razne dijalekte, ipak, nikada navečer nije zaspala a da prije nije ponovila u glavi ulogu na kojoj je trenutno radila. Stoga je desetljećima pamtila tekstove svih svojih predstava.
U scenskom životu neminovno katkad dođe do blokade i drugih nepredviđenih situacija, ali u pravilu se izglade improvizacijom i uz pomoć kolega, da publika i ne opazi.
Nesvjestica na sceni
Njoj se tako nešto dogodilo samo jednom, ali bilo je baš dramatično.
– Igrala sam Ofeliju u “Hamletu”. U to vrijeme još smo imali i šaptača. Nešto mi se dogodilo, nikada nisam shvatila što. Možda nagla slabost, pad tlaka... Pozornica mi se vrtjela pred očima. Nisam imala glasa. Stajala sam ukipljena i užasnuta. Šaptačica šapće, kolega Teja Tadić koji je igrao Klaudija i Asja Kisić koja je bila Gertruda improviziraju i šapću mi, a ja se ne mogu maknuti. I onda je ta frustracija našla put, zaurlala sam da me se čulo valjda do ulice i srušila se na pod. Sad, Ofelija je i tako pod stalnim pritiskom, a poslije i poludi, pa je izgleda ta neplanirana scena imala smisla. Predstava je došla kraju, a u moju garderobu nagrnuli su ljudi i čestitali, da tako nešto snažno i efektno nisu nikada vidjeli. Srećom, nije se ponovilo – veli laureatkinja.
Dara Vukić, nekadašnja dramska heroina, veoma otvorenog duha, rado je i u poznoj dobi surađivala s mladim redateljima i kolegama, zanimali su je inovativni koncepti, promatrala je kako se razvijaju nove generacije umjetnika.
A sve donedavno, nije izostajala ni s jedne premijere kao gledateljica. Štoviše, prije dvije godine – u njezinoj devedeset četvrtoj – trebala je igrati malu ali efektnu ulogu u predstavi “Lepurica”, dolazila je i na probe, ali bi je ipak zaboljele noge, pa je odustala.
– Moj posao nije bio lak, ali je bio lijep. Ma što lijep – savršen. Radiš i igraš se – zaključuje umjetnica.
U veoma dobroj je formi, ipak, dogodio joj se nedavno jedan pad i lom kosti. Sve je već zacijelilo, Dara Vukić spusti se i do kvartovskog kafića, a u parku u blizini svoje kuće pomalo vježba na spravama koje su tu postavljene. Plan joj je doći po svoju nagradu na pozornicu splitskog teatra bez štapa ili štake, kako i priliči jednoj heroini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....