Agroturizam Darko već je dulje od desetljeća sinonim za izvrsnu spizu, kao i domaću rakiju i vino na otoku Visu, u mjestu Žena Glava.
Mjesto Žena Glava je u stvari gradsko naselje u sastavu Komiže, kojoj tepaju da je "najmanji grad u Hrvatskoj". Žena Glava, pak, mogla bi konkurirati za naselje najživopisnjeg naziva u Lijepoj Našoj (ima ih još zanimljivih, doduše), a "kvaka" je u tome što naziv nema veze ni sa ženom, niti glavom. To je književna izvedenica od dijalektalne formulacije "žednog brda", svojim nam je rječnikom približio Darko Mladineo (68), Višanin iz Ženaglave.
Pri je svaka kuća imala po dvi gustirne i u prosjeku šestero u kući. Kad? Pa, u doba Austro-ugarske i prin Prvog svjetskog rata – podsjeća na prohujalo doba demografskog zenita mjesta koje je – ironično – bio onda kad se živjelo neusporedivo oskudnije nego danas.
Prije tih "stotinjak i kusur" godina u Žena Glavi živjelo je 500-njak čeljadi. Danas ih ima 25; Darko je jedan od njih.
Kod njega nema žeđi, Bogu hvala, ima i vode i rakije svake fele, jedino se crno vina – slabo, manje pije.
- Ne traže ga puno. Znaš kako je; gost liti popije žmul carnega, već mu se spi. Bilo vino je bolja varijanta, gasi žeđ, a ne ošamuti. Ne isplati mi se radit carno – iznosi bez gorčine. Bijelo mu je stvarno nektar, što bi se čovjek kockao, stvarao neželjene zalihe pa s njima u kvasinu.
- Vidiš ovi žmul bilega: nasta je prirodnom trodnevnom maceracijom, po starinski. Za to triba vrimena; sad odma odvajaju, sve brzo i na silu. Ne gre to tako – poučava Mladineo.
Pa se sjeti:
- Jeste li glodni? Ima slane pogoče. Komiške – veli, pa trči u kuhinju po ono što bi neupućen netko nazvao "Viška pogača".
- Ni viška, komiška je jer ima pomi – kazuje.
Darko je samouki otočki masterchef, na njegovu peku ljeti – ali i zimi, za mekog vremena – dolaze svi: strani i domaći, zdravi i bolesni, jet-set i običan svit, staro i mlado.
- Peka je udarna, i to najpri kozletina pa janjac. Iman i hobu (hobotnicu, nap.a.), lignje i ribe, a brujet radin od plave ribe, koju ispečen i na gradele ako neko hoće: srdele, lokarde, palamide, dikod tunu, sabljarku, to je to. Žena napravi kolač, nešto sezonski: od jabuke, višnje, kozjega sira, smokava i meda, kako kad. Sve jednostavno, ali provjereno – sažima naš sugovornik dok sjedi pod odrinom, lozjem u malenom dvoru koji je ujedno i prostor za goste: do 30 njih.
Pitamo ga gdje ide u nabavu; otočki život poslovično je osuđen na lokalne butigice koje natpisi "Akcija" krase više revijalno, kao lampice novogodišnji borić. Ukratko, na dućane koji su skupi.
- Nabava mi je doli, u polje – kratko će Darko.
- Iman svoje janjce i kozliće, perad nemam ali imaju susidi. Sve naraste u zemlji, šta uzgojeno, šta na divlje. Kafu ne pijem. Sol beremo sami, znaš ono, kad se kristalizira. Jugo nalije škripi, ako ne padne kiša, kristalizira se i mi poberemo u kantu pa imamo soli koliko hoćeš. Isto tako po obali naberemo kapare i motar, meni je najdraže i divje zeje: žutinica, matiderica, koštric, gorcik i riga; žena to voli kuhati, ja salotu. I još su sad počele šparoge, eno žena ih bere na pozicijama. I gljive kad je stađun; znači, imamo sve, dućan nam triba samo za toalet-papir, čak i vode sad imamo koliko god triba. A znalo se nekad, u davnim danima, desit da ima više vina nego vode u selu – kazuje ovaj popularni mještanin Podšpiljse zone, gradskog naselja u sastavu Komiže. Njemu je otok i otočki život sve.
- Šteta šta nema više judi na otoku, meni i ženi je odlično. Kad je sve u koroni stalo, ja san radija ka lud jer iman ovaj vanjski prostor. Stalno san bi pun. A kad nisan u restoranu, radin žurnate, najviše u poljoprivredi; zaradin i do 100 eura dnevno. Danas san prigorija jedan posal zbog vas – s osmijehom nas "prekorava" domaćin Darko.
Pitamo ga što radi s tolikim novcima.
- Idete li na skijanje, na Maldive? - pitamo u polušali.
- Molim? Ne idemo nigdi, imamo životinje. Koje skijanje? Kad moran otić u Split, glova me zaboli. Odma doživin stres od one buke, autih, ludila. A Maldivi, e to mi je u poju – divota. Ionako mi avioni stvaraju nelagodu – otkriva Mladineo.
Za sve administrativno-logističke potrebe gravitira Visu, za ljutu potribu tu je Split – i to je to.
Otok Vis ima dovoljno ljepota, tu su sve njegove radosti – uključujući i veliku kolekcije – freza.
- Volin freze ka šta neko voli auta i motore. Iman h 14 komada plus rezervne motore za svaku, skupljan ih i otkupljujen od familija koje su prestale radit s njima – veli Darko.
Odvodi nas u svoj mali kućni muzej freza.
- Je, sve su za muzej, moje freze-oldatjmerice, svaka je klasa "40 plus": njemačka Hako, Agria Knjaževac, IMT-Osijek, Talijanke Lombardini i Benassi. Najdraže su mi Hako i Lombardinice, a cijena im može bit i 5000 eura.Troše naftu/benzin, sve ih podjednako duperan. Znaš, kod nas se nikad nije oralo na volove, to nije u duhu viške tradicije; samo motika, dok nije došla freza – veli Darko dok zaljubljeno gleda svoje "prijateljice".
Dnevno uzore i po tri vinograda sa tri različite freze.
- Svaku parkiran na njezin teren, pa naizmjenično oren. Tako se manje umorin i ja, i one – kazuje nježno.
Pitamo 68-godišnjaka kad je bilo lakše na otoku živjeti, raditi: sad ili u "doba mraka"?
- Odma ću van reć: ja san van zakleti nostalgičar! I prije mi je bilo odlično ka i sad, ne mogu lagat! U Jugoslaviji ni bilo nautičkog turizma, samo obalno-stacionarnog, i ni bilo stranih turista zbog vojske ali je bilo puno sidikalnih, socijalističkih odmarališta: RTV Ljubljana, Zagreb. Odmaralište radnika Elektro-struje, više se ne sićan čega sve, bilo ih je more. Četrnaest kasarni (vojarni) je bilo, sad propadaju, tribalo ih je preuredit u hostele, al dobro, ko san ja da se mene pita. Puno je vojske bilo, tri iljade mladih vojnika koji su mogli pojist, popit... – smijulji se Mladineo.
Prisjeća se i narudžbi u svojim počecima neformalnog bavljenja ugostiteljstvom.
- Doša bi mi jugo-oficir i reka: "Ispeci mi dva jagnjeta, četrdeset kila vina i dvadeset kila rakije". Kila, ne litara, tako su govorili. I onda nakon zabave, samo mi da četri prsta debelu buštu od plaće i kaže: "Uzmi sam kolko treba". Kažen ti, ka bubrig u loju san živija, gušta, galebarija... Slovenke su puno radosti dale. Srpkinje? Vrhunske cure! Bosanke, naše... Jedino je Crnogorki nekako bilo malo – nezadovoljno frkne Darko zbog tog sudbinskog propusta.
No, bilo je u njegovoj jugo-mladosti i potresnijih epizoda od izostanka crnogorskih turistkinja na Visu: sa 20 godina doživio je ozbiljan prometni udes.
- Skoro san na motoru izgubi nogu: vidiš da i sad malo teže hodin, ali opet mogu radit sve. Poljoprivredu i sve ono šta mladi danas ne žele radit, svi su se dali u transfere, zato nam i propada poljoprivreda, neće mladi taj posol, hoće brže, lakše pineze...
E, noga, da nastavin. Pet godina su mi spašavali nogu, od dvadesete do dvadeset i pete, evo, dobro su me pokrpali. Kasno san se i oženija, skoro pedeset mi je bilo, ali to nema veze s nogom. Ima san 38 operacija, spasila me vojska. Jugo-vojska... - prisjeća se Darko Mladineo.
Budući da je stanje s ekstremitetom bilo uistinu dramatično, transportiran je vojnim zrakoplovom u Klinički centar Ljubljana.
- Znaš šta je najluđe? Šta smo istovremeno u istoj bolnici ležali Josip Broz Tito i ja. Ja san bi u apartmanu 606 Kliničkog centra Ljubljana 1980., on tačno poviše mene, apatman 707. Ja šesti, Tito sedmi kat. Dok san tamo ležo, Tito je i umra; držali su ga nojmanje pet dana u hladnjači dok su objavili da je mrtav, valjda su smišljali šta i kako – zlokobno zaškilji Darko.
Srećom, u njegovom su slučaju liječnici znali i što, i kako; dobar posao presadnje kosti iz kuka spasio mu je nogu, koja nije baš idealna, ali je vrlo funkcionalna.
- Vajalo bi malo smršavit ali, evo, drogo mi je papit – sliježe ramenima Darko, uz sramežljivi "osmijeh krivca".
Pitamo ga je li mu žao što je dugo galebario, što se nije ranije ženio.
- Krivo? Žaj mi je šta nisan i duže!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....