Kazna od 50 godina uvedena je u zakon prije 13 godina. Do tada je najviša sankcija bila dugotrajna kazna od 20 do 40 godina zatvora. Nakon navedenih izmjena omogućeno je izricanje kazne od 50 godina zatvora u slučajevima kada optužena osoba dobije više dugotrajnih kazni, primjerice, za dva teška ubojstva. Trenutno su na odsluženju kazne od 50 godina u zatvorskim ustanovama u Hrvatskoj dva muškarca, a dugotrajnu kaznu zatvora služi šest žena. Najviše kazne dobile su optuženice za ubojstvo člana obitelji, a izdvajamo pet iznimno potresnih slučajeva.
Zrinka Babić - ubila kćer
Na 37 godina zatvora osudio je Županijski sud u Rijeci Zrinku Babić, koja je u vrijeme suđenja imala 37 godina. Proglašena je krivom zbog ubojstva kćeri, stare dvije i pol godine, u listopadu 2013. godine. Djevojčici je dala antipsihotike, nakon čega ju je utopila u kadi u stanu u Cavtatskoj ulici na gradskom predjelu Turnić u Rijeci, gdje su živjele. Osuđena je za ubojstvo na okrutan i podmukao način te ubojstvo osobe posebno ranjive zbog njezine dobi. Osim zatvorske kaznu određeno joj je i obvezno psihijatrijsko liječenje.
Radi zaštite osobnog i obiteljskog života optužene i njezina djeteta, sa suđenja je isključena javnost. Psihijatrijska vještakinja je napravila nalaz i mišljenje da se optužena liječila zbog psihičkih poremećaja i ovisnosti o psihoaktivnim supstancijama, tablete koje je dala kćerki koristila je kao dio svoje terapije. Nakon smrti djevojčice Zrinka Babić je pozvala pomoć i nije odmah bila uhićena. Čekao se toksikološki nalaz kako bi se utvrdio uzrok smrti djeteta.
Utvrđeno je kako je uzrok smrti djevojčice trovanje tabletama, a tijekom suđenja sudski vještak se izjasnio kako je utapanje u kadi tzv. konkurirajući uzrok smrti. Majka djeteta je uhićena u studenom iste godine, a saznalo se kako su socijalni radnici nadležnog centra dobivali niz prijava o problemima i nasilju u obitelji, te je zatražena pomoć i intervencija, do čega nije došlo. U stanu su živjeli djevojčica, majka i njeni roditelji, tj. baka i djed žrtve.
Prvostupanjska presuda je objavljena krajem prosinca 2014. godine, a dva tjedna prije je Vijeće sudaca Ustavnog suda prihvatilo tužbu Zrinke Babić i ukinulo rješenje Vrhovnog suda prema kojemu je trebala ostati u istražnome zatvoru. Zaključili su kako su Županijski sud Rijeka i Vrhovni sud bili dužni iznijeti mjerodavne i dostatne razloge zašto je mjera istražnog zatvora nužna radi neometanog odvijanja postupka. Odluka o istražnom zatvoru je vraćena Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je procijenio kako je spornim rješenjem Vrhovnog suda Zrinki Babić povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na slobodu, zajamčeno člankom 22. Ustava i člankom 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Kako je nakon 15 dana osuđena na kaznu od 37 godina, istražni zatvor je postao obligatoran, tako da je potreba za konkretnijim obrazloženjem navedene mjere postala bespredmetna.
Divna Sekulić - Trošt, ubila majku
Županijski sud u Puli osudio je Divnu Sekulić-Trošt (62) na 25 godina zatvora, a njen sin je kao neubrojiva osoba završio na psihijatrijskom liječenju. Zločin su počinili 25. lipnja 2020. godine u stanu u Zoranićevoj ulici u naselju Veruda u Puli, kada je tijekom obiteljske svađe ubijena Ivanka Sekulić (91), njihova majka i baka. Nakon što je službeno prijavljena smrt žena je pronađena s nizom ozljeda, da bi se ubrzo utvrdilo kako se radi o ubojstvu, i to kvalificiranom obliku. Majka i sin nasrnuli su na nemoćnu žrtvu i počinili ubojstvo koristeći nož, jastuk i fizičku silu.
Županijsko državno odvjetništvo podiglo je optužnicu zbog teškog ubojstvo protiv majke i sina. Tijekom istrage utvrđeno je kako sin nije mogao shvatiti značenje svog postupanja, te nije mogao vladati svojom voljom zbog duševne bolesti. Sin je baku više puta ubo nožem, a Divna Sekulić-Trošt joj je pritiskala jastuk na glavi dok se nije ugušila. Tijekom suđenja optuženica je priznala kazneno djelo, ali ne na način kako ju je teretila optužnica.
Tri godine kasnije osuđena je na zatvor i obvezno psihijatrijsko liječenje tijekom izdržavanja kazne, a njenom sinu je kao neubrojivoj osobi produljen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi. Kod neubrojivih optuženika stanje se procjenjuje svako pola godine, a prisilni smještaj može se produljiti do 40 godina, kolika je maksimalna kazna za teško ubojstvo.
Odvjetnici majke i sina podnijeli su žalbe na presudu uz navode kako je kazna previsoka, te da su povrijeđena prava na pravično suđenje. Visoki kazneni sud, kao viši sud, u kolovozu prošle godine je prihvatio žalbu Divne Sekulić-Trošt, ali samo u dijelu koji se odnosio na visinu sankcije. Što se tiče ostalih navoda iz žalbi, viši sud je potvrdio kako je oboje optuženih sudjelovalo u ubojstvu.
Nisu prihvatili navode obrane s prebacivanjem krivnje, smatrajući kako je potvrđeno da se radilo o zajedničkom djelovanju. U pravomoćnoj odluci su smanjili kaznu s 25 na 18 godina zatvora navodeći kako je zločin bio motiviran zaštitničkom ulogom majke prema sinu. Kao olakotne okolnosti uzeli su složene obiteljske odnose i činjenicu da se optužena Divna Sekulić-Trošt psihijatrijski liječila.
Chiara Pašić, ubila trogodišnjeg sina
Na 33 godine zatvora osudio je Županijski sud u Puli Chiaru Pašić (32) zbog teškog ubojstva sina (3). Chiara Pašić je osuđena jer je 23. svibnja 2017. u stanu u Akvilejskom prilazu između 19.15 i 20.35 sati zajedno i prema dogovoru s maloljetnicom (14) počinila teško ubojstvo. Dok je dječak ležao u sobi na krevetu, maloljetnica mu je stavila jastuk na lice. Majka mu je pridržavala noge, a kako je dječak još davao znakove života, Chiara Pašić je sjela na jastuk na lice djeteta dok mu je maloljetnica držala noge. Nakon stravičnog ubojstva, dječakovo tijelo su odnijele na područje bivše vojarne Katarina na Valelungi gdje ga je Chiara Pašić bacila u more. Kasnije su pokušale prikazati da se dječak utopio.
Županijsko državno odvjetništvo u Puli je nakon istrage podiglo optužnicu protiv Chiare Pašić i podnijelo prijedlog za primjenu maloljetničke sankcije prema 14-godišnjakinji zbog ubojstva trogodišnjeg dječaka. U travnju 2018. godine Chiari Pašić je, osim zatvorske kazne od 33 godine, izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koji zakonski može trajati najdulje dvije godine. Maloljetnici je zbog pomaganja u zločinu određena odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod u najdužem trajanju od tri godine.
Obje su se žalile na presudu, a Vrhovni sud je odbacio žalbe u rujnu 2018. godine i potvrdio presudu u drugom stupnju. Chiara Pašić podnijela je i drugu žalbu na presudu, što je zakonska mogućnost kod presuda na dugotrajne kazne zatvora. Optuženica je smatrala kako postupak protiv nje nije bio pravedan pošto nisu ispitane dvije bitne svjedokinje. Radilo se o liječnicama koje su trebale svjedočiti o njezinoj bolesti, što je utjecalo na njeno mentalno stanje u trenutku ubojstva, navela je.
U listopadu 2018. godine ukorom su kažnjene četiri socijalne radnice iz Centra za socijalnu skrb Pula, koje su bile uključene u rad s Chiarom Pašić, zbog težih propusta u radu. Kaznio ih je Disciplinski sud Hrvatske komore socijalnih radnika. Vrhovni sud je u veljači 2020. godine odbio i drugu žalbu Chiare Pašić kao neosnovanu i potvrdio presudu Županijskog suda u Puli u trećem stupnju, čime je presuda postala pravomoćna.
Anka Lambert, ubila snahu
Na 32 godine zatvora osuđena je na Županijskom sudu u Rijeci Anka Lambert (66), koja je sa sinom Alenom Lambertom (33) ubila Tanju Brnelić (30), njegovu nevjenčanu suprugu, 18. svibnja 2006. godine u njihovoj obiteljskoj kući u Čandekovoj ulici u Rijeci.
Zločin je počinjen na osobito okrutan način za što je Alen Lambert dobio 30 godina zatvora. Nakon prvog tjedna istrage i obdukcije tijekom koje su pronađene brojne ozljede na tijelu pokojnice, oboje su uhićeni. Optužnica je teretila majku i sina da su nesretnu ženu četiri godine psihički i fizički zlostavljali, te joj potpuno oduzeli slobodu kretanja i kontaktiranja s vanjskim svijetom. Nije išla na posao, nije imala kontakt s obitelji i prijateljima, a Tanjinoj majci, koja je živjela u blizini, Anka Lambert je branila kontakt s Tanjom. Uloga Anke Lambert je bila spriječiti Tanju da ne pobjegne, dok ju je Alen Lambert često fizički zlostavljao.
Tanju Brnelić je tukao rukama i drvenim palicama, da bi joj u studenom 2005. godine nanio dvostruki prijelom vilice. Od 1. do 18. svibnja 2006. godine zatvorili su je u sobu, koju su zamračili crnim folijama i vezali joj ruke, noge i vrat za krevet. Mučili su je glađu i žeđu, a nakon dvotjedne torture, žena je zadobila brojne ozljede i rane od ležanja, vezanja i udaraca. Preminula je u poslijepodnevnim satima od posljedica gnojnog izljeva u pluća.
Majka i sin pozvali su pomoć tek u 17 sati, kada su se uvjerili da je mrtva. Optuženi su negirali optužbe, tvrdeći kako su se brinuli o Tanji, te da je ona sama posljednja dva tjedna odbijala uzeti hranu. Stjepan Lambert, Ankin suprug i Alenov otac, živio je u istoj kući gdje se dogodio stravičan zločin, ali je dokazano kako nije bio povezan s ubojstvom.
Vještaci Centra za forenzičku psihologiju Psihijatrijske bolnice u Vrapču vještačili su Alena Lamberta i utvrdili da ima poremećaj osobnosti s dominantnim shizoidnim obilježjem, koji se manifestira emocionalnim siromaštvom i emocionalnom hladnoćom. Utvrdili su mu obilježja latentne agresivnosti, distanciranosti od okoline te teškoće u uspostavljanju zrelih i stabilnih međuljudskih odnosa.
Kod Anke Lambert je utvrđen poremećaj ličnosti s dominantnim narcističkim i disocijalnim obilježjima, s naglašenom potrebom idealiziranja svih aspekata vlastite egzistencije. U njenom slučaju se poremećaj manifestirao agresivnošću, egocentričnošću, manipulativnošću i nesposobnošću empatijskog prepoznavanja želja i osjećaja druge osobe.
U završnoj riječi je zamjenica županijske državne odvjetnice opisala prizor koji je zatečen u sobi smrti.
– Tanjino beživotno tijelo pronađeno je na krevetu u tamnoj, zamračenoj i smrdljivoj sobi. Bila je u čistoj odjeći, dok se prljavo rublje pralo u perilici. Optuženici su presvukli pokojnicu, ali bili su lijeni urediti sobu u kojoj je ležala. Prozori su bili prekriveni crnim folijama, tako da sunce nije moglo doprijeti u sobu. Anka Lambert je u svakome trenutku kontrolirala kretanje svoga sina i buduće snahe. Prema Tanji se ponašala kao prema robu. Za života su Tanju Brnelić stavili u grobnicu. Nisu otišli na sahranu, niti su o smrti obavijestili Tanjinu majku – rekla je tužiteljica.
Utvrđeno je kako su majka i sin bili potpuno svjesni što čine, te su osuđeni zbog dogovorenog, zajedničkog i dugotrajnog mučenja i usmrćenja Tanje Brnelić. Proglašeni su krivima u listopadu 2008. godine. Nakon godinu dana presuda je potvrđena u drugom stupnju.
Tridesetčetverogodišnjakinja, ubila trogodišnju kćer
Na Županijskom sudu u Zagrebu 34-godišnja optuženica (identitet joj nije otkrivan tijekom cijelog sudskog postupka...) osuđena je na 15 godina zatvora zbog teškog ubojstva kćeri 15. siječnja 2025. godine, oko 15.30 sati u Zagrebu, u rijeci Savi. U nakani da kćer staru tri godine liši života, iako svjesna da je dijete bespomoćno i potpuno ovisno o njoj, dovezla ju je na zapadni savski nasip 150 metara od rijeke i s njom ušla u vodu i ispustila je. Sa suđenja je isključena javnost zbog zbog zaštite malodobne žrtve, i radi zaštite maloljetnog brata i oca.
U svojoj obrani 34-godišnjakinja je sve priznala, a nakon toga je više puta ponovila kako nijedna kazna neće umanjiti njenu bol i patnju, kao i bol i patnju koju je nanijela obitelji. Vještaci psihijatri su zaključili da je bila bitno smanjeno ubrojiva uz sposobnost shvaćanja svojih djela. Nije imala prethodnih psihičkih smetnji, ali je bila u stanju teške depresivne epizode zbog stresa i djetetova stanja. Nije imala realnu sliku stanja djeteta, te se nije mogla suočiti sa sumnjom da dijete ima poremećaj iz spektra autizma. Intenzivno je tražila nove terapije što je dovelo i do preispitivanja njenih sposobnosti kao majke. Djetetovu budućnost je vidjela izrazito negativno, a u zadnjih par mjeseci prije ubojstva njeno psihičko stanje se toliko pogoršalo da je postala rastrojena.
Dva mjeseca prije zločina, depresija joj se pogoršala, dok je zadnjih mjesec dana postala suicidalna. Obitelj joj je pokušala pomoći i dogovoren je termin u psihijatrijskoj bolnici za dan nakon ubojstva.
Dan prije ubojstva poslala je poruku sestri u kojoj je moli da uzme njeno drugo dijete sebi i da ga odgoji jer ona ne može skrbiti o njemu. Vještaci su ustvrdili kako je u trenutku ubojstva bila u disocijativnom stanju, ali je znala što radi. Zaključili su da je motiv bio ukloniti patnju koju je osjećala zbog djetetovih teškoća s kojima se nije mogla nositi, kao i patnju za koju je smatrala da osjeća i dijete.
Prilikom određivanja visine sankcije kao otegotne okolnosti je uzeto što se radi o majci žrtve, što je nakon zločina pozvala hitne službe i pokazala strašnu prisebnost. Uz to je uzet u obzir trajni utjecaj na obitelj, posebice na drugo dijete i supruga.
Kao olakotne okolnosti su uzete dosadašnja neosuđivanost, sređeni obiteljski odnosi koji pokazuju da je za njih bila sposobna, priznanje i opis djela, kao i njeno držanje na sudu. Nekoliko puta je rekla da nijedna kazna neće umanjiti njenu bol i patnju, kao i bol i patnju koju je nanijela obitelji. Sud je u siječnju ove godine objavio presudu.
Ocijenio je kako je kazna od 15 godina za teško ubojstvo primjerena. Zakon za teško ubojstvo predviđa kaznu zatvora od najmanje deset godina do dugotrajnog zatvora od 20 do 40 godina. Uz zatvorsku kaznu je određena i mjera obveznog psihijatrijskog liječenja tijekom cijelog boravka u zatvoru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....