Prije više od dvadeset godina jedna je apsolventica ekonomije prvi put ušla u kockarnicu. Ušla je s prijateljima, sa skupinom kolega na izletu u Ljubljanu. Prvi je put zavrtila rulet, dobila, pretvoreno u današnju valutu, nekih tristo eura, ali od toga za studentske prilike solidnog dobitka, gubitak je bio znatno veći. Gubitak je došao kasnije.
Darija je uspješno diplomirala, zaposlila se u banci, bila je ponos roditelja, ugodna na poslu, omiljena i među kolegama i među klijentima. No Darija je u svome gradiću u unutrašnjosti Dalmacije nastavila kockati.
– Očekivanje dobitka je snažnije od samog dobitka – kaže danas. – Dobitak nikad nije toliki da ugasi glad za novim rizikom, a svaki novi rizik donosi novi i novi gubitak, novi osjećaj srama, krivnje i depresije. Mislim da je dobitak još depresivniji od gubitka. Gubitak izaziva paniku, a dobitak... To je kao ljubav koja je uzvraćena na način koji vam nije dovoljan. Frustrirajući je, izaziva nemir, nespokojstvo...
Žena s tajnom
Deset godina nakon iskustva u Ljubljani Darija je bila snažno ovisna o kocki. Kockala je u kladionicama, u kafićima koji imaju "kladomate", u kasinima, ali najviše i najradije na poker-aparatima. "Stroj i ja, oči u oči", kaže. "Sva druga mjesta traže neku socijalnu interakciju. Poker-aparat ne traži ništa. Osim novca, sve više novca..."
Darija je postala žena s tajnom koju, međutim, nije lako sačuvati. Stalna nestašica novca, stalna opsesija novcem, stalna euforična potreba da se izgubljeni novac vrati, ubrzo su doveli do toga da je bila dužna svima.
– Nisu to velike svote – otkriva. – Dvije, tri tisuće kuna ovdje, dvije, tri tisuće kuna ondje. Ali... U jednom trenutku shvatiš da duguješ trideset, četrdeset tisuća i da ih nikako ne možeš vratiti, pogotovo ne kockajući. To je začarani krug...
Nakon 15 godina od sudbonosnog ljubljanskoga dana, Darija je, koristeći svoje mjesto u banci, počela "posuđivati" od klijenata. I sve je teklo glatko dok nije otkriven misterij nestanka novca s nekih računa i jednako misteriozni povratak istih svota na iste račune. Banka je, bez alarmiranja policije, stvar riješila tiho – Darija je dobila otkaz.
Ipak, brzo je našla novo radno mjesto u drugoj banci. I pet godina kasnije ponovila stvar, ali... Sa znatno ozbiljnijim posljedicama. Procesuirana je i osuđena, doduše, samo uvjetnom kaznom.
– Ali sramota je bila strašna – pripovijeda. – Roditelji, do jučer ponosni na mene, gledali su me s gnušanjem. Otac je rekao da bi mu draže bilo da sam poginula u prometnoj nesreći... Partner je bio šokiran. Prekrižio me je i blokirao zauvijek. Prijatelji... Nestali su. Odjednom, mjehur sapunice se rasprsnuo. Da mogu birati, radije bih izabrala deset godina zatvora nego tu sramotu... Ali ne mogu birati. Ozbiljno sam razmišljala o samoubojstvu, ali... Nisam još i to mogla priuštiti svojoj obitelji... Odlučila sam živjeti. Za kaznu sebi!
Darija je samo jedna od oko 50 tisuća Hrvata i Hrvatica koji su ovisnici o kocki. Neki izvori tvrde kako je takvih ljudi i znatno više te da na svakog patološkog kockara dođe još pet ili šest bliskih ljudi koji su, ni krivi ni dužni, žrtve njihove kocke. Hoće li prijedlog novog Zakona o igrama na sreću koji je upravo poslan u saborsku proceduru išta promijeniti za ljude kao Darija? Teško. Ali mogao bi možda promijeniti za neke nove djevojke i mladiće, posebno za one koji su sada u najranjivijem uzrastu, onom tinejdžerskom.
Srednjoškolci s problemom
Statistika naime kaže da 12 posto hrvatskih srednjoškolaca već sada ima problem s kockom, a da je čak 70 posto učenika barem jednom kockalo. Najviše koriste kladionice, automate, casino, lutriju, bingo i online kockanje, a dječaci su u pet puta većoj opasnosti da razviju sveobuhvatan oblik ovisnosti o kocki koja je prije desetak godina ušla u registar bolesti ovisnosti, prema terminologiji Svjetske zdravstvene organizacije.
Ovih je dana ministar financija i potpredsjednik Vlade Marko Primorac predstavio prijedlog novog zakona te, između ostaloga, najavio vrlo ozbiljne restrikcije u oglašavanju i reklamiranju kladionica i drugih organizatora raznih igara na sreću. Prema važećem zakonu, oglašavanje igara na sreću zabranjeno je samo u emisijama za djecu i mlade, kao i tisku namijenjenome djeci i mladima. Novi zakon predlaže potpunu zabranu oglašavanja igara na sreću u tisku, a u TV i radijskom programu zabrana oglašavanja se predviđa od 6 do 23 sata, ali uz iznimku koja se odnosi na 15 minuta prije, za vrijeme i 15 minuta nakon nekog sportskog događaja.
Potom, oni koji maloljetniku dozvole igrati, gubit će licencu na posao, a uvodi se i registar samoisključenih igrača koji će voditi Hrvatski zavod za javno zdravstvo, u koji će se igrači s problemom ovisnosti moći sami upisati te će tako, na vlastitu inicijativu, izgubiti pristup igrama na sreću kod svih priređivača. Koliko će takvo što zbilja zaživjeti, vidjet ćemo, no stručnjaci koji se bave onima kojima nikakve mjere do sada nisu pomogle, pozdravljaju i samu volju zakonodavca da problem prizna.
Uostalom, na liječenje od ovisnosti o kocki javlja se tek mizernih deset posto svih patoloških kockara, a od tih deset posto, oko 70 posto se vraća starim navikama što govori o snazi adiktivnosti igara na sreću. Ili da ih ipak nazovemo – igre na nesreću?
– Sve je više ovisnika o online kasinu, a primjećujemo i da ljudi više nisu ovisni samo o jednoj vrsti igre na sreću, nego kockaju nekoliko različitih, i online i offline, na aparatima, sportskim kladionicama, ruletima i slično – kaže psihijatar doc. dr. sc. Davor Bodor.
– Trenutačno imamo vrlo liberalan zakonski okvir, imamo agresivno oglašavanje i marketing igara na sreću, a igre se mijenjaju. Događaju se digitalizacije, izbacuju se na tržište novi proizvodi i jako puno ljudi se uključuje u kockanje i igre na sreću, a logično, što je veći broj ljudi uključen, veći broj će i razviti ovisnost. Prijedlog novog zakona pozitivan je iskorak u odnosu na situaciju koju imamo sada, ali još je puno područja koja nisu pokrivena i koja će se morati riješiti i to radi zaštite osjetljivih skupina, u prvom redu maloljetnika, a onda i ovisnika o kockanju – ističe dr. Bodor, voditelj Dnevnih bolnica za ovisnosti Klinike za psihijatriju "Sv. Ivan" u Zagrebu među kojima je i Dnevna bolnica za ovisnost o kockanju.
Milijuni eura
Igre na (ne)sreću, međutim, osim što su adiktivne, izuzetno su i profitabilne, kako za priređivače, tako i za državu. Samo prošle godine, u državnu blagajnu slilo se 310,7 milijuna eura iz "poreza na sreću", godinu ranije 251,1 milijun, a 2021. "samo" 190,5 milijuna eura. Odakle toliki novac? U prosincu prošle godine organizatori igara na sreću prijavili su ukupno 1294 uplatna mjesta i 3743 samoposlužna terminala za klađenje u Hrvatskoj, a gledano po godinama, vidi se da broj mjesta gdje se ljudi klade stalno raste.
Novac država – tako je barem deklarirano – ulaže u socijalne i humanitarne djelatnosti, ali čak i ekonomisti, a napose liječnici, kažu da tako uloženi novac ne stvara nikakvu novu vrijednost, a skoro podjednako se, gledajući u globalu, potroši na saniranje šteta nastalih od kocke i klađenja. No to je samo financijski aspekt.
Oni drugi, društveni, socijalno-obiteljski pa i kazneno-pravni, još su gori. Ovisnici o kocki tri su puta podložniji razvoju drugih ovisnosti, gdje prednjači ovisnost o alkoholu, ali i drogama, muškarci su izloženiji riziku od suicida, a žene od depresije, dok i jedni i drugi inkliniraju imovinskim kaznenim djelima.
Suočavanje s razmjerima problema, a upravo na to cilja otvaranje registra samoisključenih igrača na sreću, dešava se tek nakon "sudara" s najtežim posljedicama – gubitkom obitelji, financijskim krahom, optužnicom radi prijevare ili krađe, teškim ozljedama koje znaju nanijeti zelenaši kod kojih su se kockari zadužili, predoziranjem analgeticima ili nekim drugim sredstvom...
Priznavanje problema, naime, tek je prvi korak prema traganju za pomoći, a dotle... Dotle, baš kao u slučaju Darije iz naše priče, može proći i dvadeset godina s neizvjesnim izgledima za uspostavu zdravih životnih navika.
– Nisam ušla u kockarnicu više od dvije godine – kaže Darija. – Hoću li ikada? Ne znam. Zbilja ne znam... Još uvijek u snu vidim poker-aparat, još uvijek mi se dlanovi znoje od pomisli na kocku, ali... Živim dan po dan. Nisam sigurna da ću to moći održati, tu volju da se ne vratim na staro, ali... Trudim se! Iskreno, ne vjerujem da bih se ikad sama stavila na listu igrača kojima je zabranjen pristup. To zvuči nekako... Ne znam. Ponižavajuće! Ali da bi djeci svim silama trebalo otežati ulazak u svijet kocke, s tim se potpuno slažem. Za djecu ima nade, a za mene... Ne znam – naglašava iskreno ova žena, jedna od 50 ili 100 tisuća sebi sličnih koji žive tu, odmah do nas, među nama, a o kojima mi, ostali, još uvijek tako malo znamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....