Većina "malenih mjesta srca moga" iz jedne od najpoznatijih pjesama Tina Ujevića, uz pogled na Biokovo i krške predjele, ima i ljude autentične osobnosti, baš poput mjesta u kojem žive. Precima i potomcima zajednička je urođena borba za preživljavanjem zbog ne baš lakih prirodnih uvjeta koji su ih rođenjem zapali i kojima su na svoje načine, tradicionalno, uvijek znali doskočiti.
Gornji Proložac, mjesto u Imotskoj krajini pa još preciznije, Podi, pa još malo bliže, zaseoci Šimići, Stojići i Peze, unatoč proteku vremena i posve drugačijim stilom života koji je danas, razvojem infrastrukture ipak bitno drugačiji od onog kojim su nekad živjeli, brižno čuvaju uspomene na nekadašnje vrijeme i to s ozbiljnom namjerom da ga ožive i uklope u nova, moderna doba.
Stanovnici tih zaselaka, zaljubljeni u svoje korijene koji se sve više vraćaju (ili ostaju) živjeti baš u selu svojih baba i didova, osim što obnavljaju svoju djedovinu koju nerijetko koriste i u turističke svrhe, računa vode i o starim, zaboravljenim lokalitetima koji su prava škrinjica s blagom.
Jedan od takvih je i ogromna carska čatrnja kakvih ima diljem Dalmatinske zagore, ali kako kažu, ova je najveća u Dalmaciji - od Zadra do Dubrovnika. Uz ogroman turistički potencijal, s ponosom ističu kako je malo ovakvih spomenika prošlim vremenima. Ivan Stojić, jedan od mještana Gornjeg Prološca koji svakodnevnom šetnjom obilazi mjesto i čije je djetinjstvo vezano uz igre na ovoj impozantnoj carskoj čatrnji, kaže da ovakvih gabarita nema nigdje nadaleko.
- Čatrnja koja je bila glavni izvor vode za čitavo selo i čuvala se poput blaga, a do sedamdesetih godina joj se nije moglo pristupiti tek tako, bila je strogo nadzirana kako se ne bi uništavala i bez nadzora uzimala zlata vrijedna voda. Izgradila ju je Austro-Ugarska, a lokalni meštri s Kljenovca su bili zaduženi za gradnju po nalogu tadašnje vlasti.
Gradila se negdje između 1910. i 1920. godine i tek je koju godinu mlađa od Hajduka. Postojao je poseban red za dolazak po vodu za stanovnike, a o njezinoj važnosti i veličini najbolje govori i činjenica da se šezedesetih i sedamdesetih, dok je čuvena imotska vinarija bila na vrhuncu, upravo ovdje se dolazilo po vodu nekoliko godina zaredom jer je to bila izrazito čista tekućina, kišnica.
A kada je stega oko štićenosti čatrnje malo popustila, sedamdesetih pa sve do polovice osamdesetih su na njoj održavane razne fešte, plesovi, zabave, kuhala se kava i pekle palačinke, a u jednom je trenutku čatrnja dobila i malo ozbiljniju ulogu.
- Zanimljivo je kako su se na čatrnji, s obzirom na to da je njezina veličina 2500 kvadrata, održavale i vojne vježbe tadašnje JNA. Čitavo selo je dolazilo gledati, sletio je helikopter, bila je to prava atrakcija upisana u sjećanja mještana.
Ivan Šimić i njegova supruga Antonela, također svakodnevno šetaju baš oko ovog područja koji nazivaju Baraka, s uzvisine gledajući Biokovo i u potpunosti se slažu sa svojim kolegom – čatrnja je nekoć značila život stanovnicima, a i sada joj se u ovim drugim i drugačijim vremenima, itekako može naći namjena. I to ona turistička, zabavna, društvena, sportska... Toliko je potencijala da njihova čatrnja upiše još koji redak u svoj „životopis“ koji nikako ne bi trebao prestati obustavom njezine prvotne namjene, samo evoluirati u skladu s novim trendovima.
- U sklopu čartnje sa nalazi ćemer (op.a. podrum, podzemni dio), i to prilično velik koji je isto zanimljiv dio čitave konstrukcije. Ma, može se napraviti vrhunska priča oko ovoga. Čatrnja je već ucrtana u biciklističke rute, a očišćen je jedan dio do ove Barake, kako je mi zovemo, međutim, sve je stalo. A šteta, moglo bi se puno više – očistiti ovaj ogromni prostor čatrnje, u skladu s njezinim povijesnim izgledom i napraviti plato koji bi mogao koristiti za puno toga, prvenstveno neke zabavne sadržaje.
I upravo dok hodamo po čatrnji, koja je prekrivena ostacima snijega i leda, vidimo da je na njoj nekad zaista bujao život. Ostaci košarkaškog terena, pa čak i nogometa se tu znalo baciti „na male branke“. A pogled na jug, imotska brda i planinu okovanu pravom zimom – spektakl.
- Mogla bi se ovdje napraviti izletišna točka, produžiti stazu koja vodi od imotskog Modrog i Crvenog jezera samo koji kilometar uzbrdo i pred vama prava atrakcija bilo da ste pješak, biciklist, planinar… Pristup je lagan, može se doći i automobilom direktno do čatrnje. Roštilj, sjenice, postaviti tablu o povijesnom značaju da oni koju dođu znaju o čemu je riječ, staviti oznake i uputiti ljude da znaju šta se nalazi samo koji kilometar od Imotskog… Mi lokalni znamo za ovo, ali stvar je marketinga, lokalne zajednice i turističkih djelatnika da se ovo komercijalizira i promovira.
Carska čatrnja zaista plijeni svojom veličinom i arhitekturom, povijesnim crticama i spaja ono staro s novom epohom. Pomno inženjerski razrađen sustav starog ćemera s kanalima za filtriranje, odvojenim kamenicama za stoku i ljude, više od sto godina unatrag svjedoči o životu ljudi tog dijela Imotske krajine.
Kasnije dogodovštine ispričane kroz humoristične i životne priče mladih s Poda koje su ili sami doživjeli ili upijali od svojih roditelja, djedova i pradjedova, vezu i vežu unikatnu carsku čatrnju koju bi valjalo obući u novo ruho. Kroz šalu će reći da im je djetinjstvo, posebno ono vezano za ovo mjesto bilo „najlipše za Plavog telefona“, smiju se kako bi posebna atrakcija mogao biti i jedini preživjeli koji je (više puta) upao u čatrnju pa ga „izvlačilo sićem“, pričaju o dječjim dogodovštinama koje današnja mlađarija ne može niti zamisliti, kroz smijeh govore o životu na selu kao iz pustolovnog dječjeg romana. Takvog djetinjstva više nema, ali složno će reći, ima čatrnje koja sve pamti i oni je ne daju zubu vremena i zaboravu.
- Uz malo mota, volje i razumijevanja lokalne zajednice i Županije, ovo bi moglo postati prepoznatljiva točka Imotskog, mjesto za okupljanje domaćih i gostiju, šteta da propada, a čitavo stoljeće je pričala priču.
Uz kolege koji su također odrastali na Baraki, na Čatrnji, Jozu i Grgu Šimića koji se odselio iz sela nešto niže i bliže „civilizaciji“, ali i dalje ga srce vuče starom kraju, zavirili smo u konstrukciju ogromnog platoa koji je donosio vodu i život zadnjih stotinu godina.
Od nekada, dok su imotski ljudi od potrebe bili prosjaci za svaku kap vode ključnu i životnu za obitelj, starce, djecu i stoku, ostali su sinovi koji znaju kako sad vode i vodovoda ima na svakom koraku. No čatrnja i dalje za njih znači život, koji joj samo treba ponovno udahnuti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....