Ovo izaziva bijes: tamnoputog nogometaša Hrvati iz našeg poznatog kluba guraju rukom u prsa, oslovljavaju s ‘mali‘, ‘naređuju‘ i onda se smiju

I hrvatski nogometni klubovi izašli su na Facebook pa za brojne navijačke pratitelje dijele statuse i filmove.

Tako je i Nogometni klub Osijek stavio film pod naslovom "Kako familija?". Kao snimatelj je naveden Mile Škorić, inače kapetan kluba, a "u glavnoj ulozi" je Merveil Ndockyt, reprezentativac iz Konga, vezni igrač, koji je u klubu od 2019. godine.

Video je snimljen u svlačionici gdje Ndockyta zaustavlja guranje ruke u prsa i kažiprst uperen prema licu. I zapovjedni ton: "Di si? Ej, mali! Reci nešto! Speek something".

Da je riječ o nekom nogometašu istančanijeg osjećaja za povredu privatnog prostora i tanjih živaca, poput Cantone ili Ibrahimovića, možda bi se ispitivaču pitanja vratila kao bumerang. Ali kongoanski reprezentativac je očito socijalno prilagodljiv i inteligentan, zna gdje boravi i što se sve mora istrpjeti za plaću, pa spremno odgovara, kao da čita ili da je naučio napamet: "Dobro jutro, dečki! Dobar dan. Kako si? Kako familija?".

Ovdje se vidi kako se igrača zaustavlja, govori mu se 'mali', a potom mu 'naređuju' da nešto govori na hrvatskom jeziku...

NK Osijek

Osim manjinske i privremene pozicije u svlačionici, Ndockytovoj spremnosti na odgovor pridonijela je i činjenica da ga pita kapetan momčadi, kao i svijest da se sve snima, pa i za Facebook stranicu kluba.

A sedam godina starijemu i 18 centimetara višemu Škoriću većinska i visinska razlika vjerojatno je dala samopouzdanje da tako komunicira i kaže "Bravo" na kraju filmića.

Navodno ovakve stvari i "humor" nisu rijetkost u hrvatskim svlačionicama. Poznato je da se o ukusima ne raspravlja, kao ni o smislu za humor. Nekim ljudima su smiješne najneuksnije i najnasilnije stvari. I sami nogometaši uglavnom su poznatiji po smislu za umor nego po onome za humor.

NK Osijek

Nekome iz nenogometne branše, s nešto osjećaja za manjine, i na koncu slabije, guranje rukom u prsa, zaprečavanje prolaza, oslovljavanje s mali, upereni kažiprst prema licu s pozicije moći izaziva bijes i grčeve u trbuhu.

Ovakav tip "humora" nije stran ni društvu. Mnogim domaćim "šaljivdžijama" i "poliglotima" beskrajno je zabavno učiti Azijce ili Afrikance da pjevaju "Zovi, samo zovi" ili da izražavaju spremnost za dom. Bilo bi zanimljivo čuti kako ispitivač komunicira na kongoanskom, a oni na mandarinskom.

Previše je oko nas agresivnosti, lošeg ukusa i skoro nulte empatije, što se već vidi i na dječjim cipelarenjima na školskim igralištima. U usporedbi s tim osječki slučaj nije tako težak. Ali ostavlja gorak okus. Ovakvi filmovi svjedoče da nismo samo Afrika sa strujom ili Afrika sa smartphoneom nego Afrika bez ukusa. I još gore, Afrika bez duše.