Prije nekoliko dana svijet je obišla vijest da je nakon gotovo stotinu godina pronađeno jedno platno Gustava Klimta, utemeljitelja bečke secesije, te da je slika, nevelik portret od svega šezdeset centimetara, restaurirana i izložena na sajmu umjetnina Tefaf u Maastrichtu. Platno je pronađeno u neobičnim okolnostima i u vrlo lošem stanju, no nedugo zatim prepoznato je kao rad velikog umjetnika i procijenjeno na 15 milijuna eura. Riječ je o portretu afričkog princa Williama Nii Norteya Dowuone iz 1897., o kojemu nije bilo vijesti još od vremena prije Drugog svjetskog rata, a na sajam u belgijski Maastricht donijela ga je galerija W&K – Wienerroither & Kohlbacher, koja je i "prepoznala" i restaurirala Klimta.
Pravi triler
Riječ je o pravom umjetničkom trileru koji je započeo prije četiri godine, kad je jedan kolekcionarski par bez najave došao u galeriju W&K u Beču i pokazao loše uokvirenu i jako zaprljanu sliku s jedva vidljivim žigom nekadašnje kolekcije Gustava Klimta.
Službenik galerije odbio je sliku jer nije mogao prepoznati rad slavnog slikara i par je otišao iz galerije neobavljena posla. No u priču se brzo umiješao suvlasnik galerije Lui Wienerroither, koji je uspio naći kolekcionare kako piju kavu u obližnjoj kavani. Diplomatski im je rekao da sliku treba pogledati netko stručniji i od njega i od njegova namještenika te je angažirao Alfreda Weidingera, autora Klimtova kataloga objavljenog 2007.
On je, pak, bio ekstatičan budući da je upravo za tom slikom tragao punih dvadeset godina, a za postojanje portreta Williama Nii Norteya Dowuone znao je tek posredstvom jedne davne crno-bijele fotografije, snimljene sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Alfred Weidinger potvrdio je kako je riječ o izgubljenom portretu afričkog princa, predstavnika plemena Osu iz sadašnje Gane, kojeg je naslikao 1897. Gustav Klimt, ali i njegov slikarski drug Franz Matsch, čiji se portret-blizanac danas čuva u muzeju u Luksemburgu.
Rad je, prema rekonstrukciji Galerije W&K, ostao u Klimtovu posjedu sve do njegove smrti 1918., a 1923. ponuđen je na dražbi u aukcijskoj kući Samuela Kendea u Beču, ali ne zna se je li prodano. Godine 1928. djelo je prikazano na izložbi u Beču i tada je vlasnica slike bila gospođa Ernestine Klein, koja je zajedno sa svojim suprugom Felixom preuzela Klimtov atelje i pretvorila ga u svoju privatnu rezidenciju.
Zatim, 1938., u vrijeme anschlussa, taj bračni par židovskog podrijetla napušta Austriju i seli se u Monaco, a slici se gubi svaki trag, da bi ponovno osvanula nedavno, kad je s nasljednicima Ernestine Klein postignut dogovor oko vlasništva.
– Kompozicija i slikarska izvedba – napominje Alfred Weidinger – nagovještavaju Klimtovo okretanje prema dekorativnim elementima, koji će karakterizirati njegov kasniji rad, a u izravnoj su vezi s njegovim portretima kasnijih godina. Vremenski i stilski, posebno po cvjetnoj pozadini slike, bliski su poznatom portretu Sonje Knips iz 1898. godine, dok je prinčev portret koji je napravio Franz Matsch znatno umjereniji i konzervativniji.
Portret afričkog princa druga je izgubljena Klimtova slika koja se ponovno pojavila u kratkom razdoblju – 2023. godine "Dama s lepezom", posljednje djelo austrijskog slikara, prodano je u Sotheby‘su u Londonu za 99,2 milijuna eura, što je najveća cifra ikada plaćena u Europi za umjetničko djelo na aukciji, pa je 15 milijuna eura koliko se traži za portret princa Williama Nii Norteya Dowuone zapravo skromna svota.
Princ-eksponat
No otkud princ u Beču? Odgovor na to pitanje otvara temu o kojoj se ne govori jer predstavlja tamnu, sramnu stranu europske, ali i američke prošlosti.
Oba slikara, Klimt i Matsch, kao i desetak tisuća Bečana koji su svakog dana hodočastili u Schönbrunn Tiergarten, princa su vidjeli u sklopu predstava koje su se održavale – u zoološkom vrtu. Tamo su, osim divljih životinja, bili izloženi i ljudi, taj put ljudi iz plemena Osu iz Gane, koja je u to vrijeme bila britanska kolonija.
O "ljudskim ZOO vrtovima" se ne priča premda je od sredine 19. stoljeća pa sve do iza Prvog, a ponegdje i Drugog svjetskog rata, takve ZOO atrakcije posjetilo oko milijardu ljudi. Bijelih ljudi... Afrički princ bio je, dakle, eksponat na "izložbi", a nije poznato po čijoj su narudžbi Klimt i Matsch slikali mladog crnog muškarca, no nagađa se da je naručitelj odbio kupiti Klimtovu sliku, a otkupio je Matschovu.
Svojevrsna "kolijevka" ljudskih zooloških vrtova bio je London, kamo su se dovozile "trupe" Gvajanaca, Zulua, s Cejlona, zajedno sa Samijima, Indijancima, Inuitima, Bušmanima i Fuežancima. I Charles Dickens vidio je "izložbu" Zulua u Londonu i bio je toliko nadahnut da je napisao tipično bjelački pamflet o njima.
Pišući u tjedniku Household Words, u lipnju 1853. pisao je o skupini Zulua koji su bili izloženi u blizini Hyde Park Cornera.
"Iako izrazito ružni, puno su bolje oblikovani od nekih svojih prethodnika i prilično su slikoviti...", objavio je slavni autor "Olivera Twista". Slikovitost je bio jedan od ultimativnih zahtjeva za izložene ljude, a za Europljane toga doba svaka je različitost od bjelačkih, kolonijalnih standarda bila egzotična. A egzotiku je trebalo vidjeti.
Rastuća popularnost ljudskih zooloških vrtova u drugoj polovici 19. stoljeća u Engleskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Austro-Ugarskoj, SAD-u, Belgiji..., dovela je do pojave nove vrste poduzetnika, "impresarija", a zapravo lovaca koji su obilazili Afriku, Aziju i druge daleke zemlje tražeći nove i egzotične ljudske primjerke. Ponekad su ljude izlagali uz divlje životinje i "čudake" – od bradate dame do sijamskih blizanaca.
Drugi su bili prikazani u lažnim plemenskim selima, gdje su živjeli u šatorima i kolibama, okruženi "autohtonim artefaktima" – kopljima, štitovima, loncima za kuhanje i plemenskim maskama. Organizatori tih programa zgrtali su golem novac, a javnosti je predočavano kako "izlošci" nemaju ništa protiv toga da budu izloženi, čak se tvrdilo da dobivaju i honorar, što je rijetko bila istina. No bijelu publiku to i tako nije zanimalo.
Hotentotska Venera
Jedna od najranijih i najtužnijih priča o ljudskom izlošku u toj vrsti ZOO cirkusa jest priča o Sarah Baartman. Smatra se da je rođena u istočnom Capeu u Južnoj Africi 1789., majka joj je umrla kad je imala dvije godine, a otac, gonič stoke, umro je kad je bila adolescentica.
U Cape Townu je postala sluškinja nakon što je neki nizozemski kolonist ubio njezina partnera s kojim je rodila dijete, koje je umrlo kao beba.
U listopadu 1810., iako nepismena, Baartman je navodno potpisala ugovor s engleskim brodskim kirurgom Williamom Dunlopom i poduzetnikom i "impresariom" Hendrikom Cesarsom, u čijem je kućanstvu radila, koji su joj rekli da će s njima otputovati u Englesku kako bi sudjelovala u predstavama. Razlog je bio taj što je Baartman, također poznata kao Sara ili Saartjie, kao i mnoge žene njezina plemena, imala ono što se naziva "steatopigija", odnosno izrazito izbočenu stražnjicu. Zbog toga je bila fascinirana kada je nakon dolaska bila izložena na londonskom Piccadilly Circusu.
Na pozornici je nosila pripijenu odjeću boje kože, kao i perle i perje, te je pušila lulu, a imućne mušterije plaćale su njezinom "agentima" i privatne demonstracije u svojim domovima, gdje su gosti mogli i dotaknuti "Hotentotsku Veneru", kako su je nazivali.
Britansko Carstvo ukinulo je trgovinu robljem 1807., ali ne i samo ropstvo, a Sarah Baartman, ako i nije bila ropkinja, nije bila ni slobodna. Aktivistička društva i borci za aboliciju bili su zgroženi njezinim tretmanom u Londonu te su Sarine poslodavce tužili tvrdeći da drže Baartmanovu protiv njezine volje. No nisu osuđeni, a i sama Baartman svjedočila je u njihovu korist, vjerojatno iz straha.
Proces je smanjio popularnost njezinih nastupa, no potom ju je njezin "agent" Hendrik Cesars odveo u Pariz. Ponovno je postala slavna, Cesars se vratio u Južnu Afriku, a nju prodao nekom "izlagaču životinja", umjetničkog imena Reaux. Sarah je puno pila i pušila, novi "agent" ju je i podvodio, te je iznajmljivao i raznim znanstvenim institucijama koje su se bavile "rasnom antropologijom".
Umrla je 29. prosinca 1815. u dobi od 26 godina, pretpostavlja se od posljedica upale pluća, sifilisa ili alkoholizma. Ili svega zajedno. Prirodoslovac Georges Cuvier, koji ju je upoznao na jednoj od Reauxovih zabava, napravio je gipsani odljev njezina mrtvog tijela, a potom ga secirao. Sačuvao je njezin kostur, a njezin mozak i genitalije stavio u staklenke s formalinom i izložio u pariškome Muzeju čovjeka.
Ostali su tamo javno izloženi idućih 159 godina, sve do do 1974., kad su pohranjeni dalje od znatiželjnih očiju. Tek nakon što je 1994. izabran za predsjednika Južne Afrike, Nelson Mandela zatražio je repatrijaciju ostataka nesretne žene i Cuvierova gipsanog odljeva. Francuska je vlada pristala na to tek u ožujku 2002. godine, kad su konačno – u 21. stoljeću! – njezini ostaci pokopani u Hankeyju, u pokrajini Eastern Cape, 192 godine nakon što je Sarah Baartman otišla u Europu.
Izložba 1958.
Njezin je slučaj užasan i dobro dokumentiran premda među ljudima koji su bili izlošci u ljudskim ZOO vrtovima nema vedre priče, samo grozne i još groznije. U Belgiji, gdje se sada nalazi Klimtov portret princa Williama Nii Norteya Dowuone, ljudski zoološki vrtovi bili su posebno popularni.
Međunarodna izložba u Bruxellesu 1897. održana je od 10. svibnja do 8. studenoga 1897. godine, te je na nju dopremljeno 267 kongoanskih muškaraca, žena i djece, potpuno nespremnih na europsku klimu.
Budući da su držani u očajnim uvjetima, mnogi su se razboljeli i sedmero ih je umrlo tijekom izložbe, a zabilježena su njihova imena, bez sumnje nepotpuna – Sambo, Mpemba, Ngemba, Ekia, Nzau, Kitukwa i Mibange. Njihova tijela nisu smjela biti pokopana na lokalnom groblju, nego su pokopani u dio namijenjen preljubnicima i samoubojicama. Tek su 1953. ekshumirani i prebačeni na groblje crkve sv. Ivana Evanđelista u Tervurenu.
Tvrdokorni rasizam, nažalost, nije samo dio daleke prošlosti. Još jedno "kongoansko selo" izgrađeno je za Expo 1958. u Bruxellesu u nastojanju da se opravda belgijska kolonijalna prisutnost u Kongu sve do 1964. U Belgiju je, dakle, 1958. stiglo više od 600 Kongoanaca. Tijekom dana njih 120 bilo je izloženo u "Tropskim vrtovima", a noću su bili smješteni daleko od grada.
No instaliranje kongoanskog sela te rasističko i ponižavajuće ponašanje posjetitelja šokiralo je mnoge i izazvalo pritužbe, posebno afričkih studenata i intelektualaca koji žive u Belgiji, pa se selo zatvorilo znatno prije završetka izložbe. Ipak, i "izložba" 1958. također je odnijela jednu žrtvu iz Konga – bila je to osmomjesečna beba Juste Bonaventure Langa. Uzrok njezine smrti nije poznat, a pokopana je na groblju Tervuren, uz sedmero svojih sunarodnjaka. Mogli bismo tako nabrajati unedogled... Povijest o kojoj ne znamo ništa ne bi time bila nimalo ljepša. A budućnost?
– Pronašli smo tko je bio taj princ, a čak se ušlo i u trag njegovim potomcima – rekao je galerist Lui Wienerroither.
– Alfred Weidinger, stručnjak za Klimta, ušao je u trag obitelji Williama Nii Norteya Dowuone u Gani i u kontaktu je s njima. To je nevjerojatno... Navodno, još uvijek imaju stvari koje su donijeli iz Beča, još su u posjedu obitelji – rekao je Wienerroither te dodao kako je u planu sastanak s potomcima afričkog princa u Gani.
Priča o Klimtu, princu i slici, odnosno slikama, bit će tema i 50-minutnog TV dokumentarca. Dotad, slika Gustava Klimta čeka novog vlasnika... Tko zna, možda to bude netko iz Gane?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....