Udruga veterana 16. domobranske pukovnije, u suradnji s koordinacijom braniteljskih udruga s područja cetinskoga kraja, ovoga utorka, 28. siječnja, obilježava 32. godišnjicu oslobođenja brane Peruća i većeg broja do tada okupiranih naselja od Hrvaca u smjeru Vrlike.
Komemoracija će se održati u blizini šumarskog doma na Perući, kod spomenika hrvatskom branitelju Anti Buljanu, jedinom smrtno stradalom pripadniku HV-a u ovoj oslobodilačkoj vojnoj akciji.
Trebala su proći puna tri desetljeća da bi se na godišnjicu oslobođenja Peruće na komemorativnom skupu iznosio barem približno stvarni tijek akcije, a ne onako kako su to do tada radili pripadnici jedne manje skupine radi pripisivanja sebi nepripadajućih uloga i zasluga.
U oružanoj agresiji na ovaj dio Hrvatske velikosrpska oružana sila, još pod krinkom JNA, najprije je 26. kolovoza okupirala cijeli vrlički kraj sve do naselja Maljkovo, da bi se novim udarom koji je počeo 16. rujna dan kasnije zaustavili na polovici naselja Hrvace. Toga 17. rujna pod okupacijom velikosrpskih snaga našla su se sva naselja od Vrlike do Hrvaca na desnom i do Bitelića na lijevom zaobalju rijeke Cetine, uključujući branu Peruća i istoimenu hidroelektranu.
Već krajem toga rujna, kasnije u Haagu osuđeni srpski ratni zločinac Ratko Mladić, još "zakrabuljen" u SMB uniformi s činom pukovnika JNA, zaprijetio je da će na obrambene akcije hrvatskih branitelja odgovoriti miniranjem brane Peruća, jednako, kako se pohvalio, kao što je minirao Maslenički most.
Srpski okupatori brane Peruća podignuli su vodostaj jezera na maksimalnu razinu i stalno ucjenjivali, pa su na zahtjeve hrvatske strane na pregovore sa Srbima dolazili najviše rangirani mirovni posrednici i predstavnici UN-a, kao što su bivši američki državni tajnik Cyrus Vance u ulozi izaslanika glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju i Indijac Satish Nambiar, zapovjednik UNPROFOR-a. Sve vrijeme od okupacije Peruće pa do kolovoza 1992. godine glavna enigma glasila je koliko je osnovana Mladićeva prijetnja miniranja brane.
Do odgovora je prvi došao kraljevski marinac Mark Nicholas Gray, koji je sa svojim timom vojnih promatrača UNPROFOR-a na sinjsko područje došao u srpnju 1992. godine. Uspostavio je kontakt s Vlatkom Bandalom, časnikom za vezu 126. brigade, a potom i s Joškom Macanom, direktorom HE Peruća.
– U svakodnevnim kontaktima Macan je bio nevjerojatno uporan u tumačenju opasnosti od prevelikog vodostaja jezera. Doslovno mi je visio na vratu, svakodnevno. Uvjerio sam se da je njegova priča realna, da mi kazuje istinu o posljedicama u slučaju rušenja brane. Shvatio sam da bi u slučaju većih kiša brana mogla popustiti i srušiti se. Morao sam spriječiti tu opasnost. Macan mi je na nacrtu pokazao kako se oslobađa osigurač na mehaničkom mehanizmu za spuštanje i dizanje klapne, jer zbog nedostatka struje nije radila hidraulika. Kako sam svakodnevno dolazio na branu, srpski vojnici su me poznavali. Toga dana dvojica srpskih vojnika bila su uz mehanizam. Njihovu oficiru sam rekao da spusti ustavu. Odbio je. Pokušao sam sljedećeg dana. Ponovno neuspješno. Trećeg dana vidim dva vojnika koji čuvaju ustavu kako leže u hladu. Ja sam, ništa im ne govoreći, došao do mehanizma, izvukao osigurač i ustava je počela padati.
Oni su skočili, počeli na mene vikati, prijetiti se. Pozvali su oficira. On je odmah došao i zapovjedio im da zaustave spuštanje klapne. Nisu se usudili jer bi im zbog pritiska vode ustava i mehanizam otkinuli ruke. Poslije desetak minuta ustava je bila oborena, a iz jezera je u rijeku istjecalo oko 270 kubika vode u sekundi. Srbi su odmah, ručno pokrećući mehanizam, ustavu počeli dizati. Došao sam sutra i vidio ustavu podignutu. Rekli su mi da su je preko ručnog mehanizma dizali više od sedam sati. Ja sam opet, ništa im ne govoreći, oslobodio osigurač i ustava je ponovno pala. Bili su bijesni, prijetili su mi, ali ja sam otišao s brane – ispričao je Gray u ekskluzivnom razgovoru za "Slobodnu" u siječnju 2013. godine, dodajući da Srbi ustavu više nisu dizali pa je vodostaj jezera smanjen za više od četiri metra.
Na branu Peruću bili su razmješteni pripadnici kenijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a pod zapovjedništvom bojnika Hilaryja Gashinge. Njihova zadaća bila je da u toj takozvanoj ružičastoj zoni održavaju razdvojenost vojnih snaga srpskih agresora i hrvatskih branitelja. Bojnik Gashinga i njegov zamjenik, satnik Faruk Muhamed, suprotno dobivenim zapovijedima, dopuštali su dolazak i boravak na brani agresorskim vojnicima.
Kada su srpski vojnici ipak napustili branu, poslije saznanja da bi brana mogla biti minirana, Mark Nicholas Gray s kolegom Carlosom Maasom iz Čilea, unatoč izričitoj zapovijedi UNPROFOR-a da se ne miješaju i ne svrstavaju, u kolovozu 1992. godine odlučio je pregledati kontrolnu galeriju brane. Kako su to izveli, Gray je ispričao u spomenutom razgovoru za "Slobodnu": "Polomili smo lokot na ulaznim vratima galerije. Ušli smo vrlo oprezno bojeći se mina iznenađenja. Hodali smo u mraku u bojazni da su Srbi postavili detonatore osjetljive na svjetlost. U dubini galerije naišli smo na veći broj drvenih kutija.
Carlos je odlučio upotrijebiti crveno baterijsko svjetlo. Ja sam se, u strahu, skrio iza njega. Prebrojili smo 17-18 drvenih kutija. Na svima je žutom bojom ćirilicom pisalo ‘UDAR‘. Bio sam prestravljen. Izišli smo vani i detaljno pregledali postoji li kakav daljinski detonator. Ništa nismo pronašli. Odmah sam napisao izvješće i poslao UN-u da je brana minirana, ali da se eksploziv ne može detonirati na daljinu, već jedino ako se Srbi vrate na branu."
Već sutradan poslije otkrića da je brana ipak minirana i da suluda prijetnja zločinca Mladića iz rujna 1991. godine nije bila isprazna, Gray je sa sinjskoga premješten na kninsko područje, gdje je dočekao početak akcije Maslenica. Tu oslobodilačku akciju HV-a Gray je vidio sa srpske strane i u izvješću generalu Nambiaru naglasio je dvije stvari: prvo, svoju procjenu da se Srbi pripremaju pobjeći s bojišta te da bi iz osvete mogli minirati branu Peruća i, drugo: "Rekao sam generalu da zapovjedi Kenijcima da ni pod koju cijenu ne smiju napustiti Peruću. Ja Kenijcima nisam vjerovao. To moje izvješće Nambiar je poslao Vijeću sigurnosti UN-a." Kako je Grayeva misija bila završena, on je 26. siječnja 1993. godine odletio kući u London.
Grayeva slutnja da bi Srbi mogli minirati branu Peruću ostvarila se dva dana kasnije, a početak toga najvećeg genocida u pokušaju na tlu Europe od završetka Drugog svjetskog rata krenuo je još dok je Gray letio prema Londonu.
Bijesni zbog teških poraza koje su im u bitkama na prostoru zadarskog zaleđa nanijeli hrvatski branitelji, Srbi su se odlučili osvetiti miniranjem brane kako bi njezinim rušenjem nizvodni vodni val slistio sve pred sobom i pobio više od 20 tisuća civilnih stanovnika u porječju Cetine. Veća skupina srpskih vojnih snaga je neometano i neprimijećeno došla na Peruću dovozeći dodatne količine eksploziva. Bez ikakvog otpora s brane su u smjeru Vrlike i Knina protjerali pripadnike kenijskog sastava UNPROFOR-a i pripremali miniranje brane. Ništa ne sluteći, jer o odlasku Kenijaca i povratku Srba na branu nitko ništa nije znao, pripadnik HV-a Ante Buljan zaputio se s još jednim suborcem do kenijskih vojnika, od kojih su, u zamjenu za alkohol, cigarete i drugo, redovito dobivali vrijedne informacije. Kada su došli u blizinu šumarskog doma, gdje je Kenijcima bila baza, uočili su srpske vojnike, koji su odmah zapucali. Od teškog ranjavanja Ante Buljan je smrtno stradao, a njegov suborac završio je u srpskom zarobljeništvu.
Cetinski kraj bio je sve vrijeme Domovinskog rata jedina aktivna bojišnica na području današnje Splitsko-dalmatinske županije. Dana 6. listopada 1991. godine, dva dana poslije potpunog napuštanja JNA alkarskoga grada i kraja, formirana je 126. brigada HV-a. Ta brigada proslavila se u obrani cetinskoga kraja, ali i u bitkama na drugim bojištima, uključujući i napadne oslobodilačke akcije, gdje su, kao rijetko koja rezervna postrojba, sudjelovali rame uz rame s gardijskim brigadama. Preustrojem OS RH 16. svibnja 1992. godine formirana je 16. domobranska pukovnija, koja je po zapovijedi iz rujna 1992. godine trebala preuzeti crtu bojišnice u cetinskom kraju od 126. brigade.
Početkom studenoga 1992. godine 126. brigada je demobilizirana i prevedena u rezervni sastav. Njezini pripadnici s okupiranih dijelova tadašnje općine Sinj prešli su u sastav 16. domobranske pukovnije, a ostali koji nisu demobilizirani ušli su u sastav TG (taktičke grupe) 3, u sastavu 126. brigade, raspoređene na južno bojište. Toga dana kada je 126. brigada demobilizirana, crtu bojišnice u Cetinskoj krajini preuzimaju domobranske postrojbe 16. domobranske pukovnije.
Poneseni euforijom pobjede nad srpskim snagama u bitkama zadarskog zaleđa, branitelji na crti bojišnice u Cetinskoj krajini su se opustili pa su im tih dana, krajem siječnja 1993. godine, promaknuli već prije spomenuti osvetnički potezi srpskih agresora: nije evidentiran povratak veće skupine srpskih snaga na Peruću, dopremanje dodatnih količina eksploziva, odlazak kenijskih vojnika UNPROFOR-a s Peruće, nije se znalo za sudbinu Ante Buljana...
Obilazeći položaje pripadnika svoje postrojbe, časnik Zoran Smoljo se 27. siječnja zatekao kod topničke bitnice u trenutku kada je uočeno i dojavljeno da se kroz Potravlje iz smjera Vrlike kreće konvoj autobusa sa srpskim vojnicima i zajedno s njima kamioni koji su prema Perući vukli teško topništvo. Istoga trenutka časnik Smoljo zapovjedio je svojim topnicima da na srpski konvoj otvore paljbu. U najkraćem roku do svojih topničkih oruđa pristigli su pripadnici topničkog diviziona HV-a na cetinskoj bojišnici pa je njihovom "filharmonijom" onemogućena svaka pomisao srpskih snaga da se ponovno vrate na prostor Peruće i Alebića kule iznad Hrvaca i teškim topništvom zasipaju Sinj, kao što su to radili prije dolaska i raspoređivanja UNROFOR-a.
U takvim okolnostima srpske snage koje su neprimijećeno ranije došle na branu i protjerale Kenijce grozničavo su u kontrolnoj galeriji brane razmještali i povezivali oko 30 tona TNT eksploziva. Kada su 28. siječnja 1993., u ranim prijepodnevnim satima, završili tu lucifersku zamisao, od povezanih detonirajućih kapisli razvukli su 800 metara dugi kabel i njegove žice privezali na elektrodetonator. Svi su se povukli s brane i krenuli u smjeru Vrlike.
Tada je, prema sudskoj presudi Županijskog suda u Splitu, general Borislav Đukić, zapovjednik 221. motorizirane brigade kninskoga korpusa, nakon prethodno dobivene naredbe od Ratka Mladića, generala Mile Novakovića i majora Milana Korice, zapovjedio da se brana minira. Miniranje se dogodilo 28. siječnja 1993. godine, u 10 sati i 48 minuta. Do toga trenutka na obrambenim položajima bile su okupljene sve raspoložive snage HV-a na cetinskoj bojišnici, uključujući časnike i dočasnike iz sinjskog Središta za obuku pješaštva, koji su se samoinicijativno organizirali.
U trenutku detonacije svi oni su se, sinkronizirano bez jedinstvene zapovijedi, pokrenuli u napadnu akciju. Izostao je, međutim, izravni okršaj sa srpskim snagama jer su agresori u bijegu prema Kninu napustili cijeli do tada okupirani prostor cetinskoga kraja, uključujući i Vrliku, u koju su se vratili tek poslije dva dana. Bez potpore oklopa, koji je s cetinske bojišnice ustupljen za potrebe akcije na Maslenici, branitelji cetinskoga kraja zaustavili su se u Otišiću i uspostavili novu crtu između toga naselja i Maljkova.
Puno veća pozornost od gledanja u leđa velikosrpskim pobjegušama posvećena je miniranoj brani. Svjedočeći na suđenju Đukiću, građevinski inženjer Boženko Jelić, stručnjak za eksplozive, koji je poslije miniranja među prvima bio u pregledu brane, ustvrdio je da je brana bila minirana "šeprtljavo". Aktiviranjem 30 tona eksploziva, ta zemljom i kamenom i nepropusnom glinenom jezgrom nasuta brana, zapremine 900 tisuća kubika i mase oko 1,5 milijuna tona, teško je oštećena. Kroz eksplozijom stvorene kratere i pukotine iz jezera su se kroz tijelo brane procjeđivale goleme količine vode i mulja.
Upravo zahvaljujući činjenici da je intervencijom kraljevskog marinca Graya vodostaj jezera u trenutku miniranja bio smanjen za više od četiri metra u odnosu na maksimalno mogući, voda iz jezera nije dovela do rušilačke erozije i nizvodnog apokaliptičnog vodenog vala od pola milijuna kubika. Krenula je, međutim, grozničava bitka za spašavanje brane od urušavanja.
Uz nekoliko stotina angažiranih na tom vrhunski uspjelom zahvatu, među kojima su bili pripadnici HV-a, zaposlenici HEP-a, graditeljskih tvrtki, privatni prijevoznici i drugi, a pod zapovjedništvom hitno pristiglog generala Ante Rose, u heroja spašavanja teško oštećene brane od rušenja prometnuo se Vladimir Benac, inženjerac HV-a. Stručnjaci predvođeni profesorom Petrom Stojićem, svjetskim ekspertom za visoke brane, jednoglasno su ocijenili da se hitno mora spustiti razina vode u jezeru kako bi se smanjio pritisak na tijelo teško oštećene brane. To je bilo moguće izvesti samo otvaranjem temeljnog ispusta na brani, čija je građevina s ventilom bila 50-ak metara nizvodno od HE.
Za otvaranje ventila elektromotorima trebalo je pokrenuti hidrauliku, a niti je bilo struje niti se znalo jesu li srpski zočinci minirali temeljni ispust. Dvojbu je otklonio Vladimir Benac. Njega su kroz cijev kojom može proći samo jedan čovjek, u desetak metara duboku podzemnu prostoriju, spustili konopom. Kada je počelo njegovo spuštanje, Benac nije znao hoće li se vratiti živ ili će njegovo tijelo eksplozijom biti izbačeno u nebo. Ostao je živ i utvrdio da temeljni ispust nije miniran.
Tada su na scenu stupila petorica Benčevih suheroja, strojara i električara HE Peruća. Snažnim agregatom "posuđenim" od UNPROFOR-a osigurana je električna energija. Na taj izvor prespojeni su elektromotori temeljnog ispusta i kada su oni pokrenuli hidrauliku, otvoren je ventil, a iz jezera je u Cetinu poteklo 250 metara kubičnih vode u sekundi. Svake sekunde, minute, sata... prijetnja samourušavanja brane se smanjivala. Istodobno su se u eksplozijom nastale kratere nasipavale na stotine kubika kamena, šljunka i jalovine. Ubacivanjem toga materijala i smanjenjem vodostaja jezera zbog ispuštanja vode kroz temeljni ispust, već treći dan se moglo odahnuti jer se znalo da je pritisak na branu smanjen i da neće biti izazvano erozivno rušenje.
Ovo je priča kakva na tlu Europe nije zabilježena od Drugog svjetskog rata. U sukobu dobra i zla pobijedilo je dobro. Pobijedilo je zahvaljujući jednom stranom vojniku koji je prekršio zapovijedi nadređenih kako bi svojim postupkom pridonio smanjenju smrtne prijetnje za desetke tisuća njemu nepoznatih civila. Dobro je pobijedilo zahvaljujući i jednom inženjercu HV-a koji je, spuštajući se prvi do temeljnog ispusta, pregorio svoj da bi od izvjesne ugroze spasio živote drugih. Zajedno s njima pobjedi dobra pridonijelo je na stotine hrvatskih branitelja i graditelja zahvaljujući kojima je brana Peruća oslobođena od srpskih okupatora, spašena od rušenja i u konačnici u rekordnom roku obnovljena i ponovno stavljena u funkciju. To se u Cetinskoj krajini nikada ne smije zaboraviti. I neće, nego će se i ubuduće, kao kroz minule 33 godine, na kraju svakoga siječnja obnoviti sjećanja na akciju Peruća i odati počast Anti Buljanu i njegovoj žrtvi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....