Krenem tako, nema tome davno, iz Splita u Makarsku autobusom.
Nije mi to stalna ruta - dapače, autobusom u Makarsku nikad prije nisam išla. Putovanje od svega uru i nešto, a ispalo poučno, ne može poučnije.
Kartu za autobus jedne prijevozničke tvrtke kupila sam online. Primijetit ćete sintagmu "jedne prijevozničke tvrtke"; u početku, kad su se događaji oko tog kratkog putovanja tek zakotrljali, imala sam čvrstu namjeru navesti o kojemu se prijevozniku radi. Ali kasnije sam se predomislila.
Objasnit ću i zašto.
Kartu kupim online, za 13 sati.
Pred odlazak, na onoj sklepotini od splitskog kolodvora hoću potvrditi je li sve u redu, ide li autobus za Makarsku po redu vožnje, kad ono - ne ide! Odnosno, u tu uru nema autobusa, ide u jedan i pol. Dolazi iz Zagreba.
- Ali ja imam kartu kupljenu za autobus u 13 sati!
- Autobusa vam u tu uru nema. Gdje ste kupili kartu? - pita žena na šalteru.
- Onlajn.
Pitaj ti toga onlajna...
- Onda neka vam onlajn kažu i u čemu je problem. Ja sam rekla šta sam imala reć - kaže žena i na rupu u dnu staklene pregrade stavi natpis "pauza" ili nešto slično.
Drukčije ponašanje strahovito bi odudaralo od ukupnog kolodvorskog jada, pa mi nije bilo čudno.
Provjerim kartu u mobitelu: sve je na svome mjestu, crno na bijelo - ura, datum, godina, linija, prijevoznik. Greške nema.
Nazovem kolodvor u Makarskoj, javi se iznimno ljubazan ženski glas i objasni da je karta koju imam zapravo karta za autobus u 13.30, a ne 13, jer prijevoznik kod kojeg sam kupila kartu uopće nema liniju u 13 sati, i neka se ništa ne brinem, sve je u redu.
Pa sam se prestala brinuti.
Ali sve je ovo sporedna radnja, prava tek dolazi.
Stigne, dakle, autobus iz Zagreba.
Dvojica vozača jako su me podsjetila na vremena kad su šoferi imali lijepe radne uniforme, modre sakoe i hlače, plave košulje, oznake firme, uredni, počešljani. Takvima nisu bili ni nalik. Ali dobro, došla su woke vremena, ne znam imam li pravo i je li uopće politički korektno reći da je netko "neuredan", "nepočešljan" i "neobrijan". Pa neću. Jedan od njih vadi iz spremnika kufere putnicima koji izlaze u Splitu, i stavlja kufere nas koji iz Splita putujemo dalje. Ne stavlja na njih nikakvu "nalju".
- Dva eura, kaže ženi do mene.
- Dva eura, kaže i meni.
Spustimo mu istovremeno u dlan po dva eura. On elegantnom kretnjom četiri eura spremi u džep.
Nas dvije stojimo i gledamo ga: ja - a vjerojatno i ona - zato što očekujem neku potvrdu da je uzeo kufer i da sam mu to platila. Ali nikakva potvrda, papirić, ceduljica, numeracija... nije stigla.
Nisam odmah reagirala samo zato što se, iako sam onu nesretnu "onlajn" kartu pet puta pogledala, nisam mogla sjetiti je li na njoj išta pisalo o plaćanju prtljage. Ali sam odlučila provjeriti čim uđem u autobus i raščistiti tu priču o moja dva eura u njegovu džepu.
I dva eura one žene. I tko zna koliko eura putnika koju su danas krenuli iz Zagreba. I tko zna koliko dana, mjeseci ili godina takve prakse.
Smjestim se u autobus, sva u pravednom gnjevu. Na karti ništa o cijeni kufera. I čekam da mi jedan od njih - svejedno koji od dvojice, ne može takva praksa ne biti bratski i kolegijalno dogovorena - dođe ‘na itac‘ kad budu kontrolirali karte. Nije im se žurilo.
Pa sam malo surfala po mobitelu. Iz mobitela su me zasipali milijuni nepoznatog porijekla, korumpirani ministri, mafijaši s izvrsnim vezama, političari s uličarskim rječnikom, manirima i intelektualnim dosezima. Ružno, prljavo, zlo.
A ja kao velika pravednica sjedim u lokalnom autobusu i spremam se napasti čovjeka koji mi je zamračio dva eura.
Princip je isti, šapće mi omiljeni lik, sve su ostalo nijanse. Dva eura ili dvadeset milijuna eura. Ne smije se ni jedno ni drugo!
Jest, pjesniče moj, kažem ja, nije da nisi u pravu. Al opet, pitanje je je li se od dva došlo do dvadeset milijuna, ili se praksa zamračivanja milijuna spustila na niže sfere. Prije će biti ovo drugo. Prije će biti da su moja dva eura u džepu, i bez potvrde, završila zato što se to može, zato što to nikome neće biti big deal, zato što sve sad tako funkcionira, zato što smo posve oguglali na apstraktne iznose nestalih milijuna i milijarda. A i što bi mali čovik s milijardom? I koliko je to uopće novaca? S dva eura platiš kavu. S dva plus dva plus dva itd. nadoknadiš bijednu plaću, kupiš djeci knjige za školu (jer moraš odnekud), platiš turu u birtiji (i osjećaš se pred drugima bolje nego da izbjegavaš birtiju jer nemaš čime platiti turu).
Jebešga, opravdavaš "zločin", javlja mi se omiljeni pjesnik, s onim svojim velikim, mekim, rasplinutim lalinskim "š".
Ma ne opravdavam ja ništa. Samo mi je nekako bijedno reagirati na dva eura dok mi banka uzima goleme naknade, dok mi država uzima golemi pdv na sve što kupim, dok mi u dućanima trgovci sve što kupujem naplaćuju po cijenama koje su besmisleno visoke, jer mogû; dok se crvenim pred imućnom rodbinom iz inozemstva zaprepaštenom omjerom plaća i cijena.
- Pa zašto vas država ne zaštiti?!
Eh, zašto nas država ne zaštiti! Što ne upitate vuka zašto ne usvoji janje, umjesto što ga pojede, prešutim pitanje.
Lako bi bilo reagirati na ova dva eura. Napasti čovjeka. Izvrgnuti ga ruglu. Otkriti u novinama gdje radi. Reći mu javno što ga ide. I što onda?
Jesam li ikad išta pokušala napraviti da se stvari promijene iz korijena? Jesam li reagirala protiv iste prakse u višim sferama? Jesam li izišla na ulicu prosvjedovati? Nisam. Nije nitko - korupcija kao da nam ne smeta - ali jadno je to opravdanje. A vozača autobusa bih napala, jer je to lako, nadohvat ruke, sad kad me taklo osobno, izravno, kad sam vidjela ona dva eura kako mijenjaju ruku, nisu neka apstraktna cifra?
Enivej, dođe meni baš onaj vozač provjeriti kartu. Do tada sam odluku već donijela.
Gledam ga i vidim čovjeka koji doista ne izgleda kao da je uspio koju tisuću eura zarađenu od bitcoina ili dionica - ili samo od dobre plaće za posao kojim se bavi - staviti sa strane.
Očitava QR kod moje karte. Pa još jednom. I još jednom.
Ne ide.
Povećam kod na monitoru. Konačno ga očita: na displeju očitavača pojavi se veliki crveni okvir u kojemu je pisalo: "nepostojeća karta".
Nije puno filozofirao: lijepo je vidio da karta u mom mobitelu postoji, u njegovom uređaju ne postoji.
- To vam je karta za nepostojeću liniju, kaže.
- I šta ćemo sad?
- Ništa, nema veze, kaže i ode.
Gledam za njim.
Nije dobro, nije pametno što nisam reagirala, možda je čak i protuzakonito prešutjeti onakav postupak s "naplatom" prtljage.
Možda vi ne biste, ali ja, eto, jesam.
I nije mi žao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....