Predratni vozač autobusa i sitni švercer, a kasniji privatizator vrijedne vojne mehanizacije 66. inžinjerijske pukovnije, bivši suvlasnik i partner u tajkunskom „Hercegovačkom holdingu”, bespravni graditelj, ratni profiter i jeftini propagandist lika i djela Gojka Šuška džilitnuo se zagrobno, kao pravi post festum heroj, na iznimno časnoga čovjeka i generala Petra Stipetića (video OVDJE). Jednoga od najboljih, najhumanijih i najzaslužnijih vojnika koje je Hrvatska imala u svom zadnjem ratu.
Pogledajte video u kojem se Rojs u Hercegovini na sramotan način izruguje sa Stipetićem:
„General Stipetić, pa nikakve ratne operacije on nije vodio! Bolje bi ih vodila Mara Stramputova iz Studenih vrila...", rekao je autor čuvene HDZ-ove sintagme ‘Ko je jamio, jamio je‘ i instant-general Ljubo Česić Rojs na nedavnom mostarskom predstavljanju knjige generala Rahima Ademija. Šteta i generala Ademija i njegove dobre knjige.
Iznio je Rojs prigodice još cijeli niz naramaka plitkih i prizemnih uvreda na račun mrtva čovjeka. No, kako nisu dostojne ni seoskoga gumna, a nekmoli standarda istine i javnog prostora, neka i ostanu tamo gdje ih je hercegovački đuveglija jalno posadio. I neka dovijeka svjedoče o očajničkim pokušajima niskosti da sebe lažima izdigne iz povijesne i moralne jame. Lupajući uporno po kostima ljudi koje itekako duboko u srcu osjeća kao nedokučive civilizacijske uzore i vrhunce.
CIJELI TEKST PROČITAJTE U NASTAVKU...
Nije ovo, dabome, prvi put da notorni Rojs javno baca gnoj i blato na najuglednije svoje suborce, nekadašnju formalnu braću po oružju. Ima tome i deset godina da je naokolo pričao i kako je ‘netko iz Glavnog stožera HV-a srpskoj strani bio tajno dojavio da za tri dana počinje operacija Oluja‘. Lažni unutrašnji neprijatelji su razmetljivim ideološkim paunovima hrvatske desnice oduvijek bili draži od stvarnih hrvatskih neprijatelja: opsjene i aveti ne mogu te, uostalom, niti raniti niti ubiti.
„Ja odgovornima za dojavu o početku ‘Oluje‘ srpskoj strani smatram Špegelja, Stipetića i Tusa”, obznanio je Rojs svojedobno sastav svoje privatne i ničim suvislim potkrijepljene tjeralice. O održivosti i logici njegovih bijesnih filipika o ‘bivšim jugooficirima i veleizdajnicima‘, te drugim ideološkim etiketama o školovanim časnicima u hrvatskim redovima (na čijem je znanju i radu naposljetku i izvojevana konačna pobjeda) dovoljno govori to da se Role uvijek ponosno slika uz bok generala Rahima Ademija, također jednog bivšeg jugooficira. Uzornoga časnika u Domovinskome ratu. I nadasve časnog čovjeka.
Pokojnom generalu Petru Stipetiću svakako ne trebaju ni posthumni advokati ni naknadni besplatni hagiografi. Njegov vječni mir još manje ima smisla remetiti paradoksalnim usporedbama njegova i Rojsova seljačkog etosa. Isključivo radi respekta prema građanskom habitusu ovoga profesionalnog vojnika, a koji je kudikamo srodniji demokratskim poretcima od boljševičke isključivosti i sirovosti političkog i vojnog vrha nekadašnje paradržave Herceg-bosne, valja ovdje navesti nekoliko neprijepornih istina.
Sažeto rečeno, Stipetić je bio sve ono što Rojs nije: iznimno stručan, koristan, nesebičan i savjestan, a sustavno politički preziran. Privatno krajnje asketski skroman i samozatajan, a raskošno darežljiv radom i djelima prema svojoj državi i narodu. Naravno da čovjeka koji je u ratu štedio krv na obje strane i kojemu se ‘na obraz‘ predala najveća neprijateljska formacija u cijelom Domovinskom ratu - čitav 21. kordunski korpus vojske tzv. RSK od preko 5000 vojnika na čelu s pukovnikom Čedom Bulatom – kokošarski mentalitet šuškovskih pretvorbeno-privatizacijskih struktura niti razumije, niti je u stanju shvatiti.
Jednoga od najsposobnijih generala pobjedničke vojske koji umire u istom onom zagrebačkom stančiću kojega mu je svojedobno dodijelila bivša vojska i bivša država – još manje. Pero Stipetić je za hercegovački generalsko-tajkunski zdrug zato zauvijek bio i ostat će časnički alien s nespoznatljivim i nadasve krajnje sumnjivim vrijednosnim kodeksom, naprosto biće s drugog svijeta. A sve što je njima s one druge strane su, dakako, veleizdajnici, jugoslaveni i Srbi. Zar pod suncem uopće i postoji nešto treće?
Pogledajte i poslušajte samo što ovih dana takvi jednodimenzionalni politički umovi sve govore i poručuju onoj Hrvatskoj i onome Zagrebu ‘s druge strane rijeke‘. Njihov raison d‘ etre zapravo ni izbliza nije nikakav koncert a još manje glazba kao duhovna kategorija, nego demonstracija sile i grožnja prema svima kojima nije ni na kraj pameti uskoro hodočastiti na sijelo prvom estradnom grlu njihove okamenjene mržnje.
Odavno su takvi oprostili sličnima sebi: i Ceci i Arkanu, i Vučiću i Martiću, i Baji i njegovoj velikosrpskoj snaji, i četnicima i početnicima. Boljima, umnijima i civiliziranijima, međutim, nisu, i nikad neće. Njihov svijet beskrajne gladi, imanja, sirove dominacije i vječite antagonizacije naprosto ne zna za goleme galaksije plemenitosti i znanja, skromnosti, ukusa, tolerancije i razumijevanja. Za te mozgove su drugačije misleće glave tek krvave stube do njihova mentalnoga raja. Po kojima svaka ljuta Rvatina gazi kao po zauvijek ovršenom žitu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....