PALMARIJANCI

Ovo malo ljudi zna: u Španjolskoj postoji tajna crkva koja ima svoga papu Petra. Evo što kaže Vatikan, nije im drago...

Palmarian catholic church

Palmarijanska crkva (također poznata kao Palmarijanska katolička crkva ili Palmarian Catholic Church) mala je, kontroverzna kršćanska zajednica sa sjedištem u španjolskom gradu El Palmar de Troya, u Andaluziji. Osnovana je 1978. godine, nakon što je njezin osnivač, Clemente Domínguez y Gómez, tvrdio da je božanski izabran za papu nakon smrti pape Pavla VI., te da je rimska Katolička crkva zapala u otpadništvo.

image

PCC

Prvi palmarijanski papa bio je Clemente Domínguez y Gómez (papa Grgur XVII.), a trenutni papa je Petar III. Crkva je imala ukupno četiri pape od osnutka. Sjedište im se nalazi u katedrali bazilici Naše Okrunjene Majke od Palmarija u El Palmar de Troyi u Španjolskoj. Procjenjuje se da crkva ima između 1000 do 1500 članova.

Ova crkva tvrdi da je ona jedina prava, sveta, katolička i apostolska crkva koju je osnovao Isus Krist, te da je Sveta Stolica premještena iz Rima u El Palmar zbog navodne apostazije (otpadništvo, odvajanje, odmetništvo, osobito u vjerskom smislu) u Vatikanu nakon Drugog vatikanskog sabora.

Palmarijanska crkva odbacuje Drugi vatikanski sabor i sve pape nakon Pavla VI., smatrajući ih antipapama. Ima vlastitu "Palmarijansku bibliju", vlastite svece i vrlo stroga pravila za članove, uključujući zabrane gledanja televizije, filmova, čitanja novina i glasanja. Članovi su često izolirani od vanjskog svijeta i podložni strogim pravilima ponašanja, odijevanja i kontakta s nečlanovima.

Povijest i nastanak

Palmarijanska crkva nastala je iz serije navodnih ukazanja Djevice Marije u El Palmar de Troyi 1968. godine. Pokret je privukao sljedbenike nezadovoljne modernizacijom Katoličke crkve, posebno promjenama Drugog vatikanskog sabora. Nakon što je Domínguez tvrdio da je primio viziju u kojoj ga je Isus Krist postavio za papu, zajednica se potpuno odvojila od Rima i proglasila vlastitu crkvenu hijerarhiju.

image

PCC

image

PCC

Mnogi novinari, bivši članovi i vjerski analitičari opisuju Palmarijansku crkvu kao sektu ili kult zbog njezine zatvorenosti, strogih pravila i izolacionističke prakse. Crkva je bila predmet brojnih kritika zbog navodnog psihološkog pritiska na članove, prijavljenih zlostavljanja i proglašavanja vlastitih svetaca, uključujući politički kontroverzne figure poput Francisca Franca.

Palmarijanska crkva na kritike i negativne komentare odgovara tvrdeći da su često žrtva dezinformacija, posebno od strane Vatikana i Katoličke crkve, koji ih žele diskreditirati i odvratiti vjernike od pridruživanja njihovoj zajednici. Crkva smatra da Vatikan širi tvrdnje kako je Palmarijanska crkva "heretička sekta" i da promiče lažna učenja, ali te optužbe odbacuju kao pristrane i motivirane institucionalnim interesima Katoličke crkve.

image

PCC

image

PCC

Palmarijanci pozivaju pojedince da sami istraže i kritički razmotre informacije o njihovoj zajednici, umjesto da slijepo prihvaćaju službeni narativ Vatikana. Naglašavaju važnost otvorenog uma i traženja istine, tvrdeći da širenje dezinformacija samo produbljuje podjele među vjerskim zajednicama.

Ukratko, Palmarijanska crkva se na kritike osvrće obrambeno, ističući da su meta nepravednih napada i pozivajući na neovisno, nepristrano informiranje o njihovu vjerovanju i praksi.

Tko je ‘papa‘?

Današnji poglavar Palmarijanske crkve je papa Petar III. (Pope Peter III). On je postao papa 2016. godine, nakon što je prethodni papa Gregor XVIII. (Ginés Jesús Hernández) abdicirao i napustio crkvu "zbog gubitka vjere i skandala vezanih uz njegov privatni život i upravljanje crkvom". Petar III. je prvi nešpanjolski "papa" Palmarijanske crkve, rodom iz Švicarske, a njegovo "papinstvo" obilježeno je relativno stabilnijim i manje kontroverznim vođenjem crkve u odnosu na prethodnike. Pod njegovim vodstvom Palmarijanska crkva je započela s većom javnom prisutnošću putem interneta i društvenih mreža, što je izazvalo obnovljeni interes za ovu zajednicu.

Francisco Franco

Palmarijanska crkva ima poseban odnos prema Franciscu Francu, bivšem španjolskom diktatoru. Za razliku od većine vjerskih i društvenih institucija, Palmarijanska crkva je Franca proglasila svecem. U svojoj povijesti i službenim tekstovima, crkva ga prikazuje kao branitelja katoličke vjere i borca protiv komunizma, što je u skladu s njezinim izrazito konzervativnim i antikomunističkim stavovima.

Crkva je, uz druge kontroverzne ličnosti, kanonizirala Franca te mu je u središnjoj bazilici u El Palmar de Troyi podignut kip s aureolom, što simbolizira njegov status sveca unutar zajednice. Osim Franca, Palmarijanska crkva je kanonizirala i druge političke figure povezane s njegovim režimom, poput Joséa Antonija Prima de Rivere, Joséa Calva Sotela i Luisa Carrera Blanca.

Ovakav odnos prema Francu izazvao je brojne kritike i dodatno naglasio izoliranost i kontroverznost Palmarijanske crkve u odnosu na širu katoličku i španjolsku javnost. Crkva ovakve poteze opravdava vlastitim tumačenjem povijesti i vjere, smatrajući da su Franco i njegovi suradnici bili ključni za obranu katoličanstva u Španjolskoj.

Podsjetimo, Francisco Franco (1892. – 1975.) bio je španjolski general, političar i diktator koji je vladao Španjolskom od 1939. do svoje smrti 1975. godine. Nakon uspješne vojne karijere, Franco je postao poznat kao vođa nacionalističkih snaga tijekom Španjolskog građanskog rata (1936. – 1939.), u kojem su njegove trupe porazile republikansku vladu. Nakon završetka rata, Franco je preuzeo apsolutnu vlast i uspostavio autoritarnu diktaturu, zabranio sve političke stranke osim vlastite Falange i provodio snažnu represiju nad političkim protivnicima, ljevičarima i regionalnim pokretima.

Tijekom Drugog svjetskog rata Španjolska je pod njegovim vodstvom ostala formalno neutralna, ali je Franco u određenoj mjeri surađivao s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Njegov režim bio je obilježen snažnim antikomunizmom, centralizmom i nacionalizmom, a politička i kulturna prava manjina bila su drastično ograničena. Nakon Francove smrti 1975., Španjolska je obnovila monarhiju i započela proces demokratizacije pod kraljem Juanom Carlosom. Franco i danas ostaje kontroverzna ličnost u španjolskoj povijesti, s podijeljenim mišljenjima o njegovoj ostavštini.

Francisco Franco i njegov režim odgovorni su za brojne zločine tijekom i nakon Španjolskog građanskog rata. Nakon što je Franco preuzeo vlast 1939., u Španjolskoj je uspostavljena brutalna diktatura obilježena masovnom represijom, smaknućima, mučenjima i političkim progonima. Procjenjuje se da je između 1939. i 1943. godine ubijeno oko 200.000 ljudi, a tisuće su završile u zatvorima ili izgnanstvu. Glavne mete represije bili su ljevičari, republikanci, intelektualci, regionalni lideri i svi koji su se protivili režimu.

Primjeri zločina uključuju montirana suđenja i pogubljenja, poput strijeljanja demokratski izabranog predsjednika katalonske vlade Lluísa Companysa, koji je izručen iz Francuske i pogubljen nakon lažnog suđenja. Osim političkih ubojstava i progona, dokumentirani su i slučajevi mučenja političkih zatvorenika, prisilnih nestanaka, te masovnog oduzimanja djece političkim protivnicima, što se nastavilo i nakon Francove smrti.

Režim je također provodio sustavnu diskriminaciju i ukidanje prava manjina, zabranjivao upotrebu regionalnih jezika i autonomiju, te bio odgovoran za internacije i deportacije tisuća ljudi. Povijesni izvori i svjedočanstva žrtava potvrđuju da su zločini Francove diktature priznati i u suvremenoj Španjolskoj, iako pravna odgovornost za ta djela često nije procesuirana zbog političkih kompromisa i amnestije nakon njegove smrti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. studeni 2026 01:09