Svaka čast načelnicima i županima, turističkim čelnicima i onima kojima je u opisu posla promoviranje ljepota Dalmatinske Zagore, opisa života u njoj.
Nitko se od navedenih ne može mjeriti sa Milom Bulićem, malim-velikim čovjekom, najboljim ambasadorom jednog dijela našeg krša - Mućkog Zelova, općine Muć - od kojega su svi osim dragog Boga digli ruke.
Po novome, i Županijske ceste koje su asfalt "razvukle" do na domak sela, ali ne i do njega. Valjda da se ono šačica življa u njemu ne razmazi, pomisli da je seoski život lak.
Otkad smo pisali o Mili, zvonaru i remeti crkve Svete Ane u Zelovu Mućkom, prošlo je skoro pa biblijskih sedam godina, a Mile je zagazio u šezdesete. Sa zdravljem kuburi od malena, ali Mile je kao maslina: nekako se "uvuče u se" i zarana smežura, a onda takva, neobična, poživi stotinu godina, što i Mili želimo.
I mater mu Anica s kojom dijeli kruh svagdašnji već je dobrano prebacila osamdesetu, jedno su drugome Mile i mater oslonac, utjeha. Rod najbliži, što ćemo o tome i govorit.
Vole Anicu i Milu svi u selu, zapravo ono malo ljudi šta ih ima, pod njihovom je odrinom za velikim stolom ispred kuće uvijek ljudi. Kuhaju se u Anice i Mile kave kao da je kafić, kojega u selu odavno nema. Kao što nema ni pošte, ambulante, ljekarne (najbliža je u Muću, i još se nikad nitko u njoj ne javlja na telefon, požalio nam se Mile), nema ni dućana.
Lijekovi su poskupjeli, "prija su bili budzašto", sad brufen košta šest eura, a jedna kutija za srce i tlak jedanaest eura. Puno je to za Milinu invalidninu i majčinu penzijicu - skupa nemaju ni 500 eura. Dobro je jedino što ih u selu nemaju gdje ni potrošiti.
Ni vodovoda u selu nema, vodu crpe iz bunara, kad ljeti opale suše, kupuju je, cisternom u seoce gone.
Čak više nema ni onog kombija koji je prije u selo, zaseok Jeličići-Bulići, dovozio kruh.
- Prija je kruvar gonija kruv, više nema ni njega. Zadnji kruv je dogna prošle subote, na Svetoga Jeru. Kaže čovik da mu se to nikako ne isplati - žale se majka i sin. Mati Anica Bulić (84) pobožno, pomalo i protestno, podiže mirisnu rumenu pogaču u seoskoj kuhinjici pod slikom s prikazom Posljednje večere. Prizor ne može biti jače nabijen simbolikom no što jest.
- Oklen taj kruv? - pitamo Anicu.
- Dogna sin s Klisa, jednu smo pogaču metili u frizer, zamrzli. Naš Ante dogna, danas, moj najmlađi. Ima četri sina, evo sad mu je bogda i ćer... - nježnost se razlila majčinim licem na spomen djecom najplodnijeg svog potomka, zgodnog mangupa Ante (49) koji radi kao vozač kola Čistoće, a sa familijom živi na Klisu. On je glavna logistika i majci u selu Zelovu, i svom najstarijem i najnačitanijem bratu, Mili.
- Pekla bi ja i sama kruv na kominu, al me straj da ne panem u vatru. A nakuvala san se ja kruva za šestero dice, četri sina i dvi ćere... - tiho, kao da se ispričava, veli Anica. Primjećujemo da ima električni štednjak s pećnicom pored njihovog najvažnijeg uređaja u kući, perilice posuđa koju zovu Nevista.
- Zašto kruv ne ispečete u pećnici? - pitamo začuđeno.
- Đava zna šta joj je. Neke smo botune krivo pritiskali i pokvarila je se. Sad unutra držimo stvari, koji lonac, pijat - sliježe ramenima Anica.
Što je novo kod njih u njihovom Zelovu? Kao što rekosmo, jedino ih još Bog s visine milosrdno pogleda. Nemaju dućana, ali je barem crkva umjesto zvona "na konop" dobila elektrificirano zvonjenje u više modova: gromko, radosno, ravnomjerno ili tiho brecanje za pokojnika, žalost neku. Trideset i pet godina, od 1988., Mile je zvonio ručno, snagom svojih ruku i uz Božju pomoć. Sad je, tehnički gledano, puno lakše.
Nemaju asfalta, valjda ga je ponestalo putem, ali srećom pa više nema ni onih snjegova kao nekad, pa Mile ne mora prtiti put kroz nanose kako bi došao do crkve zvoniti. Ne mora se dakle ni penjati na zvonik, potezati zvono; samo pritisne pravi botun.
- Isto to nije baš dobro. Udre grom, pa se pokvari. Grmi, eto đavle, pogine memorijska tabla. Nije sto posto pouzdano - dobrodušno grinta Mile, starovinski čovjek, zvonar stare škole.
Ponosan je što se crkva preuredila zahvaljujući majstoru Anti iz Neorića i bratu mu Ivanu (50), umirovljenom dragovoljcu Domovinskog rata (kao što bijahu sva trojica braće mu, skoro je i sam Mile unovačen prije akcije Maestral).
- Vid, lipa li je naša crkva! Ki Sveti Petar u Vatikanu! - klikće Mile.
Pitamo ga je li posjetio Vatikan.
- Nisan, da buden iskren i transparentan - malko se snuždi.
- Vidija san malo slike, slabo vidin, samo pet posto na jedno oko, ali vidija san. Obe su crkve lipe ki da ih je Bog crta - veli pomirljivo.
U svom šezdesetogodišnjem životu Mile je izbivao samo dvije godine, kad se školovao za zanat pomoćnog pakirera u Osijeku, u školi prilagođenoj slabovidnim osobama. Njemu je vid "poginuo", a i druge se dijagnoze naslagale, kad ga je na selu u dojenačkoj dobi snašao meningitis. Srećom, intelekt mu je ostao netaknut, a s pravom ga možemo smatrati načitanim jer je znanje upijao iz pametnih rečenica posredno, najviše - slušanjem dobrih radijskih emisija. Zato se lijepo izražava, barata riječima kao neki učen čovjek.
- Is, pametan je moj Mile! - kasnije prisiže mati mu Anica dok sjedimo za stolom uz kavu i kekse.
- Mile moj je triba velike škole završit, po svojoj pameti. Zna sve mrtve na groblju: kad se koji rodija, kad je umra i od čega. Koliko god ih ima, sve zna - ponosno veli.
Zvonar i remeta, dobri čovjek i samouki intelektualac Mile nikad se nije vozio brodom niti avionom, najdalje mjesto na karti svijeta do kojega se dobacio bio je Osijek, gdje je išao u školu, i iz nje se jedva čekao vratiti natrag u svoje selo, ljepše od NewYorka.
- Vozija san se ja vlakom - ponosno će.
- Iša bi njime pa presjeda na međunarodnoj stanici u Vinkovcima - prisjeća se svojih školskih dana. Volio bi, priznaje, posjetiti Vatikan, ali i bolje upoznati ljepote svoje zemlje.
- Puno ljudi je vidilo Maldive, a nije Hrvatsku kako triba. Ja bi, da je malo više financija, najprija obaša Hrvatsku, vidija njezina kulturna blaga. Ima jih puno - rezimira.
Mile nikad nije naučio plivati, ali more je vidio kad bi ga netko od braće dovezao u Split kakvim poslom; najčešće bi išao do Zavoda za zapošljavanje, sad je pod ingerencijom Centra za socijalnu skrb, pa tamo mora otići povremeno zbog prijave.
- Volin popit kavu u nekom kafiću uz more. Ako ćemo iskreno - a ja san taki, iskren i transparentan - volin dikod popit i orahovac - vragolasto će Mile, pa namigne onim jednim okom, plave boje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....