Tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, desetljeće je velikih tehnoloških promjena, čarobnih uspomena, novih modnih dodataka, šiški Emilije Kokić zbog kojih nije bilo tinejdžerice koja nije pokušavala na sve moguće načine, bilo sprejem za kosu ili rastopljenim šećerom, podignuti "fudbe" u stilu eurovizijske pobjednice iz te 1989. godine. Period je to novih glazbenih dostignuća, raznih časopisa, kao što su bili ITD, Start, Politikin zabavnik, Arena i klincima nezaobilazni Bravo. Iako namijenjen samo onima koji poznaju njemački jezik, malo je tko iz tog vremena a da se ne sjeća onog žara i užitka čupanja postera Duran Durana, Madonne ili Samante Fox.
U zraku su se osjećale nekakve promjene. Posebno nakon smrti Josipa Broza Tita kada titoizam u bivšoj državnoj zajednici doživljava svoj zenit u godinama za koje će ondašnje generacije reći da je to bilo najbolje razdoblje života. Period je to kada se raznim ritualima pokušavalo javno iskazivati poštovanje i odanost liku i djelu Tita poslije Tita.
Na radnim akcijama se mašklinalo dublje, sletovi za Titov rođendan bili su sve spektakularniji, komunistički funkcionari na sve moguće načine dokazivali su svoju lojalnost, a lokalni karijeristi jednako kao i danas gurali se gdje treba i ne treba.
Bilo je i onih koji su u tom jugoslavenskom državniku vidjeli jedinstvenog lidera koji je možda najbolje do sada kapitalizirao mogućnosti prostora kojim je gotovo četiri desetljeća upravljao.
Jedan od njih je Paško Rimac iz Prološca, prvi i posljednji Imoćanin koji je pješke pohodio grob druga Tita u Beogradu.
– Bilo je to 1988. godine. Došla je direktiva da se ne ide u Kuću cvijeća jer su velike gužve. Stizale su brojne delegacije, sve je bilo rezervirano. Međutim, jedan se moj prijatelj osilio i rekao nam: Nek‘ oni "prde" šta ‘oće, ja odoh. Slušam ja njega i sve mislim, di ćeš budalo ako se ne smi. Direktiva je direktiva. A opet kakav bi ja bio Imoćanin da ne udarim kontru. Budeš li ti otiša vlakom ili autobusom, ja ću pješice. Bome, nakon nekoliko dana on stiže iz Beograd i hvali se da je obavio zadatak.
Meni nema druge nego ispunit ono što sam pred ljudima obeća. I tako nakon nekog vremena zajedno s jednim prijateljem iz Imotskog uputim se na put dug 550 kilometara – kazuje nam Paško.
Imao je tada 33 godine i nisu ga omele nikakve insinuacije i uvjeravanja da je to gotovo pa nemoguće. Put je tobože dalek. Treba proći cijelu Bosnu i Hercegovinu i dobar dio Srbije.
– Ništa me nije moglo omesti. Krenuo sam s groba mojih roditelja. Prijatelj me dočekao u Imotskom i zajedno put pod noge već dogovorenom trasom Imotski – Posušje – Jablanica – Hadžići – Sarajevo – Han Pijesak – Zvornik – Šabac – Obrenovac – Beograd. I sve smo to propješačili u jedanaest dana. Cirka 50 kilometara dnevno.
Prije našeg polaska sve je bilo organizirano. Morali smo se po dolasku u svako mjesto gdje smo trebali prenoćiti javiti u ondašnju milicijsku stanicu. Oni bi nas uputili gdje nam je konačište. Na tu našu odlučnost gledalo se s poštovanjem. Tako ma gdje da smo došli primljeni smo vrlo korektno – prisjeća se Paško tih dana i svog pothvata koji, između ostalog, smatra i sportskim izazovom.
Na fizičku spremnost gleda kao vrlo važnu za cjelokupno zdravlje, pa mu nije teško palo da na Blidinju prespava na tek pokošenom sijenu blizu ovaca. Bili su, kaže, preumorni da bi došli do postaje milicije, tako da su spavali u staji.
Ništa mu u sjećanju nije bolje ostalo nego ta noć. Nikada u životu, ni prije ni kasnije, nije se tako dobro naspavao. Taj miris sijena ostat će mu trajno u nosnicama.
Mada su više od nosnica osjetile noge. Uz ona organizirana odmarališta stajalo se gdje je tijelo zahtijevalo. Pa tako i na Baščaršiji u Sarajevu gdje su prvi put kušali ćevape "Kod Želje".
– Više su mi u ustima ostali okusi uštipaka iz sela negdje između Loznice i Šabca u Srbiji. Onako umorni zalegli smo pored dvorišta jednog domaćina u debelom hladu ispod lipe. Eto ti bake od cirka 80 godina s punom tepsijom uštipaka. Pita ona odakle ste, kuda idete i tako… ko staro, radoznalo. Kada smo joj rekli gdje smo se zaputili, starica dometne "Ma i bolje da je umro!". Mi ostali paf. Ne znaš šta bi reka. Međutim, ona nastavi, s kakvim je narodom živio, dugo je živio.
Eto to su vam neke stvari koje ne mogu iščeznuti iz vaših sjećanja. A tek kada smo došli u Beograd. Smjestilo nas u veliku zgradu Saveza omladine, ondašnjih "skojevaca", gdje smo ostali dva dana.
Nije se moglo doći u Kuću cvijeća od brojnih delegacija, pa su nam prolongirali posjet za par dana. Tog dana po nas su došli limuzinom i odveli nas do Titova groba. Tu smo se zadržali nekoliko minuta i ponovo natrag – ne može Paško u kratkim crtama sažeti sve ono što je doživio na svom ideološkom putu.
Prije odlaska imali su privilegiju posjetiti Muzej 25. maj, kasnije Muzej Jugoslavije, gdje se prvi put osjećao ponosnim Imoćaninom. U tom senzacionalističkom kabinetu rijetkosti i čuda odmah do najznačajnijeg i najskupljeg eksponata, tih nekoliko kamenčića s Mjeseca koje je donijela misija "Apolo 11", a američki predsjednik Nixon poklonio Titu, nalazila se imotska zobnica i na njoj natpis "Imoćani Titu".
Zanimljiv tkalački predmet Titu je darovao tadašnji predsjednik općine Imotski Mirko Odak za posljednjeg Maršalova posjeta Splitu.
– To me toliko ispunilo da vam ne mogu opisati – orosila se suza u Rimčevu oku. Teško mu je bilo govoriti o tome. Jednako kao i o Brozu o čijim zaslugama ovaj ponosni Imoćanin ima samo riječi hvale.
Ništa manje ponosan je i na svoju crvenu knjižicu Saveza komunista u čije je redove ušao sredinom sedamdesetih. Na pitanje fali li mu Jugoslavija, Paško ko iz topa odgovara:
– Ne. Fali mi sloboda. Onaj slobodarski duh kada smo bez pasoša prelazili republičke granice. Sada odmah tu gore kod Vinjana vadimo putovnicu. Eto danas možemo i s osobnom kartom. Daleko smo dogurali. Eto to mi fali.
Ja sam svjestan da Beatlesi nisu mogu svirati u Rimskom Carstvu, niti Bijelo dugme za osmanskih zemana. Nadam se da je svakome jasno kako se neke stvari mogu ostvariti samo u vremenu koje je predodređeno za njih. Bila to znanost, povijesne ličnosti ili nezaustavljivi napredak i razvoj.
Jugoslavija se prvi put raspala kada je umro drug Tito. Onda odcijepljenjem Slovenije, zatim Hrvatske i na koncu kada je partija sama sebe dokinula donijevši odluku o višestranačju. Mislim, odnosno uvjeren sam da tako što danas treba napraviti HDZ. Dokinuti sam sebe za sva vremena na dobrobit ovog naroda – smatra Paško Rimac, ponosan što je bio i Titov vojnik i hrvatski branitelj.
Što se tiče ovog prvog tu se ništa nije promijenilo. I dalje je gorljivi pobornik njegova lika i djela. Stoga izjava da su njegove zastave uvijek iste boje, dokazuje da je njegov životni tijek uvijek na istom putu.
Kao ideolog društva da sve što radi to čini za opće dobro, ovaj prološki patriot, osim marksističkom doktrinom, često se vodi i izjavama Majke Tereze da je više blagoslovljena ruka koja daje, nego ona koja moli. Ili onom, dajte društvu sve. Za nagradu ćete dobiti batine. Ali, bez obzira na to dajte društvu sve.
– Tako i ja. Osim što sam pomagao u podizanju sportskog duha u svom mjestu gdje sam bio i član našeg nogometnog kluba "Mladost", zatim sam organizirao brojne rock-koncerte u mjestu gdje su nastupala eminentna imena tadašnje državne rock-scene, zajedno s par prijatelja, od kojih je nekoliko njih nažalost pokojno, pokrenuli smo ideju živih jaslica u Prološcu koje se i danas uprizoruju.
I kada sve remiziram, cijeli moj život obilježen je za društveno dobro. Sada mi je skoro pa 70, ali vjerujte mi sve bi ovo opet ponovio, bez imalo grižnje savjesti – zaključio je Paško Rimac iz Prološca ovu, iz današnje perspektive gledano, pomalo čudnu priču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....