Melitu Vrsaljko zatekli smo u roditeljskoj kući u mjestu Nadin, nedaleko Benkovca. Dvadesetak minuta vožnje udaljena je od svog prijatelja Jurja Arasa.
- Osjećam se kao da imam neku vrstu neki PTSP-a. Pijem tablete za smirenje. Trideset i dvije su mi godine, a osjećam da sam u zadnjih pet dana ostarila deset godina – "pozdravlja" nas na ulazu.
Melita je novinarka Klimatskog portala i Faktografa, prije toga je radila za Al Jazeeru Balkans. Za svoj novinarski rad je više puta nagrađivana, a nagradu je dobila i za svoj prvi dokumentarni film "Knin - Zadar" o svom ocu željezničaru. Iz Zagreba u rodni Nadin preselila se prije tri godine. Na festivalu "Nosi se" u Benkovcu trebala je voditi razgovor s Barbarom Matejčić o njezinu istraživačkom radu vezanom za ratnu fotografiju. No sve je završilo i prije nego što je počelo, fizičkim napadom branitelja na Melitu Vrsaljko.
Policija u svom službenom priopćenju za vas de facto kaže da ste bili remetilački faktor?
- Pola stvari koje navodi policija ne drži vodu. To pokazuju i snimke koje imam, a koje nisu izišle u medijima. O tome je tekst objavio portal Faktograf. Prije početka festivala je vladalo opsadno stanje. Glumica Maruška Aras mi je prišla i rekla da su neki branitelji vikali "Za dom spremni", a glumicama dobacivali da su kurvetine. Ja sam ih snimala, ali im se nisam obraćala. Nisam im se približavala, a oni su mi dobacivali. Prepoznali su me kao novinarku. Glumci su tada već bili odlučili da neće igrati predstavu. Tada sam čula povike i pjevanje s ceste i krenula sam prema galami. Pitanje je zapravo gdje su branitelji imali dozvolu za okupljanje, ispred "Cince", lokalnog kafića, gdje inače piju, i gdje su se okupili, ili iza platoa Gradske knjižnice, gdje su kasnije završili. Cijelo vrijeme ostala sam na distanci. Nikome se nisam unosila u facu, kako oni kažu, nego su oni prišli meni. Prvi među njima Nediljko Genda, a ja snimanje nisam prekidala. Kad je bio njihov drugi prosvjed, novinari su im bili puno bliže, ali im to nije smetalo.
Genda dobro zna tko sam
Policija kaže da niste nosili novinarsku akreditaciju?
- Novinarsku iskaznicu uvijek nosim kod sebe, a ne moram je imati vidljivo istaknutu baš radi ovih situacija, gdje vas neko napada samo zato što ste novinar. I kao novinarka i kao građanka imam legitimno pravo snimati na javnoj površini. O tome, u ostalom, već duže vrijeme postoji dogovor između MUP-a i sindikata novinara. Osim toga, Genda dobro zna tko sam i što radim, ali tu je činjenicu namjerno ignorirao. Dan uoči festivala, iz razgovora s nekim ljudima, shvatila sam da bi moglo biti neke vrste pobune oko festivala. Uzela sam profesionalni fotoaparat i došla na festival s namjerom da, ako nešto bude, to snimim i zabilježim. O tome sam još u utorak, uoči festivala, razgovarala sa svojim urednicima. Složili smo se da ćemo popratiti događaj ako nešto bude.
I bilo je...
- Da, bilo je, a ispalo je da je sve otkazano zbog mene! Genda govori u javnost kako nisu oni za zabrane, nego da sam ja njih isprovocirala. Zašto su onda tražili od policije dan ranije dozvolu za tzv. mirni prosvjed? Ja dolazim tamo u 19.45, a policajci su tamo od 18 sati, pored grupe branitelja koja vrijeđa glumice i viču "Za dom spremni". Policija ih nije udaljila zbog toga, a vidjeli su da ometaju glumice. Taj dio policija je izostavila iz svog priopćenja.
Nakon prijave incidenta i razgovora u policiji, je li vam netko prijetio na bilo koji način?
- Bilo je toga na društvenim mrežama, ali te prijetnje nisam prijavila jer više ne vjerujem hrvatskoj policiji. To su prijetnje preko lažnih profila.
Aras nam je rekao da ga je policija jučer tri puta obišla. Imate li vi policijsku zaštitu? Jeste li je tražili?
- Nisam, i iskreno ne znam da li je imam. Imam naivnu vjeru da je ovo ipak pravna država koja funkcionira. Nisam primijetila policiju oko svoje kuće. Ali jesam primijetila neke sumnjive likove koji se muvaju.
Bojite se?
- Da, jer tek je sad počelo iživljavanje. Demoliranje privatne imovine mojih poznanika, crtanje nacističkih grafita, upadanja u dvorišta i ostavljanje kamena kao nekakvog znaka upozorenja. Sve to nakon prosvjeda u ponedjeljak. Kako su išli gradom, razbijali su kontejnere, lupali, derali se... Policija ništa nije poduzela. Ljudima na balkonima su dobacivali i prijetili im. U takvoj atmosferi ne možete se osjećati sigurno. Normalno je bojati se. Bojim se manijaka, svi znaju gdje živim. Voljela bih da mi je policija rekla da imam zaštitu, ako mi je pružaju.
Gradonačelnikova hajka
Živite u stanu iznad roditelja, kako oni reagiraju na sve ovo?
- Ne osjećaju se baš najugodnije, međutim, ponosni su na mene i to što radim. Možete zamisliti kako su se osjećali kad su vidjeli snimku na kojoj rulja nasrće i vrijeđa im kćer, a policija to gleda i ništa ne poduzima.
Normalno izlazite do Benkovca ovih dana?
- Da, ali sa sprejem suzavcem i švicarskim nožićem u torbi. Ipak dobro znam s kim imam posla.
Govorite o lokalnim ljudima?
- I ne samo lokalnim. Na prosvjed su došli branitelji sa svih strana. Od petorice koju je policija prijavila zbog napada na mene, trojica nemaju prebivalište u Benkovcu. Samo Genda i Zubčić koji me udario su tu lokalni. Drugi su Pridraga, Zadar, Stankovci...
Treća godina je od vašeg povratka u Nadin i treći put da ste doživjeli fizički napad. Jeste li se u svom radu bavili temama branitelja?
- Jesam, ali prije deset godina, kad sam pisala za Forum TM. Pisala sam kako se miče spomenik braniteljima u Benkovcu da bi se na to mjesto stavio spomenik Tuđmanu. Bilo je to vrijeme kad je Karamarko došao na čelo HDZ-a. Zadnje vrijeme na Faktografu i Klimatskom portalu nisam o njima pisala. Mislim da je najveći vid ljubavi prema domovini pisati o tome tko nam zagađuje zrak i okoliš, jer se to tiče sviju nas.
Zašto je onda vaš novinarski rad iziritirao lokalnu sredinu?
- Zato što gradonačelnik Tomislav Bulić već godinu dana diže hajku na mene. On širi lažne tvrdnje da ja širim netrpeljivost prema braniteljskoj populaciji. O tome je cijelu kronologiju iznio kolega Hrvoje Šimičević u Novostima. Iz nje se jasno vidi kako je Bulić pokretao tu hajku zato što sam se novinarski bavila njime u nekoliko tema. Bulić nije navikao da se o njemu piše, primjerice, kako je kod izgradnje Doma kulture "nestalo" tisuću kubika benkovačkog kamena, nakon čega je SDP podnio kaznenu prijavu. Ili kako u industrijskoj zoni postoji naselje stranih radnika koji žive u neprimjerenim uvjetima, pored odlagališta opasnog otpada, a Grad Benkovac nije ništa poduzeo...
Govore mi da idem u Srbiju
Kako je izgledalo to huškanje?
- Sve je počelo kad sam na mural ustaškog vojnika u Benkovcu umjesto šahovnice s prvim bijelim poljem nacrtala srce. To sam i priznala na stranicama Torcide kako se nekome drugome to ne bi pokušalo imputirati. Nikad nisam uništavala murale vezane uz Domovinski rat, ali ovo prikazuje ustaškog vojnika, a ne hrvatskog branitelja. Od tog je trenutka, od ožujka prošle godine, krenula hajka. Prvo na društvenim mrežama, koje uređuju braniteljske udruge, a pogromaška retorika kasnije ulazi u službeni i javni prostor zahvaljujući gradonačelniku Buliću. Kontekst je uvijek isti, da ja širim netrpeljivost prema braniteljima i većinskom narodu. Taj mural je inače napravljen ilegalno, bez dozvole vlasnika.
Kako se nakon svega osjećate u Nadinu?
- Osjećam se nesigurno i bojim se za sigurnost svoje obitelji i imovine, ali sam voljna ovdje ostati jer nije rješenje bježati pred nasilnicima. Idi u Srbiju, govore mi. Gdje da idem? Ovo je moj kraj. Rođena sam u Zadru za vrijeme izbjeglištva, ali ovo je moja kuća, moj dom. Svi mi različiti želimo živjeti na ovom prostoru i djelovati u skladu sa zakonima države i ustavnim vrijednostima. Svojim profesionalnim radom i privatnim djelovanjima ni na koji način ne narušavam ustavne vrijednosti RH. Moja duša je čista, ali da osjećam sigurno, ne osjećam se.
Vjerujete u pravnu državu?
- Vjerujem, jer sam legalist. Ali moji slučajevi pokazuju što se dogodi kad pravna država ne reagira kako bi trebala reagirati. Da su policija i državno odvjetništvo prije godinu dana postupili kako su trebali, kad sam fizički bila napadnuta u svom domu, to bi značilo demontažu hadezeovske tvrđave zvane Zadarska županija. Da su postupali kako su trebali, dakle, da su umjesto prekršajne prijave za remećenje javnog reda i mira podnijeli kaznenu prijavu za napad i povredu doma, to bi značilo da Državno odvjetništvo u Zadru mora kazneno goniti obitelj Kalmetine desne ruke. Ali to ne ide tako. Ne žele na sebe navući bijes "Cince-bojne" iz Benkovca. Jer ovdje su njihovi glasovi, ovdje je njihova suština. Zato je i Benkovac toliko odjeknuo. U Benkovcu se zapravo pokazuju posljedice zapuštenosti ovog područja koje je HDZ koristio isključivo za glasove.
Jeste li vi provokatorica?
- Ne! Ja samo radim svoj posao. Iz tog sramotnog policijskog priopćenja se vidi da ja nisam tu nešto previše krivo napravila. Ako sam ja provokatorica, bi li petorica muškaraca završila sa zabranom pristupa prema meni ili bi zabranu njima dobila ja, provokatorica? Moj je glavni problem što sam se kao novinarka bavila Gradom Benkovcem, sve ostalo je nakalemljeno. I tu postoji nekoliko razina problema.
Prvo, strašno ih nervira što sam žena koja nema svog "gazdu". Ja imam svoje urednike, ali oni me podržavaju i njih se ne boje. Oni, međutim, tako funkcioniraju: imaju svoje šefove pred kojima moraju pognuti glavu. Moja sloboda te velike muškarce ugrožava. Sve se ovo ne bi dogodilo da Genda nije prvi krenuo prema meni. Javnost ne bi doznala ni za njegovu kćerku ni za njegov tzv. ratni put. Ne mislim da činim išta krivo. Ovdje u Nadinu se bavim svojim poslom na isti način kao u Zagrebu. Nisam ovdje došla i poslala "provokatorica". Problem je što se neki ljudi ovdje nisu naučili suočavati s istinom i činjenicama, s podacima, s tim da ih je netko ulovio s prstima u pekmezu.
Grad koji živi u strahu
Smeta im javna slika o njihovim djelima?
- Nemojte me krivo shvatiti, ali ovim se gradom novinari 30 godina nisu bavili. Mene toliko ljudi zove i traži pomoć. Užasno je porazna činjenica da su ljudi u ovoj državi dobili dojam da im institucije ne mogu pomoći, nego samo novinari. I onda me zovu i plaču mi na telefon, iz Benkovca, Dalmacije, Hrvatske. Benkovac je grad koji živi u strahu. Stanovnici Benkovca se boje lajkati nečiju objavu na Facebooku jer se doslovce iz vrha lokalne politike prati tko što lajka. Puno ljudi mi na ulici prilazi, onako ustrašeno, kao da rade neko kazneno djelo, i kažu: "Mala, svaka čast!" Ovim se poslom bavim radi tih ljudi koji nemaju svoj glas. "Voice to the voiceless". Vrlo često ne mogu pomoći tim ljudima, a nekad njihove priče proslijedim kolegama, jer znam da će im oni bolje pomoći nego ja.
Poruka za kraj?
- Jedno pitanje za gospodina Nediljka Gendu: gdje je 76 tisuća eura koje je njegova udruga prije tri godine dobila od Ministarstva branitelja za izgradnju spomen-doma obitelji Čengić?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....