Plenković je pokazao: treba nam kultura sjećanja, a ne zlopamćenja. No posao nije gotov

Odlazak Borisa Miloševića kao predstavnika srpske manjine na proslavu 25. obljetnice "Oluje" i najava odlaska ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda u Grubore te premijera Andreja Plenkovića u Varivode simbolični su, ali i sudbinski važni koraci u višegodišnjoj tranziciji hrvatskog društva – u normalnost, najkraće rečeno.

Jer, što je drugo put od ratnog i samim tim predcivilnog doba prema civilnom društvu. Prema društvu uključivosti, koje je u stanju odati počast svim (prije svega civilnim) žrtvama, i koje ima snage bez kompleksa i okolišanja i suvišnih "ali..." priznati vlastite pogreške i uspostaviti takve odnose koji mlađim naraštajima jamče perspektivu pluralizma i suživota.

A ne neke nove razloge za stihove poput: "Prošlost mijenja budućnost pokoljenja", kako su to oporo pjevali rokeri iz "Partibrejkersa".

Identitet izgrađen na mržnji

Takvi pomaci mogu smetati samo onima koji su dovoljno siromašnog duha da svoj identitet grade na mržnji i nepriznavanju drugog.

Naravno da navedeni (is)koraci – baš kao i naknadno najavljeni odlazak višegodišnjeg lidera SDSS-a Milorada Pupovca u Škabrnju – neće poput neke čudotvorne krpe iz reklama-navlakuša izbrisati sve (po)ratne traume i loše epizode u odnosima Hrvata i ovdašnjih Srba. Ali, mogli bi značiti bitno resetiranje aktualne kulture sjećanja, odnosno kulturnog pamćenja. I definitivnu ogradu od – kulture zlopamćenja.

To ni u kojem slučaju ne znači relativiziranje kronologije događanja u Domovinskom ratu, ni zaborav činjenice da je gotovo dvije trećine međunarodno priznate Hrvatske bilo pod četverogodišnjom okupacijom srpskih paravojski i nekadašnje JNA u službi velikosrpskih politika u samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini.

To nipošto ne znači ni zaborav činjenice da su deseci tisuća Hrvata živjeli u većem ili manjem poniženju prognaništva, te da je "Oluja" za sve njih zapravo označila slobodu povratka kućama. Slobodu kretanja vlastitom zemljom.

Uostalom, Plenković je u svom nedavnom kninskom govoru, iskazujući pijetet prema svim žrtvama, jasno kazao i kako je "važno da hrvatski Srbi u 'Oluji' ne vide samo egzodus svoga naroda, već i svršetak rata koji je stvorio i uvjete za njihov povratak u Hrvatsku, za sve one koji to žele".

Zbog svega toga, demokratska Hrvatska, pogotovo ako uzmemo u obzir da je prošlo punih 25 godina, ne bi trebala imati baš nikakvih problema ni s trezvenim pogledom na zbivanja nakon "Oluje", na pojedinačne zločine i kaznena djela koja su počinili neki pripadnici HV-a na tom, dotad okupiranom području. Štoviše, to je i pitanje zrelosti društva.

Jer likovanje nad tim događajima, zločinima nad srpskim civilima, kao i nad izbjegličkim kolonama ljudi koji su očito do zadnjeg trenutka fanatično vjerovali da će granice neke velike Srbije zaista dosezati do Splitsko-dalmatinske županije ili se prostirati duboko unutar prostora Zadarske ili Šibensko-kninske županije, zapravo ide na mlin političkom jednoumlju kakvog emitira aktualni srbijanski državni vrh na čelu s Aleksandrom Vučićem, koji autistički ponavlja da je svrha i krajnji cilj "Oluje" bila tek etničko čišćenje Hrvatske od Srba, a nikako oslobađanje okupiranog teritorija i stvaranje pretpostavki za vraćanje prognanika njihovim domovima.

Zavijanje s vučićima

Pa ispada da je zbjeg hrvatskog stanovništva 1991. godine (među kojim je, nota bene, bilo i građana srpske nacionalnosti koji svoju budućnost nisu vidjeli pod vlašću Mile Martića i drugih krajiških šerifa) bio valjda tek nekakav politički manevar i taktička priprema za pogrom Srba, odnosno "Oluju"...

I zbog toga oni koji eventualno slave "Oluju" kao prigodu za "oproštaj" od svih hrvatskih Srba zapravo danas zavijaju s vučićima, potpuno na fonu velikosrpskih politika s početka 90-ih godina, kad je uspostavljanje institucija i pravnog poretka samostalne hrvatske države od velikosrpskih političara histerično izjednačavano s restauracijom rasnih zakona ustaške NDH.

U tome su, štoviše, "krajišnici" tražili i opravdanje za vlastite radikalne postupke, naposljetku, i za oružanu pobunu koja, uzgred, ima i sve elemente terorističkog djelovanja.

No, svatko od nas ima pravo na osobni pogled iz svoje perspektive, a prognanici iz svoje kolone, reklo bi se, i to treba prihvatiti i u slučaju krajiških Srba, makar se mnogi od njih od 1991. do 1995. vjerojatno nisu baš previše pitali kako žive njihovi dojučerašnji susjedi, dok su oni kao kakav "Pale sam na svijetu" uživali u "blagodatima" paradržave u kojoj je na izvoz bilo jedino – sadržaja paranormalnosti.

Naravno da se mnoge osobne interpretacije Domovinskog rata gledanog optikom različitih nacionalnih diskursa još dugo, vjerojatno nikad, neće poklopiti. Ali, to i nije cilj poteza s kojima počinje ovaj tekst.

{embed_photo}1505968{/embed_photo}

Ono što je bitno – to je da se postupcima kao što su odlazak Miloševića u Knin ili Medveda u Grubore mijenja slika društva, kao i slika koju društvo ima o samome sebi. Hrvati u smislu uključivosti prema srpskoj manjini koja želi živjeti ovdje te suočavanja s činjenicom da je i u obrambenom ratu moguće počiniti zločine (bivši predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković se ne bi složio s tim), odnosno da je nakon "Oluje" bilo zločina nad civilima, pljački i paleža.

Hrvatski Srbi suočavaju se s vlastitom slikom u zrcalu u smislu osude svih posljedica agresije u njihovo ime, ali i potvrde (kroz Miloševićev simbolički čin odlaska u Knin) da ne žale za političkim projektom paradržave kad komemoriraju i oplakuju vlastite žrtve.

Ne treba imati iluzija da je čitav posao gotov.

Pa mi dokazano imamo problema s kulturom sjećanja i kad je u pitanju daleko davniji Drugi svjetski rat! I očito jako teško razlikujemo komemoriranje žrtava od revidiranja čitavih povijesnih razdoblja.

Zato su, na kraju krajeva, toliki ostali u čudu kad su Austrijanci nedavno rekli "stop!" komemoriranju blajburških žrtava uz ustašku ikonografiju.

No, kod nas je to tako nekako već generacijama – oni koji komemoriraju žrtve neke strane, obično pravdaju i zločine koje su napravili pripadnici iste te strane. Još ako su im oba djeda bila na toj strani... teško je očekivati zrno objektivnosti i zdravog razuma.

Podjela na crvene i crne

Istina, višegodišnje komunističko prešućivanje i tabuiziranje masovnih poratnih likvidacija, od Bleiburga i Jazovke pa nadalje, kao i demoniziranje pripadnika u Drugom svjetskom ratu poraženih vojski te propagandno inzistiranje na narativima koji su imali za cilj učvršćivanje "idiličnog" socijalističkog poretka i ideologije bratstva i jedinstva, potiskujući nacionalno pitanje kao da ne postoji – sve se to pokazalo i kao pogonsko gorivo za opstanak nacionalistički motiviranog revizionizma. Pa smo tako dobili društvenu podjelu na "crvene" i "crne" koja opstaje na razne načine i dandanas.

S krajnje desnice se tako odavno nabacuju tezama i teorijama urote kako potomci udbaških obitelji i danas, nakon što su izbjegli lustraciju, opstruiraju istraživanje poratnih žrtava i procesuiranje njihovih nalogodavaca i počinitelja; dok s ljevice u svakom propitivanju mitologizirane verzije antifašističke povijesti koju je kod nas pisao totalitarni vođa Tito, a ne Churchill, automatski vide tendenciozni revizionizam, "puzajući neofašizam" i zlonamjerno prekrajanje povijesti. A u svakom komemoriranju žrtava poratnih likvidacija i perfidno oživljavanje mrzilačkih ideologija...

Takvima, ma iz kojeg ideološkog rova dolazili, ne bi škodilo zdravorazumski postaviti nekoliko pitanja.

Evo, recimo, samo nekih, da ne ulazimo sad i u karakter ideologija koje tradicionalno izazivaju najveće podjele: kako je moguće suosjećati samo sa žrtvama s "naše" strane? Jesu li, pogotovo civilne, žrtve "one druge" strane samim tim manje vrijedne?
Mogu li poratni zločini relativizirati i poništiti sve ono što se događalo prethodne četiri godine (to vrijedi i za Drugi svjetski i za Domovinski rat)?

Kako to da je civilizacijski važno istražiti žrtve i kazniti krivce za likvidacije nakon "Oluje", ali ne i nakon Drugog svjetskog rata?
I jesu li ubojstva nakon Drugog svjetskog rata i komunistička diktatura valjano opravdanje za uništavanje više od 3000 spomenika i spomen-obilježja NOB-a diljem Hrvatske?

Izbjegavanje suočavanja s takvim pitanjima, koja razbijaju jednodimenzionalnu interpretaciju uvijek višeslojne povijesti, bilo je i uzrok nezaživljavanja svojedobne ideje pokojnog predsjednika Franje Tuđmana o "hrvatskoj pomirbi", s pretvaranjem Jasenovca u spomen-područje po uzoru na Francovu "Dolinu palih", zbog čega je sve ostalo shvaćeno otprilike tek kao nespretan pokušaj izjednačavanja i relativiziranja povijesne krivnje u svrhu stvaranja novog temelja nacionalnog identiteta. Uostalom, ni reakcije međunarodne javnosti nisu bile pozitivne...

Obrana ne pravda zlodjela

Utoliko su uvodno spomenuti iskoraci inicirani iz Vlade Andreja Plenkovića važni za neku buduću hrvatsku kulturu sjećanja, barem kad je u pitanju Domovinski rat.

On je u svom nedavnom kninskom govoru kazao da je "Oluja" kao akcija "na hrvatskom teritoriju" bila "pravno legitimna i politički nužna", pokazavši se kao "prekretnica za mir i stabilnost šireg područja", ali je pritom i jasno razlučio "legitimno pravo na obranu" od "nedjela", pri čemu se ovo drugo ne može pravdati prvim.

Jer je svaki takav čin, kazao je, "bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata".

"Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu s brojnim nedužnim civilnim žrtvama, žalimo zbog svih stradalih, osobito civila, i ne samo Hrvata, nego i Srba, kao i svih drugih nacionalnosti. Isto to očekujemo i od hrvatskog društva, a pogotovo od predstavnika Srba, koji također trebaju jasno osuditi sve zločine nad Hrvatima.

Treba iskazati pijetet i prema nevinim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda, a time se ne dovodi u pitanje legitimitet, opravdanost i pravednost Domovinskog rata, ni pobjeda postignuta u 'Oluji'", kazao je među ostalim Plenković u Kninu.

U tim je njegovim riječima i suštinska razlika između kulture sjećanja i kulture zlopamćenja, ali i odmak od bilo kakvog manipuliranja povijesnim događanjima koje, kao što smo već mogli naučiti, nije strano ni onima koji se nađu u poziciji žrtve.
Uostalom, netko je već negdje lijepo rekao – histerija nije učiteljica (su)života.

{infobox-gray_full}198716{/infobox-gray_full}