Možda je i najbolje tako. Andrej Plenković i Zoran Milanović dva su najdominantnija političara u Hrvatskoj.
Nitko dosad nije – a bilo je različitih pokušaja – uspio ugroziti njihov primat. Svaki sa svojeg brda sipali su otrovne strelice jedan prema drugom. Pa je na koncu i red da odmjere snage u istome ringu. Da konačno nacija – umjesto dosadašnjeg nadmetanja njihovih nabujalih ega – vidi tko je od njih dvojice po ocjeni birača doista bolji, uspješniji i poželjniji premijer. Tko je u konačnici pobjednik, a tko luzer.
Plenković do sada nije izgubio nijedne parlamentarne izbore. Milanović jest više njih: 2007. od Ive Sanadera, 2015. od Tomislava Karamarka i Mosta, te 2016. upravo od Plenkovića. No to danas više ništa ne mora značiti. Ovo je nova utakmica, novi trenutak, nove okolnosti. Obojica igraju za povijest: jedan kako bi postao prvi hrvatski premijer s tri uzastopno osvojena mandata, drugi kako bi ostao zapisan kao prvi predsjednik Republike koji je na izborima svrgnuo premijera.
1. LIDERSKI KAPACITETI
I Milanović i Plenković uživaju u tome da budu “alfe”. Vole svjetla reflektora, žive za pozornicu, nude se biti lideri. Plenković je odmjereniji, Milanović srčaniji. Obojica ne praštaju kritike izrečene na svoj račun i misle da su pokupili svu pamet ovog svijeta. Milanović je impulzivan.
Plenković je s vremenom postao impulzivniji nego što bi sam sebi želio priznati. Ni jedno ni drugo nije neka velika kvaliteta za onog tko želi biti veliki državnik.
2. DEMOKRATSKE VRIJEDNOSTI
Izbor Ivana Turudića, čovjeka koji je prijateljevao sa Zdravkom Mamićem i Josipom Rimac, a u HDZ-u su mu tepali kao “našem dečku”, pokušaj je povratka Hrvatske u Tuđmanove devedesete. I najveća Plenkovićeva pogreška. Paralelno s tim skandalom, “lex AP” cilja da izmjenama Kaznenog zakona spriječi da javnost dozna detalje iz istraga.
“Lipa” i “Radosti” nikada, po rezonu aktualnog premijera, nisu trebali ugledati svjetlo dana. Kao, naravno, ni AP kojega su Gabrijela Žalac i Josipa Rimac zazivale u svojim porukama. Tu se stvorila klica bunta na čijim krilima je Milanović istaknuo svoju kandidaturu. I doveo Plenkovića u situaciju da strahuje za ishod izbora.
No treba biti realan. Predsjednik Republike kune se u demokratske vrijednosti, a prvi je koji ih je za vlastite interese spreman pogaziti. U vrijeme kada se kao SDP-ov premijer obračunavao s ministrom financija Slavkom Linićem, SDP-ova veterana i njegovu suprugu krenule su po njegovu nalogu istraživati tajne službe. Pljuvao je po Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, vrijeđao Ustavni sud, poželio određivati koji novinari smiju, a koji ne smiju pisati o SDP-u.
Milanovićev ima samo jednu prednost: to što je Plenković – s Turudićem u svojoj neslavnoj doti – postao još gori od njega.
3. GOSPODARSKI NAPREDAK
Ako se gleda samo ekonomija, Milanović je bio jedan od najneuspješnijih premijera u hrvatskoj povijesti. Njegova Vlada nije uspijevala zemlju izvući iz ralja velike ekonomske krize godinama nakon što su se europska gospodarstva bila oporavila. Nisu proveli nijednu ozbiljniju reformu.
A obećanja o smanjenju županija i općina, kao i efikasnoj državnoj administraciji, ostala su mrtvo slovo na papiru. Zbog toga su uostalom 2015. i izgubili izbore.
Plenković je u ovoj rubrici bio neusporedivo uspješniji. I to je na parlamentarnim izborima planirao predstaviti kao svoj veliki plus. Sve dok se nije umiješao Milanović. I Turudića ponovno vratio u glavni narativ izbora.
4. KORUPCIJA
HDZ je stranka koja je pravomoćno osuđena za korupciju i koja se ni nakon toga nije uspjela otresti stigme lopovske stranke. Niz njezinih bivših ministara i nakon toga je završio iza rešetaka ili s ozbiljnim USKOK-ovim optužnicama. Ili su zbog sumnjivih radnji morali napustiti funkcije. Od Darka Horvata do Gabrijele Žalac i Tolušića. Pitanje je samo tko je sljedeći.
SDP i njegovi partneri imali su svoje afere. No na vlasti su bili prekratko da bi se njihova korupcija tako duboko ukorijenila. Ni Plenković ni Milanović, po onome što je javnosti do sada bilo dostupno, osobno nisu bili izravno umiješani u koruptivne aktivnosti.
No “lex AP” i izbor Turudića su dobre Plenkovićeve namjere da se obračuna s korupcijom ozbiljno doveli u pitanje.
5. MEĐUNARODNI UGLED
Plenković je još uvijek europska zvijezda, a Milanović predsjednik kojeg europski državnici najradije izbjegavaju. Ponajprije zbog njegovih stavova o ratu u Ukrajini, ideje o blokadi ulaska Švedske i Finske u NATO, prijezirnog odnosa prema EU institucijama, a ponajviše zbog sumnje da igra za Putina.
Tu je Milanović u europskoj magarećoj klupi, zajedno s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i slovačkim mu kolegom Robertom Ficom. No i prije nego je ogrezao u veličanju ruske armade Milanović je na međunarodnom planu “šepao”.
Dok je bio premijer, na sjednicama Europskog vijeća bio je u pravilu sam. A kad je izgubio izbore, nitko u Europi ga nije više htio, pa se potucao kao savjetnik od nemila do nedraga po balkanskim gudurama, žicajući na kraju Albance da mu daju bilo kakav konzultantski posao.
Ironično, ali ako izgubi ove izbore, i Plenković bi se mogao naći u sličnoj situaciji. Jer sve visoke dužnosti u EU-u na koje je pikirao već su raspodijeljene. Pa će se morati zadovoljiti nekom utješnom pozicijom. Odličan odnos koji ima s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen i partnerstvo s Emmanuelom Macronom Plenkoviću u tom svjetlu jamči karijernu budućnost.
6. STRANAČKA OSTAVŠTINA
Plenković HDZ-om upravlja uz pomoć lokalnih stranačkih gubernatora, ljudi poput Olega Butkovića, Božidara Kalmete, Tomislava Čuljka... Što god oni mislili o predsjedniku HDZ-a, on im je do sada osiguravao pobjedu na izborima. Što god Plenković o njima mislio, nije ih dirao. Osim ako se nisu našli iza rešetaka. Ili ga kritizirali s desnih pozicija.
Milanović je iza sebe ostavio spaljenu zemlju. Većinu onih koji 2007. nisu glasali za njega na unutarstranačkim izborima je ili eliminirao ili marginalizirao. U SDP-u je nakon njega ostala pustoš. Bez jakih imena, tek s Milanovićevim učenicima koji se nisu uspjeli nametnuti kao lideri koji mogu ugroziti Plenkovićev primat. Nakon Milanovića SDP je pao na rejting od 10 posto.
7. RETORIČKA VJEŠTINA
Milanović je najbolji retoričar u hrvatskoj politici posljednjih 15 godina. To mu, međutim, 2016. godine nimalo nije pomoglo u srazu s tada novim, svježim, smirenim i nepotrošenim “štreberom” Plenkovićem. U njihovu televizijskom sučeljavanju Milanović je dominirao podacima i poznavanjem rada Vlade. No bilo je jasno da je njegovo vrijeme došlo kraju. Plenković je na tim izborima glatko pobijedio.
Plenkovićev problem je nastao onog trenutka kada je Milanović postao predsjednik Republike. A on počeo reagirati na provokacije s Pantovčaka.
Upustio se u svađu s Milanovićem i krenuo oponašati njegov uličarski stil. Tu je pokazao svoje ružno lice. Što su napadi bili jači, on je sve nervoznije reagirao. Dotjeravši se na koncu dotle da forsira skandalozan izbor Ivana Turudića i ulazi u štetan sukob s glavnom europskom tužiteljicom Laurom Kövesi.
Hoće li ga to na koncu koštati pobjede? Ili će Plenković doista postati prvi hrvatski premijer kojemu je pošlo za rukom uzastopce osvojiti tri mandata?
Na to će pitanje idućih mjesec dana odgovor dati Plenković i Milanović. Ali i hrvatski birači. Ovaj put i njih se nešto pita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....