Nije lako biti Milorad Pupovac. Ovdje i danas. Nije lako biti političar na kojeg se na ulici može otresti zadnji primitivac, izvrijeđati ga na pasja kola, pa pozdraviti zloglasnim Za Dom Spremni od kojeg se svakom normalnom građaninu ove zemlje ledi krv u žilama.
Nije lako biti Mićo Pupovac dok obilaziš ojađene sunarodnjake na Banovini, dok se raspituješ što je sa Srbima čiji si predstavnik u Saboru, i s njihovim susjedima Hrvatima, a jedinom ti od cijele plejade političara koji su su tamo našli - broje krvna zrnca.
Dan prije, naime, jedan je tužan i ogorčen Petrinjac, urlao pred premijerom i predsjednikom Republike optužujući ih "da u Petrinji u trideset godina nisu zabili nijedan čavao", što su stoički otrpjeli. No, Milorad je napadnut na sasvim drugi način, ne zbog politike ove ili one - nego zbog nacionalnosti. Zbog imena i prezimena.
I da apsurd bude veći, umjesto da javnost i kolege mu političari ustanu u njegovu obranu, još jednom je dobio po ušima, jer je, pazi sad, na pitanje novinara Tanjuga ima li među stradalima Srba, odgovorio "da su dvoje poginulih Srbi, a djevojčica koja je izgubila život iz miješanog braka". Jer, da kako može dijeliti žrtve po nacionalnom ključu?
Pupovac, koji bez riječi otrpi fašističke napade neukih mladića, Pupovac koji je žrtva šovinizma, biva proglašen šovinistom jer je kao predstavnik hrvatskih Srba odgovorio koliko ih je među poginulima?! Tko je ovdje lud? Ili bolje rečeno, tko se takvim pravi?
Uzmimo, primjerice, da se tragedija dogodila ne u Srbiji, nego u Njemačkoj. Namjerno ne vučem paralelu s Hrvatima koji žive u susjednoj državi. Znači, da je potres pogodio Njemačku u kojoj živi puno naših i da su ovdašnji novinari upitali zastupnika SPD-a Josipa Juratovića, koliko je među poginulima Hrvata, a on odgovorio: "Nažalost, dvoje smrtno stradalih su Hrvati, a jedan je mladić iz miješanog braka".
I neka ta zajednica bude, recimo, između Njemice i Hrvata. Ili kako to Englezi, a ne Balkanci kažu - mixed marriage, brak između ljudi različite rasne, etničke ili religijske pripadnosti.
Kolikima bi to zasmetalo? I bi li uopće ikomu bilo krivo što se spominje i žrtva iz miješanog braka Njemice i Hrvata ili Hrvata i Njemice, ili Hrvata i Turkinje iz Berlina, zašto ne? Pa, naravno da ne bi; jer nije stvar u tome što je rečeno, nego tko je to rekao, a rekao je Pupovac - "lutka za ubadanje"; na kojoj svatko i kad god mu se ćefne može liječiti svoje frustracije.
A, to je težak poraz hrvatske države. Plod mržnje koja se ovdje zakotila i na koju je, nakon napada na Banske dvore, upozorio i sam premijer, svjestan da su stvari otišle predaleko.
Odrastao sam muškarac, ali nije me sram napisati da sam više puta zasuzio svjestan činjenice da je potres pogodio najveću moguću sirotinju. I da su joj prvi upomoć skočili mladi. Među njima, još jednom i opet - navijači. A, s tim pravim navijačima ne bih brkao one koji su Pupovcu vikali da je smećar, oni na Banovinu nisu trebali ni dolaziti, jer su jednu strašnu tragediju iskoristili za širenje mržnje i nesnošljivosti.
Njih valja osuditi, a svima drugima - Torcidi, BBB-ovcima, Kohorti, Armadi..., svoj toj armiji volontera koja je golim rukama otklanjala ostatke srušenih kuća i tražila preživjele, nakloniti se do poda, i reći: "Bravo, mladosti, tako treba. Hrvatska je, zbog ovoga što na Banovini radite, ponosna što vas ima". Nije patetika. Stvarno. To što rade ti momci i cure, to je velika, velika stvar.
Banija je do potresa bila zaboravljena od Boga i ljudi. Oni koji su pohitali upomoć ugroženima, osvijestit će u kojoj smo bijedi ostavili naše sugrađane - Hrvate i Srbe, da žive na samo sat vožnje od glavnog grada. Da čekaju smrt.
Mnogima koji su stigli upomoć stradalima, ovo je, nažalost, bila jedina prilika da se upoznaju s činjenicom na koji način životari narod kojem će potres samo dodatno zagorčati život. I kojem sada, između ostalih, i Srbija, koja se i sama financijski urušava zbog korona-krize, šalje milijun eura pomoći. Srbima i Hrvatima. Hrvatima i Srbima. Ljudima.
Za kraj, za one "nacionalno svjesnije", koji će drvljem i kamenjem udariti na autora ovog teksta jer je "branio onog četnika Pupovca", tek fusnota da se na Banovini rodio i autor jedne od najznamenitijih hrvatskih budnica, zbog koje sam i ja, "u ono mračno doba", umalo završio onkraj brave.
Riječ je o pjesmi Uskrsnuće Jelačića bana iz 1866. godine, u narodu poznatije kao Ustani, bane. Napisao ju je Srbin Ognjeslav Utješinović Ostrožinski i u njoj prvi puta uporabio sintagmu: "Ustaj bane, ustaj naša diko!"
Srbin koji je volio svoju Hrvatsku jednako kako je voli i Dalmatinac Milorad Pupovac. Bez fige u džepu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....