U svijetu gdje sport najčešće pripada mladima, devet žena iz Splita prkosi godinama, pravilima i – ravnodušnosti. One su veteranke umjetničkog sinkroniziranog plivanja iz kluba Dolfina iz Splita, jedine takve u Hrvatskoj, koje su prošle godine u sedmom mjesecu, na Europskom prvenstvu u Beogradu, osvojile zlato, a prije mjesec dana i broncu na najjačem međunarodnom veteranskom natjecanju u Bruxellesu.
A što su za to dobile? Ni plaketu ni čestitku. Ni od svoga grada ni od Saveza.
Ušli smo u SC Bazeni Poljud, sat i pol prije njihova treninga. Sve su već bile tu – sa smiješkom, noseći ručnike, gumice za kosu, kostime... Uzbuđeno su govorile, uglas, svaka dodajući poneku šalu, dok smo vodili razgovor. Osjeća se uzbuđenje, ali i ponos – jer to što rade nije samo rekreacija. To je njihova strast, njihova izjava. Ove žene vraćaju umjetničko plivanje u svoje živote, i to rade na način koji može posramiti i profesionalce.
Zlato bez svjetala pozornice
Kad su lani na Europskom veteranskom prvenstvu u Beogradu osvojile zlato, natječući se rame uz rame s timovima iz cijele Europe, pomislile su da će se barem lokalno netko zapitati tko su te žene. Bilo je to istog dana kada su i hrvatski vaterpolisti osvojili zlato. No, umjesto reflektora, dočekala ih je tišina. Nema priznanja, nema potpore – ni simbolične ni konkretne. Samo čestitke prijatelja i obitelji. Ali za njih to je bilo dovoljno da znaju da su na pravom putu.
– Kada smo osvojile zlato u Beogradu, isti dan kada su naši vaterpolisti također uzeli zlato – pomislile smo, evo, možda će nas netko prepoznati. Ali ništa... – kazuje Mia Perić (42), profesorica kineziologije i pokretačica cijele priče.
U konkurenciji klubova iz šest europskih zemalja, bez velikih očekivanja, same su se organizirale, putovale, financirale i trenirale – i briljirale, osvojivši zlato. Na prvenstvu u Bruxellesu, nedavno održanom, unatoč velikoj konkurenciji profesionalnih timova, osvojile su broncu. Nitko im ništa nije platio ni omogućio. Kostime su same šivale, koreografije same osmišljavale, glazbu birale – sve u slobodno vrijeme.
Jedine u Hrvatskoj
Ono što ove žene rade nije samo sportski pothvat, nego pionirski iskorak. One nisu reprezentacija, ali u Hrvatskoj ne postoji ni jedna druga veteranska grupa u umjetničkom plivanju u ovoj kategoriji u dobnom rasponu od 29 do 42 godine. One su prve i – jedine. Djeluju u sklopu Kluba umjetničkog plivanja Dolfina, čije ime možda nije često u medijima, ali zaslužuje biti uklesano među sportske velikane.
Osim Perić, tim čine još i Mia Armanda (42, pravnica), Antea Rodovani Stipišić (41, ekonomistica), Rea Roje (34, pravnica), Petra Ivančić (34, profesorica kineziologije), Katja Janačković (magistra farmacije), Ivana Dabo (31, profesorica kineziologije i programerka), Iva Čelan (29, profesorica kineziologije) te Anja Kapetanović (29, inženjerka građevinarstva). Riječ je o visokoobrazovanim, profesionalno i obiteljski angažiranim ženama, koje sve to usklađuju s treninzima i natjecanjima. Svaka od njih ima svoju karijeru, obitelj, obveze, ali sve dijele istu ljubav prema vodi i umjetnosti pokreta.
Povratak kući - u bazen
Njihova priča nije priča o ambiciji, nego o povratku. Sve su kao djevojčice trenirale sinkronizirano plivanje. Neke su bile i trenerice jedna drugoj, a život ih je na neko vrijeme odveo dalje – fakultet, posao, djeca, obveze. No voda ih je opet zvala.
– Htjele smo nešto što je naše, poznato. Nismo željele pilates ni teretane. Ovo je naš "kokošinjac" – sve se znamo, znamo kad nekome nije dan, znamo si reći i stati. Trening nekad preraste u terapijsko druženje – uz smijeh priznaje Mia Armanda.
Okupljanje je počelo 2023. godine, bez ideje o natjecanjima. Kada uđu u bazen, kažu da vrijeme stane. Voda ih obgrli poput sjećanja, vraćajući ih u mladost, u ritam koji nikada nisu zaboravile.
– Čisto da treniramo, da se osjećamo dobro, zdravo i fit. Da nas to pomladi. I zbilja, kada uđemo u bazen, mi se vratimo 20 godina unatrag.
Trening bez trenera
Sinkronizirano plivanje zahtijeva snagu, izdržljivost, koordinaciju, ritam i nevjerojatnu preciznost. Njihovi treninzi kombiniraju suhi dio (kondicija i koreografije na podlozi) i vodeni dio. Nemaju trenera – same snimaju izvedbe, izlaze iz bazena, analiziraju pogreške i vraćaju se natrag.
– Nema ogledala, nema nikoga da viče što ne valja. Sve radimo same. Čak i kosu, kao u starim danima, fiksiramo želatinom za kolače – to je jedino što drži frizuru pod vodom, kroz šalu kaže Mia Perić, te nadodaje kako je kosa nakon želatine supermekana i sjajna.
Treniraju dva do četiri puta tjedno, po dva sata, ovisno o obvezama. Nemaju zasebne termine u bazenu, dijele prostor s djecom i drugim klubovima. Sanjaju o podvodnim slušalicama, koje koštaju 100-150 eura komad, kako bi mogle trenirati uz glazbu ne ometajući druge.
– Jedna anegdota: kad nam se zvučnik pokvario, ja sam pjevušila pod vodom, što je bio pravi izazov. Snašle smo se, morale smo. Nemamo izbora i to su veliki nedostaci – prisjeća se Mia Perić. I sve te prepreke, sve ozljede, sve loše dane – zasjenile su medalje koje su same izborile.
Podrška doma i obitelji
Bez obitelji, kažu, ništa ne bi bilo moguće. Muževi čuvaju bebe, djeca ih bodre, roditelji pomažu. Sve ostalo rade same. Minimum za nastup je četiri plivačice, idealno osam. One uvijek nastoje biti svih osam – što je prava rijetkost na veteranskim natjecanjima.
– Savez zna za nas, Grad valjda zna za nas. Osvojile smo zlato, predstavljale Hrvatsku, i – ništa. Niti jedno službeno hvala – kažu s dozom tuge.
Njihove koreografije nisu samo pokreti – to su priče. Koreografije osmišljavaju same, i to isključivo na hrvatsku glazbu. U Beogradu su plivale na "Afriku" Dina Dvornika, uz kostime u afričkom stilu, te na "Eru s onoga svijeta", uz crvene kostime s čipkom koja podsjeća na šahovnicu. Uz estetiku, prilagođavaju koreografiju zdravstvenim mogućnostima – svaka ima neku ozljedu, nešto što više nije kao prije. Ali ritam – ritam u srcu je isti.
Pariz i obrana zlata
U 2025. neće ići na Svjetsko prvenstvo u Singapuru – jer jednostavno nemaju novca. Ali za Europsko u Parizu 2026. već se spremaju. Novi kostimi, nove koreografije, možda i nove plivačice – jer neke su trudne, a druge žele dulje ostati u vodi.
– Voljele bismo i neko natjecanje usput, nešto bliže, ako se uspijemo financijski pokriti. Samo da ne bude preduga pauza – kaže Rea Roje.
I dok god mogu, one će plivati
Nisu više djevojčice, nisu profesionalke, nisu ni priznate sportašice, ali su žene koje znaju tko su, što žele i koliko vrijede. I dok god mogu, one će plivati. Ne zbog publike, ne zbog priznanja, nego zbog sebe. I možda, jednog dana, neka djevojčica koja ih vidi pomisli: "I ja mogu." Plan je, kažu, jednostavan: trenirati dok god ih zdravlje služi, dok ih veseli, dok imaju podršku.
– Voljele bismo da nas netko primijeti. Ne zbog nas osobno, nego zbog svih žena koje možda razmišljaju o tome da se vrate sportu. Da znaju da se može. Da nije kasno, poručuju iz bazena.
Veteranke iz Dolfine nisu samo sportski tim. One su manifestacija hrabrosti, upornosti i ljubavi prema sportu. U svijetu koji često zaboravi nagraditi tihe heroine, one ne traže priznanje. Ali ga, itekako, zaslužuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....