Situacija u Crnoj Gori je malo reći konfuzna. Nije podijeljeno samo društvo, dva brata rođena su "na nože". I ne vode Srbi i Crnogorci tek verbalni rat, služe se i simbolima. Crveni crnogorski državni barjak suprotstavljen je onom tradicionalnom, srpskom, "s četiri S", a u političkim uporištima nove vlasti u Primorju, Herceg Novom i Budvi, vihore se i jugoslavenske zastave.
Taman kad smo pomislili da jugonostalgičari podržavaju ponovno ujedinjenje Crne Gore i Srbije, prevarili smo se. Zastava pokojne SFRJ viđena je i među montenegristima na velikom prosvjedu na Cetinju; dapače, zauzimala je središnje mjesto?!
Za koga su onda uvjereni Jugoslaveni: za Đukanovića ili Krivokapića, za mitropolita Joanikija ili Mihaila? Odgovore smo pronašli u Klubu jugonostalgičara "Josip Broz Tito" usred Cetinja, a sugovornik nam je bio Veljko Mudreša, umirovljenik čuvenog "Oboda" koji je propao kad i država kojoj je posvećen njegov mali muzej. Mudreša je u svojem "obodinu" zamrznuo relikvije bivšeg sustava u nadi da će se, kad nacionalnosti konačno izađu iz mode, regenerirati.
Herojska mladost
Veljko nas je dočekao strogo. Vojnički. Od straha samo što mu "nijesmo" raport predali.
– Ljubičić? Što vam je Nikola? General? – pogledao me "ispod obrva".
– Ništa. Ja sam od sinjskih, glavičkih Ljubičića. Ima nas u tri naroda i tri vjere – pojašnjavam.
– Ne interesira me kako se ko krsti, zove, i u koju crkvu ide! Samo da je čojek! Sa mnom ne smije nitko da razgovara sa mržnjom o bilo kojem narodu! – glasno će. – I samo pod tim uslovima možemo da kontaktiramo – poželio nam je na svoj način dobrodošlicu Mudreša Veljko, izdanak jedne od najstarijih crnogorskih obitelji.
Prvo smo nazdravili kruškovačom "ispod Grmeča, iz Bosne, oklen mu se šćer udala", pa prošetali kroz prošlost. Kroz stoljeća.
Mudrešina je kuća, naime, okićena jugoslavenskim i republičkim zastavama: grbovima, Titovim bistama, fotografijama Starog s najvećim facama onog vremena, parolama i citatima koji su obilježili Partiju, trofejnim oružjem i velikim umjetničkim portretima junaka koje se još spominje.
Sve je u duhu bratstva i jedinstva; čak su i podmetači za čaše ukrašeni sa šest crvenih baklji. Zato da se ne bi zaboravilo da na Cetinju još živo srce bije, i da postoje oni kojima je to važno i koji stoga ovdje hodočaste, baš kao da je kakav svetac u pitanju.
– Ja sam Jugoslaven i internacionalista! Nosim Jugoslaviju i ono vrijeme u prsi. U dušu! Sjećanje na najljepšu domovinu u svijet što smo imali! – reda kratke, a odrješite rečenice pred poznatom slikom Tita, Đilasa i Rankovića.
– Ono more krvi što je drug Stari govorio, onih dva milijuna žrtava, ona mladost što je herojski pala u Drugi svjetski rat, njima sam čitav život posvetio. I to najljepši dio svog života, a i sad kad sam obolio – ponosno će, važno i uzdignute brade, kao kakav državnik, uz napomenu da se bori "protiv tri najstrašnije bolesti koje savremena medicina poznaje, i da ih je sve pobijedio".
A kako je Veljko postao zaluđen Jugoslavijom? Prvo su ga, objašnjava, kao neobično živo dijete, kralj đavola, tako su ga zvali, kao svoga prihvatili prvoborci; subnorovci koji nisu prelazili s poražene na pobjedničku stranu i presvlačili uniforme četrdeset i pete, već su krenuli u rat čim je Švabo svom silom na nas udario.
'Ko braća rođena'
– To je jednim duhom disalo, ljuuuudi. Je-dnim du-hom! Ko braća rođena iz jedne utrobe, od jedne majke. Nije niko pominja nit je priča o ustašama, četnicima, partizanima..., bar u nas ovđe, na Cetinje. Ovo je mala sredina – iskreno će o onome onda, a ogorčeno o ovome danas što mu se zbiva pred nosom, stotinjak metara dalje kod manastira svetog Petra Cetinjskog, u kojem je na jedvite jade "hristonisan" Joanikije Jovan Mićović.
– Da ti kažem, ovo su stvari bezvezne. Ovo je sve poluđelo. Crkva je odvojena od države. Tako je bilo u Titovo vrijeme, a tako je i sad. I ona nema šta da se miješa u državu ni ona u nju. Ne možeš ti određivat Crkvi gdje će ustoličavat i koga će ustoličavat, to je njihov posa. Tu je na djelu mržnja koju je netko uspio da stvori, da pomuti mržnju između svih nas. Od jedne države, od jednog jedinstva, da zavadi...
–... pa vlada?
– E, tako. Skinu mi s vrha jezika – razgalio se kad je shvatio da ga pomno pratim, da sam u temi.
– Moja je riječ Lovćen, a to što ti pričam svetinja – samo što se ne uspravi pa nam salutira. Navukao je, za potrebe snimanja, uniformu general majora JNA. Strpljivo pozira kolegi Paunu kod biste vrhovnog komandanta.
Nije Veljko, da krivo ne shvatite, bio đeneral. Redovnu vojsku odslužio je u SR Hrvatskoj kao prvi kurir garnizona u Lici, pa su mu, važno će, kao nekome tko je prenosio poruke, mnoge stvari iz tog vremena poznate.
Uostalom, sin je oficira UDBA-e i milicajca što je "radio na odgovorne poslove u Ministarstvo unutrašnjih poslova" i, reći će, "ima je stalan kontakt sa civilnim i vojnim bezbedonosnim službama".
Premda bistar, nije volio školu. Pravo rečeno, muka mu je bila od nje. Zato je umjesto na vojnoj akademiji, što mu je bila velika želja, ispekao Titov zanat i zaposlio se kao bravar u "Obodinu", u kojem je tada radilo pet tisuća i šesto duša.
– Odili su na akademije samo lučonoše: vukovci, odlikaši, najbolji kadar. Elita! Svi su hrlili u oficire – sa žalom će zbog propuštene šanse, iako mu, priznat će, ni ovako nije ništa falilo dok Juga nije dogorjela.
– Napusta si gimnaziju; jebi ga, moraš neđe. Na manevar sam zna da me ka ličnost iz takve familije ko šta su Mudreše, jer u nas ima i narodnih heroja, čeka duga i svijetla karijera, ali sam i pronika šta će se događat nakon Titove smrti – smrkne se čim se sjeti odlaska maršala, nakon čega su, konstatira, stvari krenule nizbrdo od Triglava do Vardara.
No, on se do tog strašnog zla, napomenut će s uzdignutim kažiprstom iznad glave, "bio skrasio u veliku i evropsku firmu". I sve mu je lijepo bilo.
Stolovanje u Obodu
Puče Jugoslavija ko cata, a on, Veljko Mudreša (72), sačuva njeno srce. Tu, pod Lovćenom; da ga dođu poslušati svi kojima ono (još) nešto znači i podsjeća ih na vrijeme kada, veli, podjela nije bilo. Nikakvih!
Ajmo sad malo o Veljkovom crnogorstvu. O čojstvu i junaštvu. O davno prohujalim vremenima.
– Moje bratstvo Mudreša najstarije je na prostorima Crne Gore. Mi smo ovđe pred Crnojevićima šeset godina! I kad je doša Ivanbeg iz Zete na Žabljak Crnojevića, u Obod, ovdje mu je bilo četvrto stolovanje. A moj predak je, kažem ti, šeset godina prije bio tu. Kreta se tu prije njega – pokazuje brda oko nas, kao da vidi prapraprađeda gdje goni ovce, da bi predočio koliko je on, Mudreša Veljko, ukorijenjen u prostor i vrijeme.
– Pred velikom osmanskom imperijom se bježalo glavom bez obzira. Njegoš je reka u "Gorski vijenac": "Ono što se ne da u lance vezat, to se dade u planine sure." Ili ono drugo: "Poturči se plaho i lakomo." Oni šta je čuva vjeru, dostojanstvo i ponos, nije se da – govori i stišće šake, kao da će sada na nas navaliti Osmanlije, a mi ih "saćerati" nizbrdo nekom od pušaka s Veljkovog zida iz kojih je tko zna kada zadnji put opaljen metak.
Prije dolaska Crnojevića Cetinje je bilo običan podlovćenski dolac. Ništa. Pet izvorčića koji su činili jedan veliki potok.
– Jes. Taman tako. Rijeka Cetinja, koja je poslije poronula. Ima tri ponora – nabraja gdje je nestala tekućica po kojoj je povijesna prijestolnica dobila ime
– Oni se sprijateljiše, taj moj predak i Ivanbeg, pa on dođe na dvor Crnojevića. Znači; povjerenik, vlastelin i savremenik! Do tada smo bili pleme Lazarevića, a od Ivanbega – Mudreše. Ima ukaz kako smo dobili ime – pripovijeda Veljko tako milozvučno da za potpuni doživljaj još samo fali da odnekle gusle od javora izvuče.
Da se od onih vremena ništa promijenilo nije, svjedoči Mudreša koji aktualne događaje u maloj Crnoj Gori vidi kao historijsku borbu između tri velike vjere: katoličanstva, pravoslavlja i islama.
Govori ko glaševina
– Je li Alija Izetbegović iz jednog sela kod Smedereva? Zaboravio sam kako se zove... Mislim, Živkovići. Hoću da ti kažem, ljudi su primali drugu vjeru, neko milom, neko silom – upozorava nas da su ti procesi počeli davno, a traju do danas. Naglašava da je sve povezano.
– Svi su ljudi na svijetu braća, to je vjera prava i najjača. Saša, šta veliš na to? Pravi deseterac. Ha, ha... – nasmije se od srca.
Tumači da je njegov Klub nostalgičara "Josip Broz Tito" zapravo nevladina i apolitična organizacija.
– Koja njeguje tekovine slavne i velike revolucije na čelu s najvećim sinom naših naroda i narodnosti, volio to netko ili ne volio, ali to mu je, Saša, svijet reka – opet će tonom i žarom kakvog komunističkog rukovodioca; glavešine.
Vremeplovom nas Veljko vozi iz turskog vakta u Brozovo vrijeme.
– Ako mu je to da je najveći reka jedan Jimmy Carter, to nijesu lažovine. Takvi ko što je bio Tito, to se rijetko rađa. Takve neke veće sile upućuju – vjeruje iskreno u ono što besjedi. I radostan je što njegovo vrijeme, kaže, ponovo stiže. Samo što nije. Na vlastite se oči i uši u to uvjerio.
Partizanske pjesme
– Idem neki dan pored kafića i čujem da se pjevaju partizanske?! Došlo mi da se uštinem, da se pitam; Veljko, dragi, je li to moguće? – osvjedočio se naš sugovornik da su pristaše crnogorske državnosti, u kontru vlastima, zapjevale narodnooslobodilačke pjesme.
I vjeruje da će ih pjevati i češće. Tko zna, možda montenegrini, žestoki Crnogorci, postanu i članovi njegove udruge kojoj hodočaste jugonostalgičari iz cijelog svijeta? Kažem, tko zna, jer situacija je u Crnoj Gori "mnogo komplikovana", a lijepo nam je Veljko rekao da to nije od jučer i danas, nego od vjekova i da je samo Tito to bio prekinuo.
– Ako je neko trova narod, pa sad da je to sto puta bio i Veljko Mudreša, toga je trebalo po kratkom postupku maknut – zaključit će gdje se zamutila rijeka bratstva i jedinstva kojoj on, kazat će, ne dozvoljava presušiti, makar danas samo i ponornica bila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....