"Srba ima kao lista, nema više komunista...", orilo se na proslavi neustavnog Dana Republike Srpske devetog siječnja u Banjoj Luci.
Prvo i prvo, Srba je sve manje, a nisu ni svi komunisti protjerani iz ovog entiteta BiH. Dapače, više nego bilo gdje uokolo ex Jugoslavije sačuvane su ovdje uspomene na pale borce NOB-a i velikane Drugog svjetskog rata. Istina je, međutim, da su se partizanske memorabilije pobrkale s onima koji slave njihove ljute protivnike pa to izgleda kao da vam serviraju baklavu s alevom paprikom.
Tako se pomno čuva i uspomena na osnivanje Prve proleterske brigade 22. prosinca 1941. u mjestu Rudo na istoku Bosne i Hercegovine. Gotovo svi eksponati su netaknuti u memorijalnom centru osim što se na istom mjestu sve izmiješalo s onima protiv kojih su partizani ginuli.
Da je prvom komandantu te udarne elitne brigade NOB-a Koči Popoviću i političkom komesaru Filipu Kljajiću Fići ustati iz groba i vidjeti čija slika krasi ulaz u muzej posvećen njima, odmah bi se sami upucali. Jer živ je tu četnički komandant Draža Mihailović i, kako ono pjesma kaže, stvarno umro nije dok je Srba i Srbije. Njegov poster čeka vas na ulazu, a uz njega pravoslavne ikone kao i umjetnička slika još jednog heroja iz NOB-a Boška Buhe!
Slike i uspomene
Za života su se tukli jedni protiv drugih, a u smrti ih stavili jedno do drugoga. Nisu to samo slike i uspomene, neki od njih u glavama ljudi uskrsnuli su nakon pola stoljeća i poveli ih na juriš. Ne pomaže vam što dolazite s područja gdje se pati od sličnih bolesti dekonstrukcija i brkanja povijesti koje uzimaju danak zdravom razumu. Vi jednostavno na Trgu slobode u središtu Ruda, gdje se i dalje ističe visoki spomenik Prvoj proleterskoj brigadi, vratite u pamet sve ono što ste znali do sada i tog trenutka štipate se za obraze da provjerite jeste li budni i samo što ne padnete u nesvijest.
Do ove male općine tik uz granicu sa Sandžakom u Srbiji stiže se uz veličanstveni kanjon Drine u pravcu Višegrada. Skretanje je točno na mjestu gdje se u Drinu ulijeva rijeka Lim pa dalje nastavljate njezinim tokom. Cesta se probija kroz beskonačno mnogo tunela grubo izgrađenih poput onog na staroj kliškoj cesti, čija unutrašnjost je, umjesto svjetlosnom signalizacijom, ukrašena ledenim sigama. Učini vam se da putujete na kraj svijeta gdje je netaknuta ljepota potpuno logična. Nerijetko nailazite na odrone pa je sva sreća da smo putovali za sunčana dana.
Od Sarajeva prema istoku nema velike gužve na cestama, okolina je u ovo doba prekrivena snijegom. Visoravni se smjenjuju s planinskim lancima, a vaše misli sa škrtim uspomenama i znanjima, što iz rane mladosti, što iz posljednjeg rata. Nema šanse da putujete kroz Bosnu, a da se ne sjetite ratova, ako ste starija generacija iz primozga vam izlaze neprijateljske ofenzive, koje ste u klupama još u osnovnoj školi morali znati napamet, a pogled na pejzaž odgoneta vam uspjeh gerilskog partizanskog ratovanja.
Idemo i mi kao Tito preko Romanije i kako ono bješe u originalnoj pjesmi "kol'ko ima Romanija lista, još je više mladih komunista...". Lako ti je pjesmu preinačiti, al' još lakše povijest.
Srdačno su nas dočekali čuvari muzeja u Rudom Mirko Stanić i Nikola Medović. Najavili smo im se i oni nam se baš obradovaše. Čude se otkud mi iz Splita do njih potegosmo.
– A zna se za vas itekako, vi ste ovdje prodali Augustinčićev spomenik Tita kakav je danas još uvijek u Kumrovcu. Dobili ste za njega nekih četiri hiljade maraka jer navodno niste imali za plaće.
– A jeste, to je bilo još davno u ratu, nekud je prodan, mislim da je u Užicama na deponiju, dali ga na kile, ustvari ne znamo šta je s njim. Poslije su nam iz Foče donijeli njegovo poprsje da bar to imamo. Donijeli su kasnije iz Beograda i Tita od kartona – govori nam Mirko. Priča nam kako svake godine na dan osnivanja brigade 22. prosinca dolaze poklonici NOB-a, sve donedavno je bilo i preživjelih boraca.
– Kako onda oni podnesu na ulazu straže četnika Mihailovića Draže – pitamo.
– A neki neće da uđu, a neki ipak uđu. Onima šta neće da uđu ja iznesem ovog kartonskog Tita i stavim ga kraj govornice da ga oni pozdrave, i sve bude kako treba. Njih koji dođu ovdje na proslavu Dana brigade opština svake godine ugosti, plati im ručak, ode se do partizanskoga groblja i polože vijenci, sve bude bez ikakvog ekscesa....
– A imate sačuvano i partizansko groblje?
– Imamo, to je memorijalno groblje, oduvijek bilo u Ulici Prve proleterske brigade, sad se ta ulica zove Ulica đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića, odvest ću vas da vidite – govori Mirko mirno kao da nam raportira pošto pasulj tetovac.
Građanska dužnost
Rapoložen je što smo došli, pokazuje nam spomen-sobu partizanima na gornjem katu, a na donjem je spomen-soba na poginule u zadnjem ratu. Tu su fotografije njih 119, 82 je poginulo na teritoriju općine Rudo, a ostali na sarajevskom ratištu. Baš na slavu svetog Jovana krstitelja, koja bješe prije nekidan, muslimanske snage su napale mjesto i stradalo je dvadeset Ruđana.
– Ljudi se na slavu malo opustili, nisu očekivali napad. Ovo su slike poginulih, ovo su otac i sin Trifunović, pa ovdje otac i sin Joksimović...
I sve to može u isti muzejski prostor, ne dvoji Mirko nimalo. Dapače, smatra da oni time ispunjavaju svoju građansku dužnost prema svima iz prošlosti.
Pokazuju nam on i Nikola na gornjoj etaži puške partizanske brigade, mitraljeze, legendarne šarce...
– Ovo je šmajser, ovo su jurišne, evo karabinke, ova je američka poluautomatska, a ova je izrađena u Užicama za vrijeme Užičke republike...
Tu su fotografije partizana, faksimili zapovjedi Josipa Broza, zastava brigade, karte s rasporedom neprijateljskih snaga krajem 1941. godine, mapa dolazaka jedinica do Rudog sa svih strana na osnivanje Prve proleterske, koja u nazivu ima još i "narodna" i "udarna". Na dan osnivanja imala je 1199 boraca svrstanih u šest bataljuna, naoružanih lakim pješadijskim naoružanjem... Uspomene su tu na dug ratni put brigade, i još štošta.
A rijetko tko dođe u obilazak, priznaju nam naši domaćini. Sve je manje i onih koji dolaze na obilježavanje Dana osnivanja, ali uvijek ih ima, pristignu iz svih krajeva, od Slovenije do Makedonije.
– Dolazili su uvijek iz Splita, uvijek je bio vaš Zdenko Duplančić iz Beograda, ne znam je l' još živ, a baš ove godine su bili iz Vukovarsko-srijemske županije – kaže Mirko.
– Imali smo anegdotu jednom tu, ja njima iznio Tita, on ostao tu na bini i oni ga zaboravili dok su oni otišli na to spomen-groblje. Njega onda vjetar odnio, nosao ga tu po trgu, ja ga lovio, evo vidite gdje se oštetio... Mogu ja njega i sada iznijeti da vam pokažem, lagan je – spremno će Mirko kao da nam nije jasno da je ovdje nekadašnji vođa svih naroda i narodnosti odavno izgubio na težini.
Pokazuje nam kako drug Blažo, njihov tu iz Ruda, na pozornici drži govor, a uz njega fino stane kartonski Tito.
– Ovdje je sigurno bilo četnika, ali prije nego šta je stigao komandant Koča s brigadom – započnemo.
– Slušajte, ja ću vama ispričati priču o jednoj tu našoj babi koja je došla pred Dražinu sliku, prekrstila se i kaže, e moj Dražo, da tebe nije ovdje bilo ne bi ostalo ni srpsko uho na glavi. A onda je vidila Boška Buhu tamo pa kaže, e moj Boško, koliko si ti nama djece iškolovao i naučio da pišu i čitaju. A to vam je zato što se tako škola ovdje zvala, a zove se i danas tako.
Bombaš Boško Buha poginuo je tu blizu prema Pljevljima, a ovdje je Draža uhvaćen, tamo kud se ide prema Višegradu, negdje tries i pet kilometara odavde i ovaj prostor je bio poznat po tome, ali ljudi nisu činili zločine, znate. Ljudi su branili svoje mjesto. Naiđu Talijani, oni se brane od njih, naiđu Nijemci, oni se brane, naiđu partizani... – Mirko govori, a mi napeto slušamo šta će dalje reći.
– Naiđu dakle partizani, a oni se pokupe i odu. Ili propuste partizane da prođu ili odu u četnike. Bilo je tu i partizanskih zločina u Rudom četrestreće o kojima se manje zna – brže-bolje krene nas podučavati Mirko, valjda da nam se sve malo bolje rasporedi u glavi.
– Naišla je tu jedna krajiška divizija i pobila ljude, zabilježeno je sve, bilo je tu svakojakih zbivanja... Pazite, jedna historija je bila ta do devedesetih godina, a sada druga. I ja sam zakačio dio toga života. Služio sam vojsku baš u Splitu, u kasarni na Visokoj šest mjeseci, i bio sam primjeran vojnik i dobar omladinac, išao sam i tragom Solinskog partizanskog odreda – raspričao se Stanić.
– Kad ste vi rođeni – pitamo ga.
– Ja sam šezdeset drugo godište.
– Pa mi smo generacija! Sjećate li se vi šta smo mi učili u školi? Pa Draža je bio kvisling i izdajnik svih naroda – odvažimo se konačno ne bi li se iščupali iz ludare.
– Jest – prizna spremno.
– Ali to je sad tako, država Srbija ga je rehabilitirala i ja ne osuđujem nikoga. Bio sam ja i u ovom zadnjem ratu, čuvao sam svoju kuću i svoju porodicu, ne krijem to. Možda sad više ne bi to ponovio, ali tako je to bilo. A mogu da vam kažem i da malo žalim za onim sistemom koji je bio prije, osjećao sam se slobodno da idem i do Ljubljane i do Zagreba i do Splita... Osuđujem zločine, kao vojnik možeš da pucaš, ali neko zlo da učiniš, to osuđujem. Najvažnije je kakvi smo ljudi. Ko bi želio opet rat dabogda mu u kući bio i nikoga više ne dočeko.
Crveni đavoli
I tako, u nizu koji krasi zid u malenom atriju muzeja u Rudom našao se pored Draže Mihailovića i njihov živući vojvoda Slavko Aleksić, borio se u posljednjem ratu, tu je i Radovan Karadžić, i naslikana ikona za slavu Mitrovdana.
– Ovo je vojvoda Mišić, to je iz ugla umjetnika, on je bio kao čovjek veliki pokretač pa mu slikar stavio lokomotivu na glavu, ovo gore to su crveni đavoli, navodno komunisti, vise nad gradom – smije se kustos, valjda i sam svjestan umjetničke vrijednosti onoga što nam pokazuje.
Tu je, upoznaje nas, i dvoglavi orao s grba Srbije, ovo je jedan čovjek od šibica radio motive svetog velikog mučenika Dimitrija što je slava Boračke organizacije Republike Srpske...
– Dakle, boračka organizacija iz posljednjeg rata – pitamo da ne zabucamo jer u Rudom se moždani tokovi lako zamrse kao tunja na vjetru. Treba stalno biti koncentriran da ne pobrkaš tko je tko, a pred vama su kerberi historije kakvu su sami pisali svako malo kako su htjeli.
Jedino šta vas ovo troglavo čudovište neće ujesti ako pogriješite, jer njima njihovo Rudo nije, kao vama, ama baš nikakvo čudo. Oni tu žive kako se može, imali su nekad pogon čuvene tvornice FAP, danas pecaju u čistom Limu. U mjestu je hotel koji se nikada nije otvorio jer je poduzetnik propao, imaju dva-tri kafića, mesnicu i par dućana.
Ulicom četničkog đenerala spuštate se do rijeke i mosta iza kojeg se vide prve kuće na teritoriju Srbije. Nailazite na grupu mještana koji vatricom pod haubom pokušavaju odmrznuti motor auta. A tu je i to spomen-groblje partizanima, znanima i neznanim, koje se održava sredstvima općine i na kojemu su još uvijek svježi vijenci drugova. Kamene ploče su netaknute, živica je posječena, uredno je sve za razliku od zbrke koja vlada u mjestu gdje je udaren temelj antifašizma na ovim prostorima.
Zasad ih nitko ne dira i mirno tu počivaju. I tako će biti dok jednom ovdje ne dođu neki novi pisci i poznavatelji povijesti. Do tada, ovo je sigurno: otišao Tito preko Romanije, a mi se vratili doma istim putom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....