Ovako vam je to s Dugobabama išlo, malo selo u Zagori, duga lagano vijugava cesta, sto duša, butiga i do nje birtija istog vlasnika, domaćeg čovika, stara zaboravljena kava koju su bužali radnici "Konstruktora", drvene barake gdje su živjeli, okolo grmlje i drača, brda i nebo iznad. I to je to.
A onda je u Dugobabe prije dvije godine na opće čuđenje domaćih stigao prvi turban na glavi Indijca, stranog radnika koji se tu nastanio.
Niz su nastavili Nepalci, Ukrajinci, Pakistanci, Uzbekistanci, Azerbajdžanci, Egipćani i još brojni drugi gastarbajteri, koji su u Split i okolicu došli na rađu. Malo selo uskoro je postalo "united colours" od brojnih nacija.
- I od sto duša Dugobabe po broju stanovnika skočiše naglo na 300, bez buma novorođene dice, još manje novih mladih obitelji. Naše malo selo tako je doživjelo renesansu sa stranim radnicima koji su stigli u Zagoru. Selo je naglo probujalo - rekoše nam domaći.
Bez centa kredita
Imamo vijest i prosto se čudimo da je toliko dugo bila neotkrivena. A ona glasi, u malom selu Zagore stvorio se WindRose Homes projekt, najveće dalmatinsko, južnohrvatsko, a svi su izgledi i najveće hrvatsko naselje za strane radnike. Ljudi koji ovdje žive, a sada ih je 200, imaju stambene uvjete na kojima bi im i brojni domaći pozavidjeli.
Svjedoči tome restoran s internacionalnom kužinom koji će se uskoro otvoriti, bazen što nakon toga dolazi na red, a između njih dva igrališta, za balun i košarku. Vlasnici Windrosea Kristina i Željko Maleš iz Splita osigurali su im klimatizirane nove stanove s kompletno opremljenim kuhinjama, modernim dnevnim boravcima, lijepim kupaonicama, Elon Muskovim superbrzim satelitskim internetom...
- Zapravo smo željeli napraviti sve kako bi se stanari koji tu žive osjećali kao dobro nam došli ljudi. Priča je počela još 2021. godine kada smo u Dugobabama uočili nevjerojatnu poslovnu ideju. I sve smo ovo izgradili bez centa kredita. Kako? Kako smo dizali projekt, tako smo ga odmah stavljali u pogon. Čim bismo na temelju stare "Konstruktorove" barake izgradili novu stambenu jedinicu, automatski bismo je iznajmili. I tako je pogon sam sebe, od 2022. godine kada su stigli prvi stanari, financirao u rastu. U naš Windrose je do sada na takav način uloženo milijun eura. A ovo što vidite još nije gotovo. Kada bude, bit će to nešto puno lijepo. Naša je želja ljudima kojima je ovo naselje dom, a u startu smo se usmjerili na strane radnike, omogućiti osjećaj da žive u pravom, ugodnom, udobnom sigurnom domu. Želimo da se Splita sjećaju po dobrom - vele nam Kristina i Željko.
Nisu htjeli turizam
Ljudi, bez teksta smo na njihov složni odnos, tu povezanost vezanu uz poslovnu ideju koju tako smišljeno, pametno grade. Željko veli kako je Kristina njegova snaga. Kristina kaže kako sve rade zajedno. Jer sve ono što ovdje čine je velika investicija, koja se u svakom segmentu odražava na obitelj. I on i ona završili su FESB. Željko je 20 godina bio visokopozicionirani djelatnik jednog telekomunikacijskog operatera.
Kristina je i nadalje zaposlena na svom radnom mjestu. Na ovaj projekt su se odlučili nakon pomnog razmišljanja. Dugobabe nisu slučajno odabrane, Željko, naime, potječe iz ovog kraja. Uvijek je u prolazu gledao te stare radničke barake koje je zub vremena dobrano uništio. Kada su se pojavile na dražbi, odlučili su sudjelovati. Prethodno se održalo njih 11 na kojima se nitko nije pojavio. A na 12., među tri ponuđača upravo su oni dali najveću ponudu. I kako bi se reklo, pobijedili.
- Govorili su nam ljudi da tu napravimo starački dom. Nismo to htjeli. Nismo se odlučili ni za turističko naselje, držeći njegovu investicijsku isplatljivost diskutabilnom. A sa smještajem za radnu snagu pogriješiti se ne može. Dugo smo pratili stanje na tržištu i tu uočili potencijal. Što su nam ljudi govorili na tu ideju? Smijali su se, čudili, govorili propast ćete -kaže Željko.
Uočili su u biti kako strani radnici teško pronalaze smještaj. Problem je potenciran i činjenicom da ih iz gradskih unajmljenih stanova gazde često tjeraju prije početka sezone. Njihovi poslodavci im teško mogu pronaći toliko objekata za najam. Maleši su dugo pratili sve te statistike i razvojne projekcije koje su ih navodile kako će se u idućih pet, šest godina broj stranih radnika dodatno pojačati. Za njih je to značilo samo jednu stvar, zeleno svjetlo za projekt s budućnošću. I dokazali su da tko zna, zna.
Nema slobodnih mjesta
- Onog trena kada smo ono što se uz male dorade odmah moglo pustiti u najam otvorili radnicima, dobili smo prve stanare i napunili kompletan raspoloživi kapacitet. Istog trena počeli smo dobivati ponude. Čim su ljudi čuli za nas, tražilo se slobodno mjesto. Traži se i danas, ali ga nema. Čim jedna grupa ode, na to mjesto dolazi nova. Imamo sveukupno 63 jedinice, 200 radnika kod nas živi, a kada se sve uredi, maksimalni će kapacitet biti 250. Ako se ukaže potreba, ako budemo krenuli u proširivanje, zatražit ćemo dozvole za dizanje kata. Da, kod nas živi 200 ljudi, duplo više nego u cijelim Dugobabama. Na projektu radi deset ljudi iz sela i okolice, a trenutno su nam otvorena i dva natječaja za zapošljavanje - vele.
Kažu nam kako problema sa žiteljima naselja nemaju, mirni su, radišni, zahvalni. U devet sati navečer utonu u san. Kako i ne bi kada ih rano ujutro kombijima i mini busevima odvode na gradilišta. Kući se vraćaju predvečer. Skuhaju, pojedu, izađu pred kuće, pričaju sa svojima preko videopoziva. Kod njih žive i Kinezi koji bužaju tunel kroz Kozjak, što pokraj svoje zgrade u naselju imaju privatni restoran. Samo za njih. Imaju i kineske kuhare. I wokove veličine automobilskih guma. Tu su i radnici s niza splitskih gradilišta, plus oni što rade u Dugopolju i Trilju.
- Napravili smo im i prostoriju sa strojevima za pranje i sušenje odjeće. Sada nam je namjera srušiti zadnju preostalu drvenu baraku i tu napraviti nove stambene jedinice. Moramo još postaviti dosta klupa, vole na njima sjediti i družiti se navečer. Zatražili su restoran s nacionalnim jelima, to se upravo radi, bit će gotov za Novu godinu. Ispred njega će se nalaziti velika terasa sa stolovima, a ispod igrališta. Nikako da nam na red dođe bazen, planiramo i njega ubrzo graditi, treba biti spreman za iduće ljeto. Pričaju nam ljudi da su ih znali smještati prije u prostore bez klima i prozora. Kažu nam, sada smo kao u raju. Normalno da nam je to drago - vele.
Ali ima nešto bez čega stanari naselja ne mogu, života u tuđini bez interneta. Tu stvar ne prihvaćaju lako. On im je u biti jedina veza s onima koje su negdje daleko ostavili.
Traži se kuhar
- Viđam ih navečer kako sjednu na klupice, otvore videorazgovor, obiteljima pokazuju sve oko sebe. Ovdje nema signala ili je slab pa smo im uzeli Muskov satelitski Star Link. Ti su ljudi uviđavni, nekonfliktni, pristojni. Često budem jedina žena u naselju, ali baš nikada nisam osjećala nelagodu. Kažu nam naše domaćice koje im prostore čiste tri puta mjesečno da se i prema njima baš lijepo i s poštovanjem odnose. Uče pomalo naš jezik, uvijek me pozdrave s dobar dan. Kako bi vam rekla, naprosto želimo da im bude ugodno. Željko je tu svaki dan, već od ranog jutra s njima tu boravi. Stalno im je na usluzi za sva pitanja - kaže Kristina.
Uskoro će se ovdje tražiti još zaposlenika, među ostalim i kuhar koji će uskočiti u novu kužinu. Nalazit će se ona u zgradi koju su Maleši unajmili od Općine Klis, velikoj, pozamašnoj, s puno prostora i definiranim planom obnove. Pitamo ga odakle naziv Windrose, po našem Ruža vjetrova. E to je zato što su Dugobabe na udaru svega, juga, bure, oštra, maestrala, tramuntane, levanta... I tako je svaka zgrada dobila ime po vitru koji je tuče.
Navike stanara
- Zanimljive su jako i te njihove navike. Kinezi su, primjerice, željeli da im se iz stanova izbaci cijeli dnevni boravak, čak i televizija. Tražili su da im maknemo i kuhinje, ali nismo to bili u mogućnosti. Naučili su na ležajeve na kat, s tim da dolje spava radnik, a gornji krevet mu služi kao ormar. Jedu isključivo ono što im njihov kuhar skuha. I ne žele spremačice, sve čiste i peru sami. Izašli smo im u susret - vele Maleši.
A što kažu njihovi sumještani, koje smo usput pitali i je li im se selo tako zove po dugim babama? Neeee. Antonio Kulić veli da je to po izvorima vode, po obilju koje se tu nalazi. Kaže i kako su sumještani s njima zadovoljni, veli da se ni u koga ne diraju. I viđaju ih, najčešće iz dva razloga:
- Znaju doć do nas, prođu od kuće do kuće, pokucaju na vrata i pitaju imamo li šta kokošiju za prodat. Vole kokoši čudo. A ljudi to ovdi drže za jaja. Uzet će i staru kokošurinu, pa je očerupaju, očepušaju, ispeku. Kupili su čak i ovcu staru, bože sačuvaj, i jednu kozu. Oderu, ispeku, pojidu, nego šta. Mirni su ljudi, nema s njima problema ni cirkusa, neka ih, pojačali su i broj ljudi u selu. E i drugo, vidimo ih kad šetaju subotom, nediljom okolo, traže ledinu za igrat kriket. E to vole, rodija se kriket u Dugobabama. I to smo doživili - veli Antonio.
‘Ima li kokoši?‘
Željko Pisac, gazda jedine butige i birtije u selu, u kojoj se sto zezancija svaki dan dogodi, kaže kako svaki put kada dođu na vrata dućana prvo pokucaju. Veli, miran je to svit koje je život i nevolja trbujom za kruvom potirala daleko od njihova kraja. Kao nekada i naše. Traže li i ovdje kokoše?
- Nego kako, evo jednu je baš prije pet minuti jedan uzeja. Kupuju sitnice, rižu, duvan, pelinkovac, konjak. Nisu ti ono od salamica, paštetica, slatkoga. Da je kokošiju više, sve bi oni to kupili. Nepalci najviše jer imaju te svoje festivale, a one su njima tu ka neki simbol. Miran svit, tih, u nikoga se to ne dira. Život, šta ćeš - veli Željko Pisac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....