Danas Zagoru mnogi vide kao Provansu. Vele, zašto ne, priroda je takorekuć netaknuta, a stranci su konačno osvijestili da i u zaleđu primorskih gradova imaju što vidjeti. Tek je pitanje dana kad će i u zabrđu turističke brojke biti poput onih u razvikanoj francuskoj pokrajini. I što ne bi bile? Samo u Zagvozdu danas je šezdesetak vila za odmor, koje su odlično popunjene, a gosti im stižu iz svih zakutaka kugle zemaljske.
No, samo prije nešto više od pola stoljeća, u Dalmatinskoj zagori živjelo se siromašno kao u najtužnijim zemljama u Africi. Tek negdje šezdesetih i sedamdesetih godina, kad se počelo probijati ceste i dovlačiti vodu, koja još ni dandanas nije svugdje stigla, riješili su se naši ljudi teškog jada i bijede.
Dio naroda spasio se od sigurne smrti odselivši se u Slavoniju ili odlaskom u Njemačku, na "bauštelu", a ostali su sreću potražili na obali: u Splitu, Šibeniku, Zadru... ili u glavnom gradu tadašnje SR Hrvatske – Zagrebu.
Jedu puru i travu
Evo kako znanstvenica Zlata Perlić, rodom iz okolice Bjelovara, opisuje život u Dugopolju u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Njezin je zapis iz pasivnih krajeva Hrvatske, objavljen u čuvenoj knjizi sociologa Rudolfa Bićanića "Kako živi narod", izazvao u to vrijeme veliku pozornost onih koji pojma nisu imali što se događa u blizini starih primorskih gradova.
Zlata Perlić ističe da je Dugopolje, s obzirom na činjenicu da je od, kako kaže, mondenog i gospodskog Splita udaljeno tek osamnaest kilometara, sigurno naprednije od drugih mjesta koja su dalje od glavnih putova, pa opet – razina siromaštva koju je zatekla tjera suze na oči i jezu u kosti. Susrela je mlada žena narod u tako lošem stanju da ih, zaključuje, većina od nemoći prekomjerno pije alkohol, i to podjednako odrasli i djeca, jer jedino čega u Zagori ne manjka jest vinova loza.
"Bijeda i neimaština izbija iz njihovih pustih domova, glad viče iz blijedo-žutih lica i upalih očiju bez sjaja, a iznemoglost se očituje na tjelesima koja se od slabosti spotiču na svakom koraku. (...) Imade dana, i to mnogo dana u godini, kada nema nigdje ničesa da se utaži strašna i bijedna glad. Takove su čitave zime i rana proljeća, koja su redovito gladna i željna, jako željna zalogaja nezačinjene pure. A kasnije kad prokliju rijetke mlade trave između pustog kamenja, sakupljaju se, pare vrućom vodom i tako jedu."
Žive u jazbinama
Znanstvenica Perlić, koja na terenu istražuje i bilježi kako živi ubogi seljak, konstatira da u prosjeku jede tek dva puta dnevno, ujutro i navečer, i to samo čistu puru i ponekad travu. Od gladi, veli, samo je žeđ gora jer ju se, kad kiše izostanu, nema čime utažiti.
"Ljudi jauču i stenju. (...) Upreže se slaba kljusad u teška drvena kola, da se sate i sate vozi do mjesta gdje se može dobiti koje bure vode i opet mutne, prljave i nezdrave vode. (...) U njoj pliva bezbroj sitnih organskih i anorganskih tvari, a ovi je ljudi nazivaju 'pitkom vodom' i sretni su ako je uopće imadu."
Znači, stanovnici Zagore pred Drugi svjetski rat i neposredno nakon njega – gladni su i žedni do te mjere da doslovno skapavaju po poljima i kućama. Tijela im se, navodi Perlić, sva crne od prljavštine, a prekrivena su s tek nekoliko platnenih krpa što ih pokrivaju, no od prljavštine se ne razlikuju od tijela.
Gdje žive najsiromašniji od njih?
"(...) Kod najsiromašnijih prostorije za stanovanje ne može se nazvati kućom jer liči više jazbini ili u najboljem slučaju špilji kakvog pustinjaka. (...) Ulazeći u prostoriju, novajlija se u prvi čas ne snalazi uslijed tame i dima koji suklja s otvorenog ognjišta i nemilosrdno izjeda oči. (...) Čitava se kuća obično sastoji od jedne prostorije. Na jednom se kraju nalazi tzv. krevet, sabijen od nekoliko greda i u najboljem slučaju prekriven slamom. Za oštrije zime, kad nestane hrane za blago (stoka op. a.), znade se dogoditi da se slama malo po malo izvlači i daje blagu a ljudi spavaju u zimi na golom drvu. (...) Jedna strana kuće koja otpada na domaće životinje (krave, ovce, svinje) odijeljena je niskom pleterastom ogradom od ostalog prostora za ljude. Na sredini je pocrnjelo ognjište, a nedaleko od njega kup gnoja, koji se ondje s vremenom nagomila od čišćenja blaga."
Za ženom se ne žali
Kakav je položaj žene? Ona, po onome što piše tada mlada istraživačica Perlić, šokirana zatečenom razinom zaostalosti, a o kojoj će na sva zvona izvijestiti javnost, podnosi najveću žrtvu tako ponižavajućeg života. Njezin položaj nije ništa bolji od onoga u srednjem vijeku, a takvi su i uvjeti života u Zagori uopće, premda je riječ o prvoj polovini prošlog stoljeća.
"Žena ima manje značenje od domaćih životinja i ako umre – ne žali se za njom. Žene rađaju 5-6 djece, a kako za pobačaj ne znaju, bijeda ih nagoni na strašan čin gotovo životinjske brutalnosti. Kad žena izrodi jedan stanoviti brod djece na koje misli da će ih moći barem nekako othraniti, odlučuje da ih više neće imati. Prepuštena sama sebi i vlastitom neznanju, ponavlja usprkos zaključka novi neželjeni čin rađanja. Iza toga stavlja dijete u kolijevku, prekriva ga vunenim ćebetima (6-8 komada) i ostavlja tako nekoliko vremena dok se ne zaduši. Tvrde da se to događa kod dvadeset posto poroda.
Sve su to pojave koje se zbivaju u neposrednoj blizini Splita i bijelih vijugavih cesta, na kojima se nadmeću bijesnom bezbrižnom jurnjavom najluksuzniji inozemni i tuzemni automobili. Pitam se, gdje su oni koji su pozvani da tu nevolju liječe i uklone?"
Nije etnologinja Zlata Perlić jedina koja se susrela u Zagori s takvim razmjerima siromaštva da je to danas, osamdeset godina poslije, nezamislivo i neshvatljivo. Još kudikamo gore nego u Dugopolju, živi se u trogirskoj zagori.
Poznati novinar i spisatelj Šerif Šehović opisuje posjet Nizozemca fasciniranog Trogirom i njegovom rivijerom, nepojmljivim ljepotama obale i otoka, Blizni i Mitlovincu u zaleđu drevnoga grada. Zaprepašten viđenim, Nizozemac tvrdi da takvo što ne postoji ni u Indiji. Zgrožen je činjenicom da stanovništvo pije vodu iz lovke koja je crna kao tinta, a djeca hodaju bosa i prekrivena dronjcima na temperaturama ispod nule. Lica su im slijepljena od prljavštine i sline da jedva na oči gledaju. Tko oboli, ne liječi se. Na djelu je okrutna prirodna selekcija.
Piju vodu crnu kao tinta
Ovako Šehović opisuje dom jednog seljaka: "Cijela mala kuća je jedna prostorija u kojoj osam članova obitelji stanuje zajedno s nekoliko ovaca i mršavim prasetom, koje rokće kod ognjišta. Pod je od zemlje, onako kako se je zateklo kad je kuća građena, a djelomično izviruje stijena, kao u brdu. Ognjište je u jednom kutu, na zemlji, ograđeno samo s kamenjem. S motke pod krov visi lanac na čijem donjem kraju je kuka, na koju se vješa lonac kad treba skuhati hranu. Na ognjištu je tinjala slaba vatra, dim je ispunjavao čitavu kuću i grizao oči. Iznad ognjišta nije visio lonac, a bilo je upravo podne. Žena je sjedila kraj ognjišta, djeca su se grijala i sjedila u pepelu. U drugom kutu malo prljave slame, koja je postelja cijeloj obitelji. Nema nikakvog namještaja, rublja ni posuđa. Malo drveno bure žena uprti na leđa, veže ga konopom i u njemu nosi vodu iz lokve, a lonac služi za kuhanje. Nekoliko drvenih žlica – i to je sve. I još samo plitka posuda za pečenje kruha. Drugo ništa."
Seljak priča Holandezu da njegova djeca, za razliku od one u gradu, počinju raditi od tri godine, a do tada ih, dok su odrasli na raboti, ostavljaju kući s dvije šake ječma koje pomiješaju s pepelom na ognjištu, "da ih traže i da se tako zabavljaju cijelog dana dok se mi ne vratimo". Žali mu se da zbog nedostatka vode djeca umiru od prljavštine. Njih šezdeset posto okonča život do svoje pete godine.
U Blizni u ta vremena hara i guba, a sve stanovništvo je nepismeno. Zato novinar Šerif Šehović, koji reportažu piše u doba kad taj siroti narod obožava Vlatka Mačeka i njegov HSS, plače nad njegovom teškom sudbinom: "Ta legla bijede i bolesti treba porušiti i suvišno pučanstvo kolonizirati u plodnija područja i uposliti u tvornicama. Taj problem mora biti riješen i bit će riješen, htio netko ili ne htio. Zakucat će uskoro na savjestima, možda će biti kasno. Narod čeka. Zaboravljena Zagora ostala je za nama u svom jadu i čami."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....