Potresna priča Nikole Taraša: Dok me majka rađala, nacisti su strijeljali mojeg oca pa sada cijelo selo Dan žena slavi tjedan dana kasnije

Svako mjesto u svom povijesnom slijedu ima datum koji podsjeća na tužni događaj koji je nemoguće zaboraviti i izbrisati iz memorije.

Za Gornji Humac, mjesto u bračkoj unutrašnjosti, to je 8. ožujak 1944. godine kada su njemački okupatorski vojnici, odnosno njihova kaznena ekspedicija, u znak odmazde strijeljali sve zatečene muške osobe starije od 16 godina. Najstarija osoba imala je 72, a najmlađa 16 godina.

Tog kobnog dana 24 muškarca su ni kriva ni dužna pokošena neprijateljskim rafalima. Nacisti nisu imali milosti ni prema župniku don Kuzmi Šimunoviću koji nije želio napustiti i ostaviti svoje vjernike. Do zadnjega daha branio je njihovu nevinost pa je njemu presuđeno - bajunetom.

Od toga dana, a proteklo je već 77 godina, u Gornjem Humcu se ne slavi dan žene već se komemoriraju nevine žrtve pokolja. U župnoj crkvi svake se godine na 8. ožujka služi sveta misa za nedužno ubijene. Tako će biti i ove godine, a misa je u 9 sati. Dan žena se slavi tjedan dana kasnije.

Crna rukavica

Tog 8. ožujka u Gornjemu Humcu se odvijala neviđena drama. Članovi njemačke kaznene ekspedicije u cik hladne zore opkolili su čitavo mjesto. Potom su upali u kuće i odveli sve zatečene muške osobe.

Postrojili su ih, a bilo ih je u tom trenutku 27, na mjesnu pjacu dok su većinu žena i djece odveli i zaključali u župnu crkvu. Večer prije smaknuća, priča se, da je kod župnika don Kuzme, bio njemački oficir. Zadržao se dosta dugo. I danas se prepričava kako mu je na odlasku na župnikovom stolu ostala crna rukavica. Je li to bila riječ o slučajnom zaboravu ili najavi "crnog" zla ostat će tajna.

Stanovnici mirnog Gornjega Humca i uhićeni nisu slutili najcrniji scenarij jer nikome ništa lošega nisu učinili niti su ikako bili povezani s partizanskim napadom na njemački kamion s vojnicima zbog čega je uslijedila odmazda. Uhićene su podijelili u dvije skupine, manju od sedam članova među kojima je bio i župnik, a bila je riječ o starijim osobama, odveli su nekoliko stotina metara od zadnje kuće na putu prema Bolu i tu strijeljali.

Većinu su odveli putem prema Selcima, nadomak jame Gustrišice. Valja spomenuti kako su tri osobe uspjeli pobjeći iz te skupine smrti. U tom bijegu jednome je rafal odnio kapu s glave, ali je zato glava ostala na ramenima, jedan je bio lakše ranjen, ali je ipak umakao dok je treći prošao "lišo" jer su mu noge bile brže od puščanog zrna.

Nedužne žrtve

Nijemci su 17 muškaraca postrojili uz gomilu i sve pokosili mitraljeskim rafalom. Nakon što su već krenuli s mjesta egzekucije primijetili su da netko daje znakove života i traži pomoć pa su se ponovno vratili i u svaku žrtvu ispalili po jedan dodatni metak da budu posve sigurni u njihovu smrt te ih pokrili gomilom kamenja. Tako su 24 osobe u jednome danu otišle na onaj svijet, a na ovome su ostavili ucviljene žene koje su postale udovice, djecu bez očeva i majke bez svojih sinova. To je jedna od najvećih tragedija u povijesti tog starohrvatskog bračkog naselja koje je utemeljeno još u srednjemu vijeku. Sa nadmorskom visinom od 422 metra najviše je mjesto na otoku. S obzirom da muškaraca nije bilo u mjestu, ubijene su na konjima i na "čivirima" do groblja nosile žene koje su ih i pokopale u tri općinske grobnice.

Među strijeljanima bio je i Nikola Taraš. I dok je on pao pokošen neprijateljskim mecima u njegovoj kući rodio se novi život jer mu je žena na svijet donijela sina koji je dobio ime po ocu Nikoli. S tim Nikolom dogovorili smo susret na pjaci ispred župne crkve u kojoj se nalazi spomen-ploča u znak sjećanja na sve strijeljane i dobroga župnika don Kuzmu.

- O istodobnoj očevoj smrti i mojem rođenju nebrojeno su mi puta pričale i majka i babica. Dok su odjekivali puščani hici, moju majku su zahvatili trudnički bolovi. Na svijet sam došao ja i dobio sam ime po ocu.

Udovice i rodbina naših strijeljanih sumještana su odmah poslije rata, 1945. godine, na mjesnome groblju podigle spomenik od bijele kamene ploče s imenima svih ubijenih. Međutim, zub vremena je učinio svoje, pa su se u međuvremenu slova na kamenoj ploči istrošila i izbljedila - ističe naš sugovornik koji je prije 12 godina pokrenuo akciju u sklopu koje je postavljena nova mramorna ploča s imenima strijeljanih, a ostali dio spomenika ostao je netaknut.

Svaka od obitelji stradalih mještana sudjelovala je s 400 kuna u izmjeni ploče, a naš sugovornik uredno čuva dokumentaciju s potpisima svih onih koji su dali novac. I to nije sve.

Otkupiti zemlju

O svojem trošku odmah do spomen-ploče podignute na mjestu 17 strijeljanih osoba, blizu jame Gustirčice, postavio je kameni križ. Tu je, naime, mjesna organizacija Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata 1985. godine podigla spomen-ploču sa zvijezdom petokrakom uz tekst: "Ni krvi ni dužni i na svome nas 24 Hunčanjana strijeljani od njemačkog okupatora 8. ožujka 1944. godine".

- Svi strijeljani su bili kršćani i osvjedočeni vjernici. Nemam ništa protiv da na spomen-ploči stoje zvijezda, a postavljanjem križa želio sam ispraviti tu veliku nepravdu prema strijeljanima. Križ sam postavio 6. ožujka 2012. godine, a blagoslovio ga je pater Ljudevit - kaže Taraš koji ujedno smatra kako bi taj komad zemljišta općina trebala otkupiti i napraviti spomen-park jer je riječ o jednoj od najvećih tragedija u povijesti Gornjega Humca.

Zanimljivo je spomenuti kako Nikola Taraš u životu nikada nije slavio rođendan. "A kako ću ga slaviti kada mi je na taj dan ubijen otac. To jednostavno ne ide i nije mi prihvatljivo. Slavim zato svoj imendan na svetog Nikolu" - pojasnio je naš sugovornik.

- Znate, dok su djeca bila manja nije im bilo lako objasniti zašto tata ne slavi rođendane, a tate od druge djece slave. Međutim, kada su naša dva sina malo poodrasli onda smo im sve ispričali i oni su to prihvatili - uključila se u razgovor i supruga Ana.

Nikola Taraš je cijeli svoj radni vijek, punih 38 godina, odradio u Splitu u firmi "Rade Končar" na poslovima servisera malih kućanskih aparata. Posla je bilo na pretek i u firmi, ali i privatno. Radio je od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Nakon što je 2000. godine otišao u mirovinu vratio se na svoj Brač. U Gornjem Humcu je već ranije sagradio kuću. Sinovi Nikola (41) i Vladimir (34) žive u Australiji u Perthu, oženjeni su s otočankama, jedna je s Brača, a druga s otoka Vrgade. Nikola i Ana tako imaju troje unučadi koja nose naša imena, Nikola, Gabrijela i Maja.

Umirovljenik Nikola sa 77 godina u životnom kalendaru ne miruje. Održava vrt, a posebno voli otići u drva. Pri ruci mu je motorna pila i šest kilograma teška "sumlata" s kojom cijepa veće komade.

- S tom sumlatom mogu raditi dva, tri sata, ne više - kazao je na rastanku.

Danas će otići na svetu misu te položiti cvijeće i zapaliti svijeću na mjestu stradanja svog oca i ostalih nedužno stradalih u vihoru ratnog zla.