U svojoj knjizi "Kako je mama tražila istinu", autorica Bruna Bajić otvoreno progovara o stvarima koje mnoge majke doživljavaju, ali rijetko dijele. Kroz osobno iskustvo trudnoće, poroda i prvih godina majčinstva, razmatra izazove, nesigurnosti i ljepotu tog razdoblja. Njezina knjiga nastala je iz želje da zabilježi svoja razmišljanja i osjećaje, a posebno ono što društvo često zanemaruje – unutarnje borbe i stvarnost majčinstva. U ovom intervjuu, Bruna govori o motivima koji su je potaknuli na pisanje kao i o tome što za nju znači biti majka u današnjem društvu.
Što vas je nadahnulo da napišete knjigu “Kako je mama tražila istinu”? U kojem trenutku ste osjetili potrebu za dijeljenjem svoje priče?
Čitavo vrijeme trudnoće, poroda, prvih godinu dana u meni se događao pravi uragan. Ogromna sreća, zahvalnost, ispunjenost, a u isto vrijeme, uz bok tim emocijama toliko strahova i duboki osjećaj usamljenosti kroz neke za mene velike trenutke. Knjiga počinje porodom, ali se ‘‘flashbackovima‘‘ vraća u vrijeme trudnoće, tako da pomalo mogu reći da sam izgubila osjećaj za vrijeme koliko je duboko transformativno bilo za mene ovo iskustvo. Mislim da je moj dječak Leni imao godinu i pol dana kada sam onih nekoliko sati noćnog sna odlučila zamijeniti pisanjem. Rođeni smo na isti dan, tako da sam svoj rođendan proslavila donoseći njega na svijet i dobila za taj rođendan nezamisliv dar.
Kada sam krenula pisati odlučila sam- pišem do 7. 9. 2023. zaključno s trećim rođendanom. Zato se knjiga i zove ‘‘Kako je mama tražila istinu- putovanje kroz prve 3‘‘.Prve 3 su velike, formativne, predverbalne godine i imaju ogromnu važnost za dječji razvoj na svim nivoima.
Svi ljudi doživljavaju stvari na drugačiji način i to je sasvim u redu, ali za moj pojam majčinstvo je događaj u životu žene koji iskrene sve prioritete i traži ogromnu adaptaciju, osobni rast i prisutnost kakva nikada prije u životu nije bila potrebna. Nakon poroda i dolaska kući, sve mi je izgledalo kao san. U trudnoći svi nekako obraćaju pažnju još na tebe, ali onda dođe dijete i odjednom ostaješ ti pred svime što Mama koja želi biti tu treba sadržavati, a pritom treba vrijeme da se čovjek sastavi, prije nego što se ponudi na pladnju, ali tog vremena nema. Tog vremena kronično nedostaje.
Nedostaje vrijeme, hrana, san. Sjećam se trčanja s kosom punom šampona kada bi 10 minuta nakon 2 sata uspavljivanja Leni zaspao. Obično bi ušla u kadu, upalila tuš i jednim okom gledala u njega na kameri. Nikad ne bi počeo plakat prije šampona. Ali redovito kad bi se moja kosa zapjenila nakon 15 sati trčanja za njim, začuo bi se plač iz sobe, a ja bih se sapunjave glave teleportirala do njega da ga umirim. Nedostajalo je svega čega je prije bilo u izobilju. Neobično to nedostajanje drži nebitnim jedino ta OGROMNA ljubav. Sve što sam do tada znala o sebi, životu, sve moje vještine, filmovi, knjige, putovanja, sve moje uloge, sve je palo u drugi plan. Pogledala sam ovom ulogom sebi u dušu i u oči na način na koji nisam nikada do sada.
Ovaj dio knjige govori o tome:
‘‘Sva moja znanja porodom su postala oblak od pare izložen visokoj temperaturi, a sve moje neznanje isplivalo je na površinu kao predmeti koje uroniš u more, a oni uporno iskaču po zrak. Beba se nije dala režirati, pisanje nije bilo opcija, ostala sam samo ja sa svim svojim nesigurnostima pred najvećom odgovornosti svoga života. Ili sam dramatična ili je tako, ali recimo da je to za mene tako.
Gledala sam ga i bio je predivan i miran. Čestitke su prštale sa svih strana, a sestre ulazile-izlazile, odnosile ga, donosile, vagale kao trinaesto prase, bez tona s puno slike koja je za mene bila nejasnog sadržaja. Znam samo da mi se ne bi sviđalo kad bi ga odnijele. Kad bi ga vratile i bez teksta napustile sobu, pojma nisam imala gdje je bio: na šišanju, kupanju, preodgoju, sve je u ta tri dana samice bila enigma.‘‘.
Tri dana samice odnosi se na periodu u rodilištu. Mislim da je moj osjećaj usamljenosti krenuo tada, a prsti dodirnuli nešto kasnije tipkovnicu da opišu to iskustvo. Ono što me potaklo jest svijest o tome koliko se malo o tome priča, koliko malo Majke dobivaju društvene viđenosti, tolerancije i poštovanja. I ono što me potaklo jednako tako je i svijest o needuciranosti na temu ranog dječjeg razvoja i problematici koja iz toga proizlazi.
Vrlo intimno i ranjivo pristupate temi majčinstva. Kako je izgledao proces pisanja, je li vam bilo teško pisati o vlastitom iskustvu?
Ako je u životu postojala emocija kroz koju nisam prošla, onda je to roditeljstvo pokrilo do kraja. Dubina emocija- radi li se o hormonima, strukturi osobnosti, senzibilitetu, ne znam bila je ekstremna u svim smjerovima.
Prije nego što se moje dijete rodilo, jako sam puno čitala o psihologiji dječjeg razvoja, zadala sebi neke ciljeve što želim dosegnuti u osobnom razvoju, jer sam tek tada počela shvaćati da odgoj nije dar govora, nego dar djelovanja u pravcu u kojem želiš jednog dana vidjeti svoje dijete da djeluje.
Upisala sam i Rani razvoj pri IPD centru, jer me još tada jedno predavanje Tomislava Kuljiša ‘‘kupilo‘‘ u kojem kaže ‘‘mama mora biti dobro, da bi bila dobra‘‘. Deficit svijesti o tome je zastrašujuć. Djeca se trpaju u jaslice, majke guraju na posao, a o tome tko će energetski voditi to dijete prve 3 godine dok ne stupi u verbalni svijet, uistinu nitko aktivno ne priča, već se samo podižu ljestvice društvenog diktata i ‘‘moranja‘‘, a snižavaju ljestvice elementarnih dječjih potreba. To majke boli, ali izbor bude sveden na preživljavanje.
Potaknuta željom da budem intuitivni, ali i educirani roditelj, mama koja zna biti i dobro i dobra, upisala sam pri istom IPD centru i školu za Osobni razvoj u Centru osobnog razvoja i školi integralne tjelesne psihoterapije i trenutno sam na četvrtoj godini školovanja. Iako sam po struci magistra filma, medijske umjetnosti i animacije, svjesna sam da nerijetko majke nemaju izbor nastaviti dinamiku te profesije kada na svijet dođe dijete, pa me motivirala i želja da steknem svijest o sebi, djetetu, svjesnom roditeljstvu i možda jednog dana integriram te dvije profesije, kako bih mogla biti uz dijete, ali i nastaviti svoj rast.
Sretna sam što je upravo Tomislav Kuljiš, autor programa Rani razvoj i škole pisao pogovor knjige, jer uistinu smatram da svijetu treba što više ljudi koji pomažu roditeljima da zdravo odrastu u vlastitoj vrijednosti, prije nego što zazrcale svoje dijete u sebi.
Tako da odgovor na pitanje je li bilo teško pisati- bilo je i suza i radosti i zahvalnosti. Sebe volim nazivati ‘‘osjetilni mislilac‘‘. To je neka moja složenica.:D OM. Osjećaji i misli nekada su mi tako živi i traže taj prostor u kojem će se dodirnuti sa drugim ljudima, sa drugim iskustvima. Ono što je najljepše i što sam shvatila jest da nijedna emocija sama po sebi nikad nije problem. Problem je što ih ne znamo pustiti da teku, prođu i da ih posjedujemo.Ova knjiga je bila prostor u kojem sam savladala tu vještinu.
Ističete važnost svjesnog roditeljstva i osobnog razvoja. Što za vas znači svjesno roditeljstvo, kako ga primjenjujete?
Prije svega, mislim da je od poroda precijenjena riječ intuicija. Apsolutno da, ona je dio nas, ali nerijetko zna biti ukopana između svih strahova i nekome se dogodi spontano, a netko je mora naučiti čuti, naučiti čuti ‘‘sebe‘‘. Na sva moja pitanja u trudnoći slušala sam isti odgovor: ‘‘kad uzmeš dijete, sve ćeš znat‘‘. Kada sam rodila promislila sam ‘‘ ili su oni savršeni, a ja ne valjam, ili moje i njihovo ‘‘sve‘‘ ne znači isto‘‘. Možeš naučiti promijeniti pelene, sitne trikove, možeš imati čak i neku intuiciju, ali ono što s djetetom ispliva na površinu neminovno traži edukaciju o sebi, svijest o tome gdje smo mi kao osoba u tom trenutku i što se događa s djetetom i njegovim razvojem. Svijest o skokovima u razvoju, o koregulaciji, o energetskom odnosu majke i djeteta, o vlastitim emocijama, pogled u našu svijest o tome što naše dijete nama znači- je li naše vlasništvo? Jesmo li mi njegovo? Ili je to jedan energetski ples iskustva i neiskustva koji treba naučiti živjeti kroz bezuvjetnost i prepoznavanje? Što je zrcaljenje? Kako dati djetetu viđenost?
Znati kada dijete počinje razvijati koji dio mozga, kada i što se može očekivati od njega, kako utječe podizanje tona ili razne ‘‘odgojne mjere‘‘, edukacija o posramljivanju ili ohrabrivanju, kako hvaliti dijete, a da internalizira svoju vrijednost umjesto da preraste u onoga koji udovoljava? Kako izgraditi taj interpersonalni most i dati djetetu viđenost koja umiruje, tješi, oprašta?
Uistinu ne znam kako može intuicija zamijeniti sve to, posebno u današnje vrijeme kada je svijet rasut na tisuće dijelova i nikad nije bilo važnije integrirati sebe kako bi to vremenom mogla učiniti i naša djeca.
Sjetila sam se jedne situacije iz zračne luke. Moj dječak je prvi put bio nedavno na jednom takvom putovanju i čekali smo kofere. U avionu je s nama bila još jedna mama koja je bila s djevojčicom kojoj očito nije bio njen ‘‘dan‘‘. Kada smo izašli, svi smo čekali kofere, a ona je vrištala, plakala. Mama je pokušala odvesti u wc, na kraju je vidno iscrpljena doslovno držala dijete pod rukom kao kruh dok su joj nogice i ruke mahale od nezadovoljstva uz plač na sve strane.
Čula sam pokraj sebe dvoje ljudi kako komentiraju ‘‘vidi one tamo s onim razmaženim derištem, šta bi je ja smirila.‘‘. Naježila sam se od tog komentara. Ne osuđujem osobu koja tako razmišlja, jer je to njen životni izbor, ali u tom trenutku ja vidim skroz drugo. Vidim dijete kojemu se teško regulirati i majku koja je iscrpljena. Presretnemo ih. Curica je sada na podu, plače i baca se pod maminim nogama. Spustila sam se lagano, Leni mi je stajao iza leđa. Rekla sam mami koja je stajala iznad da je skroz shvaćam kako se osjeća i pitala je spontano i prijateljski bi li bilo u redu s obzirom na to da sam ja trenutno u miru da joj malo pomognem u ovoj situaciji.
Nasmijala se suznih očiju i rekla je da je to s njom skroz u redu. Djevojčica je gledala u mene prvo nepovjerljivo, a onda je dlanom obrisala nos i nastavila gledati u mene prodorno i znatiželjno. Možda je dijete žedno, gladno, preplavljeno rasvjetom, dugim letom, možda nedostaje san, dom, što god, nebitno. Ali tada dječji mozak funkcionira u modu koji nije za kažnjavanje i nije za izdiranje, jer kratkoročni rezultat ne znači dugoročno zdravlje. To ne znači popustljivost, kao što se često interpretira, već držanje prostora i sigurnosti da dijete prvo izađe iz modela preživljavanja da bi bilo sposobno za drugačiju percepciju i tako sto puta iz početka dok ne posloži svoj neurološki sustav.
Kontroliramo li se mi uvijek kako treba nakon 30, 40, 50 godina na ovoj planeti? Zašto to očekujemo od nekoga od 3 ili 4 godine?
Pitala sam je smijem li je dodirnuti za dlan i pružila je rukicu. Rekla sam joj da vidim da je jako nešto tužna ili ljuta, ali da smo joj se svejedno moj dječak i ja htjeli javiti i pozdraviti je. Bez puno riječi sjela sam na pod pored nje, dok nije dlanom obrisala i zadnju suzu, a mama odahnula baš onako kako sam puno puta poželjela i ja odahnuti kada nije bilo nikoga. U tom trenu sam shvatila važnost i vrijednost uzajamnog postojanja ne samo obitelji već i svih ljudi koji nam se nađu na putu koji jednom gestom mogu promijeniti kompletnu emociju. Mogla bih o ovome danima. Jedva čekam promocije.:D
Kao redateljica, spisateljica i autorica, uspijevate li uskladiti profesionalni život s izazovima majčinstva? Kako je ovo putovanje oblikovalo vaš pristup roditeljstvu i percepciju majčinstva?
Moj život je u tom smislu potpuno otišao na pauzu, jer sam ja odlučila nastaviti raditi od kuće i dijete tek s 4 godine dati u vrtić na 4 sata, a sve vrijeme dana bi provodila s njim u raznim aktivnostima. Noć je umjesto spavanja bilo vrijeme za knjige, pisanje, vrijeme gdje bih pokušala dodirnuti te dijelove sebe za koje sam iskreno u trenutku promislila da sam zauvijek izgubila. U međuvremenu sam te svoje sumnje naučila doživljavati kao sabotere o dozvoliti da se dogode, ali ne dozvoliti da me zaustave i tako sam pisala knjigu čitavo vrijeme, a film koji uskoro stiže ‘‘Zaustavi me ako možeš‘‘ nastajao je 5 umjesto potencijalno 2 godine. Ipak imam dojam da je stiglo baš sve onda kada treba kako bih ja izgradila strpljenje i povjerenje u ono što stvaram, sebe i život. Ugradila sam lampicu kraj kreveta, Kindle napunila knjigama, sve je bilo u pripravnosti da iz noći uzmem sve osim sna.
Još nigdje nisam otputovala bez dječaka, moja sloboda po pitanju života koji ide uz ovaj poziv se drastično smanjila, to jest ne postoji, ali s druge strane vrijeme prolazi i najzahvalnija sam kada mogu stati i zahvaliti na svemu. Ova ograničenja su potpuni kontrast mojoj prijašnjoj slobodi, a opet s druge strane nikad nisam bila strastvenija u želji da ostavim nešto svijetu, svom djetetu, sebi, za sobom, za druge. Vjerujem da me ovo sve skupa ‘‘odgojilo‘‘.
Majčinstvo vidim kao ogromni dar i ogromnu odgovornost. Nema ništa slađe nego zaroniti u toplinu tog malog bića, a opet s druge strane život nosi toliko nijansi. Treba polako ovladati jednom po jednom i kako sam napisala u knjizi, biti što manje reaktivan, što više budan. Onda se sve posloži u svom ritmu.
Tvrdite kako majčinstvo donosi osjećaj slobode, ali i suočavanje sa strahovima i nesigurnostima. Možete li nam reći nešto više o tim unutarnjim borbama i načinu na koji ste ih prevladavali?
‘‘Moje dijete je dio mene, ja sam dio moje mame, moja mama je dio svoje, i tako dokle god naša spoznaja seže, i znatno dalje od toga. Kad sagledaš širu sliku, sve male cjeline su dio veće, tako da su pripadanje i odvajanje vječna igra svemira kako bi se stvorila iluzija iskustva i dobilo iskustvo života. Time dobijemo iskustvo prihvaćenosti i viđenosti kad se ta čarolija dogodi, ali i ono bolno, drugo, iskustvo odvojenosti, jednosti, samoće, neviđenosti. Taj osjećaj se treba toliko integrirati u naše biće da prijeđe iz potrebe da nas drugi vide i osjete, u svijest da to često nismo sposobni pružiti ni sami sebi. I onda je pravo vrijeme za rast. Kada shvatimo da prvo sebi moramo dati ono što tražimo od drugih, jednako kao što ono što tražimo od drugih možemo primiti jedino ako u nama postoji prostor za to.
U smislu roditeljstva, ne postoji način da ponudiš nešto kao roditelj što u sebi ne nosiš kao čovjek. Stoga nikada nije pitanje „što da radim s djetetom“, uvijek je pitanje „što mogu učiniti sa sobom“, ma kako izvana stvari izgledale. Tu počinje razdvajanje iluzije i istinskih pravila ove životne igre‘‘.
To me podsjetilo na ovaj ulomak. Mislim da on puno govori, a u knjizi je jako puno toga. Od jednog malog noćnog razgovora s ‘‘Hey Google‘‘ umjetnom inteligencijom koji me uspavao svojom poezijom, do dojenja, izdajanja i svih malih i velikih trenutaka. Sve su to scenariji koji govore o tome kako sve čovjek može biti i što ga to sve može naučiti. Mislim da je ova knjiga 300 strana odgovora na ovo pitanje.
Majčinstvo je često idealizirano u medijima i na društvenim mrežama, koliko vam je bilo važno prikazati realističan pogled na roditeljstvo ?
Mislim da je riječ realistično poprilično nezgrapan termin u smislu moje potrebe da ostavim prostor za činjenicu da svaka majka ima različita iskustva i to mi je najdivnije u ovoj priči. Ne pričam priču da se svi s njom slože. Ja pričam priču da netko čuje moju priču i ispriča mi svoju. Ja pričam priču kako bismo se posjetili važnosti ‘‘dijaloga‘‘ u kojem ako jedna osoba kaže ‘‘teško mi je‘‘ druga osoba ne odgovara ‘‘meni nije, kako tebi je?‘‘, već potencijalno nešto poput ‘‘čujem te i žao mi je. Uz tebe sam‘‘. Nije bitno što je s našim iskustvom, bitno je da nas ima dovoljno da možemo čuti tuđe i iznijeti vlastito bez da se međusobno poništavaju.
Apsolutno je ‘‘reklama‘‘ života pojela humanost i mislim da još jedna noga ljudskosti viri iz tih ralja i ja sam se odlučila baviti njome. Stvarno smatram da je divno iznijeti lijepo, ali plasirati to kao jedino što postoji..to je sakaćenje života. Zato ja dajem sebi pravo da osjećam, jer sam svjesna da bez tog dijela, ljudi i roboti nemaju previše razlike. Osjećaji su naše najveće blago unikatnosti i naša najveća slabost. Koristimo li ih za raspadanje ili za vlastitu autentičnost? Ovisi živimo li ih ili oni žive nas. Ako ne rastemo, venemo. I to je najbolja mjerna jedinica za smislenost vlastitog života.
Koje su prema vašem mišljenju najčešće i najštetnije predrasude vezane uz roditeljstvo?
‘‘ Kad sam ušla u ulogu života koji je donio život, znala sam da nisam jedina na ovom svijetu, ali ono što sam kroz iskustvo saznala jest kako postoji puno dimenzija žene i roditeljstva o kojima nitko ne priča, o kojima nije popularno pričati, štoviše, ako se i priča, smatra se neprimjerenima, jer svaka majka mora biti kao s Pampers reklame. To sam shvatila tek kada sam dobila svoje dijete i pokušala podijeliti svoje osjećaje s okolinom. Zid. Ali taj zid, ja sam zamijenila praznim papirom koji čuje i ono što ne izgovorim.
Roditeljstvo, dakle, nije ono što nam je stvoreno kroz reklame, kampanje, holivudske priče i društvena očekivanja. To je jedno duboko individualno iskustvo u kojem se adaptacija kod svakoga odvija na autentičan način.
Nerijetko se u horizontima tuđih istina krije sjeme naše vlastite.‘‘
Ovo je jedan dio uvoda u knjigu i mislim da je baš u ovom trenutku kada sam ovo pisala do glave mi došla ideja da knjigu spremim u folder i jednog dana je samo sačuvam za svoje dijete. U tom trenutku sam promislila: ali kako sada objasniti da je ovo sve razvojni put i kako da ja objasnim sve šta se promijenilo od kada ima 4, a nema više 3, dvije ili godinu dana?
Glupa pitanja salijetala su me dok nisam izašla iz ‘‘samobitnosti‘‘. Onda sam shvatila. Pisala sam zbog sebe. Izdat ću je zbog onih kojima će moći pružiti ono što je meni trebalo- osjećaj da je u redu i da nisu same.
Na samome kraju, što biste poručili majkama koje se osjećaju usamljeno i preplavljeno emocijama?
Voljela bih da čuje ovo onaj kome treba. ‘‘U redu je, nisi sama. Odlične te ide. Pojavljuješ se svaki dan ispočetka. Zar to nije već velika stvar?‘‘
Kada sam to shvatila, promijenila mi se percepcija. Kada sam shvatila da sam se pojavljivala uporno svaki dan. I sa šavovima nakon poroda i dok sam imala izazovne obiteljske situacije i dok su se u meni budili svi vulkani- svaki dan bi se pojavila kao Mama. Neizostavno. Ne samo fizički, već s namjerom da budem bolja. I s fibrom 40 i s PMS-om i s upalama grla i s bolovima u leđima. Pojavimo se. Mame se uvijek trude ‘‘pojaviti‘‘. Bilo bi lijepo da se društvo podsjeti veličine te uloge za društvo i njegovu budućnost. S ljubavlju je napisana svaka riječ u knjizi i nadam se da će doći u pravo vrijeme na prava mjesta.
A što se Majčinstva tiče- najbitnija uloga u svemiru, ako žena odluči ući u to iskustvo. Ne zbog toga što ne postoji ništa važnije. Već zbog toga šta to može biti uistinu igra s nečijim životom. To je odgoj. A kako tu igru igramo? Kao nešto gdje nas ima, ili nema? Voljela bih da se o ovome više priča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....