- Nakon Split Maratona idemo trčati na Antarktiku.
- Antarktiku!?
Tako je krenuo jedan od naših razgovora s Kristijanom Sindikom, još početkom drugog mjeseca. U ono vrijeme kad nije imao mira od priprema povodom velikog sportskog događaja u gradu podno Marjana. Sve je prošlo dobro, znamo da je uspješno odrađeno 25. izdanje Split Maratona. Uvedeni su neki noviteti, utrka na 2 kilometra i timska desetka, promijenila se staza, postavio se novi rekord na maratonu i slično... Mogli bi do sutra nabrajati o njima, ali nećemo ovaj put o tome. Ajmo na Antarktiku i maraton.
Odakle ideja za ovakav pothvat?
- Želio sam završiti sedam maratona na sedam kontinenata. Klub od 7 kontinenata ili na engleskom ‘7 Continents Club‘ je jedan od vrhunaca karijere svakog maratonca rekreativca. U Hrvatskoj tu čast, prema mojim saznanjima, imaju Vlado Starešinić i Ani Anić. Vlado je to napravio davnih dana, dok je meni maraton još uvijek bio misaona imenica, a Ani je kompletirala svoju kolekciju prošle godine na isti način kao i mi, te nam dala dosta korisnih savjeta. Sljedeći cilj, ako će biti vremena, zdravlja i novaca, bit će završiti sedam maratona na sedam kontinenata u sedam dana - počeli smo sa Sindikom raspetljavati priču oko ovog ‘ludog‘ pothvata.
Kako se uopće dođe do Antarktike?
- Nekoliko agencija u svijetu organizira putovanje. Svi sudionici moraju doći do Buenos Ariesa i od tamo smo letjeli za Ushuaiju, najjužniji grad na planeti, na jugu Patagonije. Dalje se putuje brodom, samo to putovanje od Južne Amerike do Antarktike traje dva dana u jednom smjeru. Pet dana smo na Antarktici, jedan dan trčimo, ovisno o vremenu.
Skidaj sve
Agencija organizira sve?
- Da, inače sve maratone u svijetu organiziraju udruge ili agencije, nije to ništa čudno.
Cijena putovanja?
- Između 10 i 11 tisuća eura. U tu cijenu je uključeno sve. Skupo je, ali zato se štedi nekoliko godina.
Svaki maraton je veliki izazov, ali ovaj je svakako bio poseban. ‘Muka‘ je počela i puno prije znaka za start.
- Deset dana nam je dom bio Ocean Albatros. Snažni, moćni, kruzer ledolomac koji nas je do King George otoka na Antarktici prevezao u 2 i pol dana. Dobro nas je valjalo. Prvi cilj, bio je oduprijeti se morskoj bolesti (tabletama, narukvicama, flasterima), proći rt Horn, prijeći zloglasni Drakeov prolaz i doći prvo do King George Islanda, otrčati maraton i onda nastaviti u dubinu Antarktike.
Što nakon silaska s kruzera?
- Odmah ste podvrgnuti strogom režimu dezinfekcije svega i svačega. Sva roba se donosi na pregled u salon, da se ne bi slučajno ostavila neka sjemenka i/ili bakterija koja može naškoditi ekosustavu. S kruzera koji je pristao neku milju i pol od kopna vas zodiacima voze na kopno. Po valovitom moru i vjetrovitom vremenu, nije baš za dječake. E da, završni čin pred ukrcaj u zodiak je prolaz kroz ‘mudroom‘, gdje vršite završnu dezinfekciju čizama. Sve što nosite i ono kako ste obučeni na zodiacima mora biti - nepromočivo.
Sva godišnja doba
I onda na kopno?
- Tamo se presvlačite u robu za trčanje, a stvari u koje ste došli ostavljate na za to predviđene cerade. Nijedna jedina stvar ne smije biti van cerade. Opet zbog zaštite ekosustava. Zato ne postoji ni organizirana okrepa za vrijeme utrke. Imate ono što sami donesete i možete to ostaviti samo na dva mjesta. U cilju (tj. okretu) i negdje na pola staze. Samo ne smijete ostavljati ništa na zemlji, već samo na ceradi koje se prije postave i označe.
Što je sa stazom? Koliko je zahtjevna?
- Kao i točan datum, ovisi o vremenskim uvjetima na Antarktici. Odjeća mora biti slojevita, a obuća za trail/trek s goretexom jer se trči uglavnom po snijegu i jednim dijelom makadamu. Umjesto 3 kruga od 14 kilometara, trčali smo 6 krugova od 7 i nešto kilometara. Blato je na momente do koljena, šljunak bježi pod nogama, a na ukupno 730 metra elevacije ugradila su se četiri brutalna brda po krugu, na kojima ne znate je li gore nizbrdo ili uzbrdo. Na stazi koja je u jednom pravcu dugačka samo tri i pol kilometra imate tri do četiri promjene mikroklime. Na mjestima se skuvate i želite skinuti sve za sebe, a iza okuke je već toliko hladno, da ne možete usta otvoriti. Od početka do kraja trke temperatura je pala bar za 7-8 stupnjeva. Na kraju utrke sam čak imao osjećaj da me uhvatio blagi moždani, jer su mi usne plesale i nešto nerazgovijetno mumljalo, a vid nije bio baš fokusiran...
Posebno iskustvo
Međutim, sve se preživjelo i nema žaljenja na odrađeno. Dapače, dojmovi su samo pozitivni.
- Antarktika je jedini kontinent koji je do kraja prirodno očuvan, poveljom iz 1959. godine koju je potpisalo 12 najvećih zemalja Svijeta predodređen je miru i znanosti. Ajde i da mi ljudi nešto pametno nekad potpišemo. Mnoga su mjesta koja vrijedi vidjeti jednom u životu, a Antarktika je svakako jedna od njih. Možda i na prvom mjestu! Tek kad se prašina slegnula dobio sam pravi dojam što smo napravili. Čovječe, trčali smo maraton na Antarktici. Na kraju Svita. I ovako nam izgleda nestvarno, a što će biti tek za 15-20 godina... Improvizacija, adaptacija i nadvladavanje su tamo izmišljeni. Ništa nije nemoguće i sve je nemoguće - istovremeno, pa čak i da Amerikanci organiziraju maraton između kineske i ruske baze...
Po fotografijama vidimo da ima dijelova bez snijega?
- Snijega bude u Splitu na maratonu, ne mora još i na Antarktici... Na slikama sigurno niste vidjeli dijelove koje nisu pod snijegom, a i nećete, jer nisu zanimljivi. No, ima ih prilično, posebno na King George Islandu.
I za kraj. Kako ste se uopće spremali za ovakav pothvat?
- Plan je bio da trčim na nekim našim planinama, u zimu, kako bi se navikao na uvjete, ali jednostavno nije bilo vremena za to. Spremao sam se normalno, kao i za sve ostale maratone - zaključio je Kristijan Sindik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....