IBS ili iskustvo bliske smrti (eng. Near Death Experience, NDE) stvarni je fenomen s kojim se znanstvenici i liječnici bave već stoljećima.
Najstarije poznato medicinsko izvješće o takvim iskustvima napisao je francuski vojni liječnik iz 18. stoljeća Pierre-Jean du Monchaux, a odgovarajući francuski izraz "experience de mort imminente" predložio je francuski psiholog Victor Egger nakon rasprava filozofa i psihologa koji su još 1890. slušali takva svjedočanstva.
Samo dvije godine kasnije, 1892. Švicarac Albert Heim (1849. - 1937.) prvi put je opisao ovaj fenomen kao klinički sindrom nakon što je napravio izvješće o subjektivnim opažanjima ljudi koji su bili blizu smrti - vojnicima, planinarima, radnicima koji su padali sa skela, utopljenicima...
Tema je itekako zainteresirala stručnjake pa je 1968. Britanka Celia Elisabeth Green objavila analizu s 400 izvještaja iz prve ruke o izvantjelesnim iskustvima, dok je 1969. švicarsko-američka psihijatrica i pionirka u proučavanju bliskih smrti Elisabeth Kübler-Ross objavila svoju knjigu "O smrti i umiranju: Što umirući moraju naučiti liječnike, medicinske sestre, svećenstvo i vlastite obitelji?".
Svjetski bestseler
Izraz "iskustvo bliske smrti" postao je, međutim, izuzetno popularan 1975. kada je američki psihijatar, liječnik i filozof Raymond Moody objavio knjigu "Život poslije života" (Life after Life) koja je postala svjetski bestseler (14 milijuna prodanih primjeraka).
Ideju za knjigu Moody je dobio ranije dok je bio na Sveučilištu Virginia i slušao priču psihijatra dr. Georgea Ritchieja o njegovu putovanju na drugi svijet tijekom vlastite kliničke smrti. Moody je dokumentirao slična svjedočanstva drugih ljudi i uočio zapanjujuće sličnosti - osjećaje izlaska iz vlastitog tijela, putovanja kroz tunel do jarke svjetlosti, susrete s Isusom Kristom ili preminulim članovima obitelji...
Otada pa sve do danas traju polemike stručnjaka o tome o čemu se zapravo radi. Ima i dalje onih koji takve stvari ne shvaćaju ozbiljno, no relevantni stručnjaci navode kako je naprosto nemoguće da svi ti ljudi, bez obzira na spol, starost i mjesto stanovanja, tijekom svih ovih godina lažu i izmišljaju. Neuropsiholog Christian Hoppe sa Sveučilišne klinike u Bonnu tvrdi da je neosporno postojanje iskustava bliskih smrti.
- Nitko u znanosti ozbiljno ne podržava uvjerenje da su ljudi nešto izmislili kako bi se učinili važnima, pa se njihova izvješća smatraju vjerodostojnima - kaže on. Međutim, unatoč silnom razvoju medicinske tehnologije u moderna vremena, još uvijek nema točnog odgovora na pitanje svih pitanja - da li nakon fizičke smrti odlazimo u raj, pakao i neku drugu dimenziju ili je to naprosto ništavilo i kraj svega?
U ovoj velikoj priči donosimo i iskustva dvoje Splićana koji su doživjeli iskustvo između života i smrti.
Dr. Miro Jurinović je ugledni splitski neurokirurg koji je od 1974. godine radio na Neurokirurgiji splitskog KBC-a, a od 1981. do 2009. je bio šef tog odjela. U tih 28 godina na složenim operacijama spasio je mnoge pacijente i puno toga zna o ljudskom mozgu. Upoznao sam se s njim te jako zbližio zadnjih godina jer je s mojim, sada pokojnim bratom Nevenom još od školskih klupa bio odličan prijatelj. Dr. Jurinović je sada u mirovini, ali je pristao za Slobodnu Dalmaciju ispričati svoje iskustvo bliskosti smrti otprilike prije 20 godina.
‘Naprosto nestao‘
Možete li kao dugogodišnji neurokirurg opisati što se događalo tijekom vašeg osobnog doživljaja kada ste zamalo umrli u jedinici intenzivne njege Zavoda za gastroenterologiju, te bili spašeni u posljednji trenutak?
- Nisu rijetke publikacije na temu kliničke smrti pa sam dosta čitao o tome. Međutim, kao neurokirurg sam, nažalost, imao mnogo više iskustava s moždanom smrti nakon teških trauma mozga. Što se mene osobno tiče, zbog uzimanja jednog lijeka sam prije dva desetljeća imao krvarenje iz sluznice želuca. Nisam osjećao bolove, nego opću slabost. U bolnici su mi inicijalno urađene hitne pretrage te konstatirano svježe krvarenje u želucu. A po ozbiljnim izrazima lica kolega i medicinskih sestara sam shvatio da je moje stanje vrlo ozbiljno. Uslijedili su postupci što se primjenjuju pri stanjima kada je prisutno krvarenje iz gastrointestinalnog trakta. Neko vrijeme sam još čuo glasove i užurbanost oko svoje bolničke postelje, nakon čega sam izgubio svijest...
Dobro se sjećate što je tada nastupilo?
- Najprije sam kratkotrajno upao u potpunu tamu, ali sam onda točno u sredini toga mraka vidio mali okruglasti otvor s bijelim danjim svjetlom. Kako sam prije čitao i znao nešto o tom opisu "tunela" sa svjetlom na kraju, u tom stanju sam se zapitao - umirem li ovo? Ako jest tako, barem me ništa ne boli. Nisam se penjao prema svjetlu na vrhu, nego sam naprosto "nestao".
Kako je izgledao povratak svijesti?
- Ne znam koliko je vremena prošlo od mog "nestajanja", ali sam pri buđenju čuo liječnika da govori medicinskoj sestri - požuri, zovi transfuziju, tlak mu je čas mjerljiv, čas nemjerljiv. S obzirom na kliničko iskustvo, shvatio sam kako su me ipak uspjeli vratiti iz tame i spasiti mi život, na čemu sam im zauvijek zahvalan. Posebno hvala anonimnim dragovoljnim davateljima krvi. Bez te transfuzije krvi sretan ishod bio bi nemoguć... Tek poslije sam doznao da se moj slučaj može svrstati u jednu posebnu, supkategoriju blizine smrti.
Što vi mislite o fenomenu iskustva kliničke smrti?
- Kao neurokirurg nisam se puno bavio tom problematikom. Međutim, smrt ne nastupa prestankom rada srca i disanja jer mozak izdržava izostanak oksigenacije jednu minutu i malo više, a u tom vremenu možemo takvo stanje smatrati kliničkom smrti. Najčešći slučajevi izostanka rada srca u neurokirurškoj praksi bili su pri teškim operacijama kad su se znali dogoditi prekidi srčane akcije, zbog čega su liječnici anesteziolozi morali promptno reagirati reanimacijskim postupcima.
‘Majčina ljubav me vratila‘
Koliko dugo mozak izdržava bez kisika?
- Bez posljedica na mozgu bude pacijent ako mu se srčana akcija vrati za pola minute do najviše jednu minutu. No, ako se reanimacijskim postupcima vrati akcija srca nakon dvije-tri minute, lako je moguće da će ostati posljedice zbog izostanka opskrbe mozga kisikom. Doduše, to dakako ovisi o stanju pacijenta i njegovoj kondiciji. Apsolutno se može smatrati da nakon izostanka oksigenacije u trajanju od sedam minuta za pacijenta više nema preživljavanja - zaključio je dr. Miro Jurinović.
Splićanku L. R. (60 god., podaci i adresa poznati redakciji) poznam već dugo godina i dobro se sjećam kako mi je još davne 1997. pričala o vlastitom iskustvu kliničke smrti. Zvučala je vrlo iskreno i nisam ni tada smatrao da laže jer za to nije bilo nikakva razloga. Kako sam u međuvremenu kao novinar u medijima i knjigama pročitao dosta svjedočenja vrlo sličnih njezinu, za potrebe ovog teksta sam je zvao i opet zamolio da prepriča sve detalje.
- To što mi se dogodilo još 1984., nisam nikada zaboravila. Od straha da me ne proglase ludom, šutjela sam o tome idućih 10 godina. Onda sam ipak to prepričala nekolicini bliskih ljudi i naišla na razne reakcije. To ipak nije promijenilo moj doživljaj, a detalja se, evo, sjećam i 2025. godine... A krenulo je ovako... Izmučena trodnevnom visokom temperaturom, primljena sam u KBC Split, gdje je ustanovljeno da je u meni nakon prijašnjeg poroda ostao komadić posteljice. Na ginekologiji sam tijekom liječničke intervencije pala u nesvijest i prvo čega se sjećam nakon toga je bilo izvantjelesno iskustvo - kazuje naša sugrađanka.
- Osjetila sam da energija izlazi iz mog tijela. I nekim čudom sam se uzdigla iznad kreveta prema stropu i gledala put dolje kako me medicinsko osoblje spašava. Tada sam upala u mračni lijevak i osjetila da me jedno svjetlosno biće bez krila i udova vodi prema njegovu vrhu. Kad sam prošla lijevak, na vrhu su me s lijeve i desne strane dočekale druge dvije svjetlosne prikaze. Iza njih sam u daljini vidjela Jeruzalem sav u svjetlu i htjela sam otići tamo shvativši kako su Božja ljubav i snaga nepojmljivi. Gledala sam i prikaz svog života i, iskreno, više me nije bilo briga nizašto na zemlji. No, dva svjetlosna bića nisu mi dopustila prijeći tu granicu, nego su me vratili na početak lijevka. Tamo je bilo sićušno lice moje majke koje je postajalo sve veće i veće i naprosto me "usisavalo" natrag. Razumjela sam to kao spoznaju da me njezina ljubav vratila na zemlju. Na kraju sam se vratila u vlastito tijelo te poslije nekog vremena čula glasove liječnika i sestara. Sasvim sam se oporavila i što se mene tiče, otada znam da Bog i raj postoje - zaključila je L. R.
Službene činjenice su sljedeće - do 2005. je oko 95 posto svjetskih kultura spominjalo IBS, a usavršavanje medicinskih aparata i učinkovitije tehnike oživljavanja (kardiopulmonalna reanimacija i defibrilacija) pridonijeli su većem broju spašavanja osoba sa srčanim zastojem. Charlotte Martial iz sveučilišne bolnice u Liegeu nakon dosta godina istraživanja procjenjuje kako je iskustvo bliske smrti doživjelo čak 4-5 posto svjetskog stanovništva, pri čemu 18 posto čine preživjeli od infarkta. Od svih njih koji su imali IBS, od 10 do 20 posto to službeno i dokumentira.
Brzi pregled cijelog života
Vrijedi napomenuti - iskustva bliske smrti prijavili su ljudi svih demografskih skupina - dobi, spola, nacionalnosti, sustava vjerovanja, vjerske pripadnosti... Najozbiljnija neprofitna organizacija koja se bavi fenomenom iskustava bliske smrti je Međunarodna udruga za studije bliske smrti (IANDS), osnovana 1981. godine u Durhamu (Sjeverna Karolina). Predsjednik joj je liječnik Jan Holden, s time da se u savjetodavnom odboru nalaze 23 stručnjaka (osam liječnika) iz SAD-a, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Novog Zelanda i Walesa.
Kao i svi ostali istraživači ove problematike prije 1981., udruga IANDS službeno navodi da je IBS duboko osobno iskustvo povezano sa smrću ili nadolazećom smrću. Brojne karakteristike tih doživljaja su identične, a većina ih je pozitivna (77 posto). Dakle, javljaju se osjećaji nestanka boli, levitacije i odvojenosti duše od tijela, te ponekad gledanje s uzvišenog položaja pokušaja oživljavanja vlastitog tijela od strane medicinskih stručnjaka.
U pozitivnoj kategoriji se tako navode osjećaji sigurnosti, spokoja (80 posto), ljepote, radosti, topline, slušanja izvanzemaljske ugodne glazbe te spoznaje apsolutne bezuvjetne ljubavi. Mnogim dokumentiranim opisima je također zajednička prisutnost jakog svjetla (69 posto), viđenje Boga, Isusa, Djevice Marije, te svjetlosnih bića i mrtvih rođaka u mladoj dobi (64 posto), kao i brzi pregled cijelog života.
No, IANDS navodi kako je 23 posto iskustava negativno u kliničkoj smrti pa ljudi kasnije opisuju osjećaje praznine, pustošenja, tjeskobe, gledanja paklenih sila ili osjećaja da ih mračne prikaze guraju prema tmini, grebu, guše, grizu...
Američki psiholog Kenneth Ring je možda najbolje definirao IBS prema pet stupnjeva - mir i odvajanje tijela, ulazak u tamu, pojava jarkog svjetla, prisutnost u drugom carstvu i konačno povratak u tijelo nakon oživljavanja.
Onkolog dr. Jeffrey Long iz bolnice u Kentuckyju uložio je puno vremena i truda sakupljajući dokaze o ovom fenomenu. Stoga je napravio opsežno istraživanje na 1122 pacijenta koji su preživjeli kliničku smrt. Njih 87 posto je iskustvo okarakteriziralo istinom, stoga je Long zaključio da je fenomen najvjerojatnije stvaran.
Isto je tako ustvrdio kako je medicinski neobjašnjiv, posebno zbog toga što je 835 pacijenata prijavilo povećanje svijesti i budnosti, iako su studije pokazale da nisu imali znakove električne moždane aktivnosti... Long priznaje kako ga je zbunjivalo to što velik dio pacijenata govori o Bogu, spokojnom iskustvu i svjetlu jačem od sunca.
- Mnogima je od njih rečeno - vrati se natrag, još nije tvoje vrijeme, imaš još shvrhe postojanja na zemlji - kaže on.
Nisu halucinacije
U znanstvenim se krugovima pojavila i teorija da se samo radi o halucinacijama umirućih koje ne zaslužuju veliku pažnju. No, većina pokazatelja upućuje da IBS ipak nisu halucinacije. Naime, halucinacije su obično uznemirujuće te ih ljudi kasnije shvaćaju kao besmislene i lako zaboravljive, a na njih ne ostavljaju nikakve posebne posljedice.
S druge strane, velika većina onih koji su iskusili kliničku smrt to nikada ne zaboravlja. Štoviše, nakon toga često postaju bolje osobe, okreću se socijalnom djelovanju, uvjereni su u postojanje Boga te daju vjerskim i etičkim vrijednostima prioritet u svom životu.
Dobivaju smisao vlastitih života, ali su i svjesniji njihove ograničenosti i dragocjenosti. Mnogi također javno kažu da se smrti od tada više ne boje jer su se uvjerili kako je to prelazak u drugu, ljepšu dimenziju.
Štoviše, velik dio njih navodi da se "odozgo" nisu ni htjeli vratiti... Naravno, druga je priča s onima koji su iskusili, kako kažu, dodir mračnih sila. Oni u pravilu odlučuju biti bolje osobe u stvarnom životu.
Nagađalo se također da bi viđenja svjetla i drugih situacija mogla biti posljedica anestezija, ali je to odbačeno jer su pretežno iste stvari govorili i ljudi na licu mjesta svojih nesreća - cesti, rijeci, planini... Istraživači su zabilježili da mnogi preživjeli opisuju osjećaj lebdenja izvan vlastitog tijela te prolazak kroz tunel prema jarkom svjetlu.
Budući da su ova iskustva slična bez obzira na kulturološko podrijetlo ili vjerska uvjerenja, to sugerira da bi ona mogla biti rezultat univerzalnih neuroloških procesa koji se odvijaju u trenucima blizu smrti.
Međunarodni tim neurologa je u veljači 2022. objavio studiju o umirućem mozgu pod nazivom "Enhanced Interplay of Neuronal Coherence and Coupling in the Dying Human Brain".
Slučaj se tiče jednog 87-godišnjeg pacijenta, a studiju brojni stručnjaci smatraju pravim znanstvenim uvidom u to što se događa u trenutku umiranja. Nakon ozljede glave taj muškarac dobio je epilepsiju i niz napadaja, zbog čega su mu liječnici kontinuirano mjerili rad mozga elektroencefalografijom (EEG).
Tijekom mjerenja je muškarac dobio srčani udar i umro, ali je nesretni događaj liječnicima omogućio da prvi put u povijesti zabilježe električnu aktivnost ljudskog mozga dok je umirao. Od 15 minuta izmjerene moždane aktivnosti, oni su posebno gledali 30 sekundi koje su prethodile prestanku kucanja srca, kao i 30 sekundi nakon toga.
Ustanovili su kako je neposredno prije i neposredno nakon prestanka rada srca došlo do promjena u gama, delta, theta, alfa i beta pojasevima neuronskih oscilacija. Na kraju su zaključili da ljudski mozak može imati sposobnost generiranja koordinirane aktivnosti tijekom razdoblja bliskog smrti i u "oluji neurona" sam organizira biološki odgovor na proces umiranja.
Šokantni navodi
I 2023. su u magazinu Resuscitation objavljeni rezultati do kojih su došli liječnici promatrajući 567 osoba koje su u 25 različitih bolnica doživjele infarkt i trebale reanimaciju. Znanstvenici su mjerili razinu kisika u mozgu tih pacijenata te također otkrili prisutnost alfa, theta, beta, gama i delta valova koji sugeriraju određenu aktivnost mozga tijekom postupka reanimacije. A od 53 preživjela neki su potvrdili prisutnost svijesti tijekom cijelog postupka reanimacije. Neurokirurg i neurobiolog dr. Rahul Jandial nakon tih provedenih studija i vlastitih spoznaja zaključuje da se mozak ustvari ne gasi odmah, nego nakon nekoliko minuta, u eksploziji aktivnosti zbog ogromnog oslobađanja neurotransmitera.
Svjedočanstva ljudi u brojnim knjigama o IBS-u otkrivaju misterioznu stranu cijele priče, čije detalje ni znanstvenicima nije lako objasniti s obzirom na navedene podatke. Primjerice, u knjizi "Raj uistinu postoji" (Heaven is For Real) iz 2010. (istoimeni film snimljen je 2014.) stvarne osobe Todd Burpo i njegova supruga Sonja navode događaje koje je opisao njihov sinčić Colton tijekom vlastite kliničke smrti u bolnici u Nebraski dok je bio u kritičnom stanju za vrijeme operacije. Iako je sam bio pastor, Todda su šokirali navodi tada svog 4-godišnjeg sina koji je par mjeseci nakon cijelog događaja tvrdio da je otišao u raj, sjedio Isusu u krilu i slušao pjesmu anđela!?
Premda religiozni, roditelji su sumnjali u sinove navode, no ipak su ostali u čudu kada im je Colton detaljno opisao događaje i lokacije koje naprosto nije mogao znati jer je u to doba ležao u operacijskoj dvorani. Naime, dječak je kasnije kazao ocu - ti si u jednoj sobi vikao na Boga misleći da gubiš mene, dok je ustrašena mama u bolničkoj čekaonici zvala baku na telefon. To je bila istina, pa su roditelji bili u velikoj nedoumici.
- Isus je došao jašući na bijelom konju, a raj je pun svjetla, ljubavi i životinja - kazivao je nadalje Colton zaprepaštenim roditeljima.
Njihove dvojbe oko istinitosti sinovih iskaza nestale su potpuno onog trenutka kada je mališan rekao da je vidio i imenovao pradjeda umrlog prije 30 godina, kao i svoju "nepostojeću" sestru. Isus mu je, kaže, pokazao djevojčicu koja je prišla i zagrlila ga.
- To je beba koju si izgubila u spontanom pobačaju prije njezina rođenja - kazao je Colton majci Sonji, za koju je to bio prijelomni trenutak da mu sasvim povjeruje. Znala je jako dobro da o tom pobačaju sestre koja nikada nije rođena nisu govorili pred sinom i on to nikako nije mogao znati.
Slučajnost ili ne...
Još jedan dokaz istinitosti sinovljevih tvrdnji za roditelje je bila situacija kada je otac Todd malom Coltonu na Google mreži pokazivao brojne umjetničke portrete Isusa, htijući po svaku cijenu doznati kako on izgleda po djetetovoj priči.
Colton je neko vrijeme gledao portrete ponuđene na računalu niječno odmahujući glavom, sve dok u jednom trenutku nije rekao - to, to je on! A portret na kojem je prepoznao Isusa je djelo Akaine Kramarik iz Illinoisa, djevojke rođene 1994. godine od majke Litvanke koja nije bila kršćanka i oca Amerikanca.
Ona kaže da joj se Isus obratio kad je imala četiri godine i potaknuo je da počne crtati i slikati. U dobi od osam godina (2002.) napravila je svoj najpoznatiji Isusov portret nazvan "Princ Mira". I upravo je Colton na njezinu portretu prepoznao Isusa kojeg je vidio u raju, rekavši da su njegove oči baš tako lijepe kao na slici.
Iznenađujuća slučajnost ili ne, Akaine i Colton, koji se uopće nisu poznavali, tvrde da Isus ima plavo-zelene oči... Cijela obitelj Burpo je dandanas živa i zdrava te propovijeda kršćanstvo. Otac Todd je medijima puno kasnije rekao - suosjećam sa svim skepticima koji dovode u pitanje priču moga sina. Kada mi je Colton prvi put počeo govoriti ove stvari, pitao sam se kako to može biti istina. Pokušao sam odbaciti ono što sam čuo i naći nekakvo objašnjenje. No, nisam nikako mogao pa smatram da je on uistinu bio u raju....
Značajnu ulogu u možebitnom objašnjenju fenomena iskustva bliske smrti predstavlja dokumentarni film "Poslije smrti" (After Death, redatelji Stephen Gray i Chris Radtke) iz 2023., u kojem su ugledni liječnici - neurokirurzi, kardiolozi, onkolozi i psihijatri govorili o vlastitim iskustvima i spoznajama. Sveobuhvatno istraživanje uključilo je i emocionalna svjedočenja uglavnom visoko obrazovanih osoba koje su prošle iskustvo blisko smrti. A teme odlaska prema raju ili paklu svakako nisu zahvalne široj publici, pa su ti pripovjedači riskirali da ih lako proglase ludima i neuračunljivima, odnosno da sebi ugroze reputaciju.
Unatoč tome, i oni i ugledni liječnici iznijeli su medicinska svjedočanstava, što samo upućuje da ni u kom slučaju nije riječ o "bapskim pričama", nego o univerzalnim događajima za čije potpuno objašnjenje očito treba proći još vremena. Osim toga, iako imaju određeni kršćanski utjecaj, svjedočanstva u dokumentarcu u određenoj mjeri nisu utemeljena na vjeri pa je on itekako zainteresirao javnost. Tako je pilot Dale Black ispričao da je izašao iz svog tijela nakon zrakoplovne nesreće malog zrakoplova 1969. i vidio vlastito mrtvo tijelo prije povratka među žive. Ateist i profesor Howard Storm ispričao je doživljaj vlastite smrti tijekom turističkog posjeta Parizu 1985., rekavši da mu je duh izašao iz tijela na bolničkom krevetu, a sva osjetila bila pojačana.
Skeptični kardiolog
Kardiolog dr. Michael Sabom u filmu kaže da je kao liječnik ispočetka bio vrlo skeptičan prema svjedočanstvima svojih i drugih pacijenata o iskustvima bliske smrti.
- Nikako se to nije uklapalo u moje obrazovanje i uvjerenje, smatrao sam to kao kardiolog običnim besmislicama pa sam tragao za medicinskim dokazima fenomena IBS. Tijekom pet godina istraživanja došao sam do zaključka da ne mogu biti krut i ignorirati sva ta svjedočanstva jer onda nisam objektivan.
Čvrste znanstvene dokaze nemamo, ali nemamo ni znanstvene dokaze za druge stvari pa se oslanjamo na indicije. Primjerice, gdje je znanstveni dokaz da će neka osoba biti vjeran partner u braku? Ne možemo dokazati ni da će tek rođeno dijete doživjeti 20. ili ranije umrijeti... Znam sigurno da se IBS fenomeni događaju i po meni su određeni dokazi za to brojni slučajevi kada neki klinički mrtvi ljudi točno opisuju predmete i događaje oko sebe u tih nekoliko minuta.
Te se tvrdnje mogu dokazati analizom postupaka medicinskog osoblja u njihovoj blizini ili gledanjem snimki kamera. Uz to, smatrao sam nemogućim da mi čak 23 slijepe osobe, od čega 14 slijepih od rođenja, točno opišu detalje za vrijeme kliničke smrti...
Nemam objašnjenja kako su slijepci mogli vidjeti i očito su nam potrebna daljnja istraživanja u toj kategoriji da bismo doznali više - kazao je dr. Sabom.
Vjerojatno najupečatljivije svjedočenje u dokumentarcu iznio je američki neurokirurg dr. Karl Green. On je u svjetski poznatoj klinici Barrow Neurological Institute u Phoenixu 1991. svjedočio operaciji aneurizme pacijentice Pam Reynolds (tada 35 godina), koju je vodio njegov šef dr. Robert Spetzler.
- Bazilarnu arterija na bazi mozga moguće je operirati samo tako da se pacijenta dovede u stanje prividne smrti (eng. standstill operation). Najprije smo joj snizili temperaturu tijela, uzrokovali zastoj srca, drenirali krv iz tijela i ugasili moždane funkcije jer ne smije postojati aktivnost moždanog debla. Ona je dakle po tjelesnim funkcijama bila klinički mrtva 60 minuta, ali je operacija uspjela.
‘Prošla me jeza‘
Nakon par dana sam je pitao kako se osjeća, a ona mi je kazala: "Sve sam vidjela i čula što ste radili kada mi je duh izašao iz tijela. Vidjela sam i jarko svjetlo, ali i čula kada ste vi doktori zaključili da mi je desna bedrena arterija preuska pa ste s kanilama prešli na lijevu nogu. Jedan od vas je uključio malu pilu sličnu električnoj četkici za zube, a pladanj s instrumentima s desne strane stola nalikovao je očevom mehaničarskom alatu..."
- Prošla me jeza dok sam to slušao jer je ona u operacijsku dvoranu došla već pod jakom anestezijom, a krv joj je bila malo poslije drenirana iz mozga. Točne pojedinosti operacije koje je opisala nikako nije mogla znati, ležala je tu ispred nas, doslovce isključena iz svih tjelesnih funkcija - rekao je u dokumentarcu dr. Green.
Nakon svega što ste pročitali u ovom tekstu i dobili puno informacija, možete sami kreirati mišljenje - vjerujete li da je smrt kraj svega ili postoji Božje kraljevstvo, odnosno nekakva druga dimenzija koja običnim smrtnicima nije poznata dok su na zemlji. Što god da zaključite, u redu je, to je samo vaša odluka...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....