Darijo Dado Antunović široj je javnosti poznat kao organizator MaFesta, najboljeg međunarodnog strip-festivala u regiji. Premda je MaFest od prvog dana bio iznimno kompleksan, jedan od najznačajnijih detalja bili su prepoznatljivi plakati na kojima se, između ostalog, moglo vidjeti kako Dylan Dog ispred hotela Biokovo u Makarskoj rastjeruje čudovišta, a Mister No u svom Piperu leti iznad Ramove.
Svi autori koji su na festivalu sudjelovali žele doći opet, no to ovisi o Dadi:
- MaFest je pokrenut kao manifestacija pozitivne atmosfere i zabave, ali korona nas je zaustavila u tome. Ni sam ne znam hoće li se naša strip-priča nastaviti, no ono što tražim, a još uvijek mi fali je motiv. Nedostaje mi okidač koji bi me pokrenuo, odnosno emocija oko koje bih gradio priču i zbog koje bih opet bio spreman dati cijelog sebe u projekt. Imam ideja, ali trebam ono...nešto.
Zna li se otprilike što je to?
- Kad bi se "ZbunjenI" (makarski punk- rock bend osnovan početkom devedesetih i vrlo popularan u to vrijeme nap.a) okupili u originalnoj postavi, za njih bih kao koncertne goste žrtvovao godinu dana sna i uhvatio se organizacije novog izdanja! Trenutno je Mostarski strip vikend najjači u regiji. Dosta je toga tijekom godina na brojnim strip-manifestacijama preuzeto i s naših festivala, no ono što me je prije znalo katkad i nervirati, sad shvaćam kao kompliment. Ako s ekipom ponovo budem organizirao MaFest to će biti na još većem nivou jer postoje samo dvije opcije-ili još bolje ili nikako.
Počelo sa slijepim crijevom
Zauzvrat mi ne treba ništa, samo želim osjetiti onu pozitivnu strast s početka priče i uživati. Kad vas nešto prekine u uzlaznoj putanji, teško je krenuti ispočetka, a s obzirom na specifičnost manifestacije i perfekcionizam kojem težimo, nikad nismo imali mnogo volontera već bi nekolicina nas odrađivala sve. Broj volontera je nakon korone još manji jer je pandemija promijenila život mnogima. Pripreme za festival traju godinu dana i odgovorni ste za svaku sitnicu, ali ništa nije teško kad ste u tome 100 posto. Uostalom, jedna od osnovnih ljudskih potreba je i kultura.
Kroz mnogobrojne radionice u sklopu MaFesta u vrtićima i osnovnim školama, i sami smo se uvjerili koliko djece s nestrpljenjem očekuje takva događanja. Sretan sam da su imali mogućnost odrastati uz stripove jer upravo su mogućnosti ono što selo razlikuje od grada, a ja smatram da urbanost Makarske treba sačuvati pod svaku cijenu.
Kako se urbanost čuva?
- Razvijanjem mogućnosti. Mene ne mora zanimati, primjerice, balet, no možda će interesirati neku curicu na Zelenki. Ako ona ima mogućnost da se u tome okuša, onda neće morati upisati neku drugu izvannastavnu aktivnost koja je uopće ne zanima, nego će svoj talent moći razvijati upravo u onome u čemu je najbolja. U ruralnim sredinama su i mogućnosti manje. Makarska nije medijski eksponirana kao Zagreb i nije se lako izboriti za sebe bez mašinerije koja te gura. Međutim, ako uspijete, kao što je bio slučaj s MaFestom, to vam daje neizmjernu snagu, a mlađima poticaj da i sami pokušaju ostvariti svoje zamisli, ideje i snove. Mene oduševljava nečiji entuzijazam. Kad u nekog primjetim strast u onome što čini, i meni se zacakle oči. Moguće da je i bolest na mene tako utjecala, no mislim da sam to oduvijek imao u sebi.
O kakvoj je bolesti riječ?
- Sve je počelo davne 1997. godine kad sam operirao slijepo crijevo. Dvije godine poslije, početkom 1999., počeo sam osjećati lagane bolove u stomaku i jake u leđima. Išao sam od doktora do doktora dok mi dvadeseti nije prepisao normabel rekavši da sam umišljeni bolesnik. Svaku večer bih se nakljukao tabletama protiv bolova, ali sam se svejedno usred noći budio od bolova. To je trajalo dok mi jedan dan na desnoj strani stomaka nije iskočila izraslina i prebačen sam hitno za Split. Navodno je od operacije slijepog crijeva u tijelu ostala bakterija i mjesecima rovala po abdomenu. Otprilike pola godine imao sam dren, a zatim se stvorila i fistula nakon čega sam otišao u Zagreb na Rebro. Da sve bude još gore, otac mi je umro u ožujku te godine od srčanog udara, a potom, nekoliko mjeseci poslije, i baka.
Nema ništa od kukanja
Na "Rebru" su mi odstranili 70 centimetara crijeva, a ja se još nisam oporavio ni od očeve smrti. Kad su me pustili iz bolnice, tu istu noć počeo sam štucati. Hitno su me doveli nazad u bolnicu s dijagnozom zapetljaja crijeva. Zbog slabosti tada već prilično izmučenog organizma, šanse da preživim tu višesatnu operaciju, po riječima doktora, bile su 50-50. To sam doznao nakon operacije. Na svoj rođendan 4.11.1999. izašao sam iz bolnice sa 45 kilograma. Doktor je kazao da imam Crohnovu bolest i objasnio mi da se nekome bolest može vratiti za 3 dana, 5 mjeseci, 2 godine, bilo kad ili nikad. U redu-pomislio sam - meni se neće vratiti nikad! Kad legnete na bolnički krevet i shvatite da se oko vas sve srušilo i da samo želite još jednom prošetati rivom, u tom momentu postanete svjesni koliko je život zapravo lijep i da ga morate promijeniti. Mnogi ljudi to kažu, ali nakon nekog vremena zaborave. Ja nisam zaboravio!
Kako ste živjeli prije, a kako nakon bolesti?
- Mene je bolest učinila boljim čovjekom. Prije bih od 90 stvari imao 89 pozitivnih i jednu koja nije do kraja riješena, no ja bih samo o toj jednoj razmišljao. Sad uživam u svakoj sitnici, a ako mi nešto nije gušt, to ne radim. Živim punim plućima, igrao sam futsal za Novo vrijeme dvadesetak godina, a od sebe mičem sve što me nervira ili opterećuje. Do 2018. godine bio sam direktor hotela i nakon skoro dva desetljeća tog posla shvatio sam da mi fali vremena. Otac i majka su umrli u svojoj 62. i rekao sam sebi da moram promijeniti život. Financijska situacija je bila dobra, ali falilo mi je svega ostaloga. Odlučio sam presjeći sve to. Supruga Andreja je iz Vukovara, mnogo toga smo prošli zajedno i nikad nam nije trebalo puno. Djeca su na fakultetu, para fali sve i da ih štancaš, ali postoje prioriteti, a to je život! Želim imati vremena za ljude koje volim i činiti ono što me raduje. Svaki put kad nam negdje zapne, nešto se i otvori. Vjerujem da kad čovjek čini dobro, može se dobru i nadati. Ako čini loše, sigurno će mu se tako i vratiti. Postoje ljudi koji uživaju u kukanju, ali ja nisam takav. Postoje ljudi koji odrađuju svoj posao čekajući penziju, ja nisam ni takav. Aktivan sam i radit ću dok god budem mogao jer za mene stajanje znači nazadovanje. Možda upravo zbog takvog svog stava već godinama, po preporuci doktora, ne uzimam nikakve lijekove i osjećam se odlično.
Suradnik Edina Džeke
Kojim se poslom trenutno bavite?
- Nemam klasični posao ni određeno radno vrijeme, a bavim se poslovnim konzaltingom i upravljanjem. Sa svojim prijateljem Damirom Raičem suvlasnik sam izdavačke kuće Libellus koja postoji od 2004. godine, a godišnje tiskamo preko 100 luksuznih knjiga u tvrdom uvezu, među kojima i kolekcionarsko izdanje Alana Forda. Paralelno sam i član uprave firme Edina Džeke, s kojim sam dugogodišnji prijatelj, a koja u svom vlasništvu ima restoran Ezza u Dubrovniku. Kad se odlučujem na suradnju s nekim, bilo da su to autori stripa ili poznanici, uvijek se vodim time da to mora biti osoba čije moralne vrijednosti korespondiraju s mojima. Stoga na MaFest neke strip autore nisam htio zvati jer sam znao da se kao osobe ne bi uklopili u ostalu ekipu. Jedina podjela koja me zanima je na dobre i loše ljude, no ja ne definiram čovjeka kroz jednu lošu ili dobru stvar koju učini, već je to stvar kontinuiteta u kojem mora prevladavati dobro.
Istaknimo i to kako je Dado Antunović organizator mnogih humanitarnih akcija čiji su iznosi spašavali dječje živote. Koga god u Makarskoj upitate za Dadu, čut ćete samo riječi hvale, a njegovi sugrađani ističu ga kao iznimno plemenitog i dobrog čovjeka. U kontinuitetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....