Nakon što su Iliji Jandriću predstavnici poslodavaca na N1 televiziji 20. siječnja ove godine najavili da je na popisu kolektivnog viška radnika, dogodio se gotovo pa filmski obrat. Naime, jedan njegov kolega koji nije bio višak (radi se o Domagoju Novokmetu) dao je otkaz pa su Iliji i drugim voditeljima koji su bili na popisu, ponudili da netko od njih ipak ostane raditi.
Jandrić je imao 24 sata za odluku, ali je naposljetku ipak odlučio da je vrijeme da kaže ‘zbogom‘ televiziji na kojoj je bio od njenih samih početaka emitiranja u Hrvatskoj. Što je najviše prevagnulo da otiđe, ali i koji su mu novi poslovni izazovi sada kada više nije na TV ekranu, Ilija je progovorio u ćakuli samo za Reflektor.
Zašto ste ipak odlučili napustiti N1?
- Nije bilo jednostavno ali prevagnuli su intuicija i osjećaj da je nakon 10 godina vrijeme za promjene te da sam možda trebao i ranije otići. O detaljima procesa restrukturiranja N1 ne mogu govoriti jer sam službeno tamo i dalje zaposlen, a taj proces je poslovna tajna. Na otkaznom roku sam do svibnja, ali ne radim više u programu. Mogu samo reći da je sreća što imamo na N1 podružnicu Sindikata novinara, sindikalna povjerenica Nataša Božić Šarić vodila je pregovore s upravom o cijelom postupku restrukturiranja i poslovno opravdanih otkaza radnicima.
Koliko vas je sve to zapravo pogodilo?
- Nikome nije ugodno ostati bez posla, pogotovo kad imaš 49 godina i hipoteku na stan. Ova dva mjeseca otkako sam na plaćenom dopustu oporavljam se psihički i fizički od višegodišnjeg akumuliranog stresa i burn-outa. Zna biti nesanice, anksioznosti, straha, ali onda shvatim da ima i gorih stvari u životu. Samo da bude zdravlja, a ostalo će se već nekako posložiti.
Kako vam je izgledao posljednji dan na poslu?
- Zapravo nisam znao da će biti posljednji. Odradio sam uredničko-voditeljsku smjenu u petak, a u ponedjeljak sam saznao da sam na popisu za tehnološki višak, pa se nakon toga više nisam vratio na ekran.
Po čemu ćete sve pamtiti rad na N1?
- Sigurno da ovakav kraj nisam očekivao i da je ovo što se trenutno događa nešto po čemu ću ga pamtiti. Ali pamtit ću N1 i po nepunih deset godina suradnje s divnim kolegicama i kolegama, tu mislim prije svega na druge novinare, voditelje, reportere, producente, tehničko osoblje, snimatelje, šminkerice i na to da su mnogi od nas ostavili, figurativno rečeno, srce, ali neki doslovno i zdravlje na poslu da bismo u jednom trenutku stvorili uistinu relevantan informativni kanal. Žao mi je da je ovako završilo.
Koje ćete goste najviše pamtiti? Meni se, recimo, u sjećanje urezao vaš intervju s Josipom Lisac.
- Svakako i ja pamtim veliku Josipu Lisac i dva intervjua s njom u Pressingu. S obzirom na to da sam kroz dnevne emisije intervjuirao puno političara i često su mi bili gosti, izdvojio bih goste koje sam pomalo za svoju dušu intervjuirao u Pressingu, a to nisu bili političari.
Recimo književnici Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Ivana Bodrožić, brojni psiholozi iil psihijatri kao što su Mirjana Krizmanić, Križo Katinić, Nataša Jokić Begić, Hrvoje Handl pa kardiokirurg Mate Petričević i još niz liječnika, glazbenici Let3, Damir Urban, Marčelo, Tereza, Gabi Novak, Kićo Slabinac, glumice Jelena Miholjević, Ksenija Marinković, glumac Dragan Despot, mnogi povjesničari, novinari. Naravno, najviše je bilo političara. U pet godina uredio sam i vodio 291 Pressing te u toj emisiji intervjuirao 275 gostiju. A ostale radne dane u tjednu vodio sam druge emisije koje su obično imale više gostiju, tako da bi njih bilo nemoguće pobrojiti.
Je li u današnje vrijeme teško biti freelancer?
- Rekao bih da to ovisi o profesiji. Što se novinarstva tiče, ovo i nije baš sjajan trenutak za medije i medijske radnike. Trenutno vodim i uređujem dva podcasta. "Poslovni svijet" emitira se na YouTube kanalu i portalu Poslovnog dnevnika, a u njemu intervjuiram uspješne hrvatske biznismene.
Od ovog tjedna krenuo je i "Fraktura BookTalk" u kojem ću s poznatima razgovarati o knjigama, ali na način da i gost i ja pročitamo neku aktualnu knjigu prije intervjua i onda razgovaramo o toj knjizi i temama koje ona otvara. Prvi gost bio je gradonačelnik Zagreba, a komentirali smo roman "Kandidat" Ozrena Kanceljaka koji je smješten u Hrvatsku 2000-ih godina, a bavi se planom mutnih biznismena pa i mafije da iskoristi lakovjernost jednog novog političara i promovira ga u kandidata za premijera kako bi sebi osigurali zaštitu na najvišoj državnoj razini.
Nastojim da gostu knjiga bude tematski bliska. Tomaševiću smo knjigu dostavili mjesec i pol prije intervjua, najprije nije mogao obećati da će zbog silnih obaveza stići pročitati roman, ali mi je nakon desetak dana poslao poruku da ga čita i da će doći.
U idućoj emisiji tema će biti roman poljske nobelovke Olge Tokarczuk "Empuzij", a s obzirom da se bavi mizoginijom, gošća će biti glavna urednica magazina Elle i aktivistica Jelena Veljača. "Fraktura BookTalk" emitira se uživo svaki drugi ponedjeljak na YouTube kanalu izdavačke kuće Fraktura, no snimka je kasnije dostupna kao podcast na svim platformama od Spotifyja do Apple i Amazona.
Kad smo kod knjiga, što najviše volite čitati?
Volim dobre romane, trilere, ali i publicistiku, biografije, povijesne knjige.
Televizija, radio, internet ili knjige?
- Kako kada. Radio u autu, a internet je danas zapravo sveprisutan. Nekad sam puno čitao knjige, ali zbog posla i brzine života zadnjih godina one bi čekale na moj godišnji odmor da bi ih pročitao. Osim ako se nije radilo o knjizi nekog gosta koju bih pročitao pripremajući se za intervju. Nisam imao dovoljno koncentracije, više mi je odgovaralo pratiti nešto na ekranu, neku seriju ili film.
No sad se i zbog Frakturinog podcasta vraćam knjigama i baš mi to pričinjava zadovoljstvo. Tako je bilo i s romanom "Kandidat" koji sam isprva malo po malo čitao mjesec dana, a onda u jednom danu pročitao 300 stranica jer se nisam mogao zaustaviti. Šalim se da sam odbindžao tu knjigu kao što se bindža neka napeta serija. Veselim se što ću sad puno više čitati, a i koncentracija mi se vratila.
Planirate li se opet negdje stalno zaposliti ili vam je sada dobro ovako?
- Ovo su dva ugodna podcasta koja mi se jako sviđaju, ali ipak su to samo honorarni poslovi od kojih se ne može živjeti. Svakako ću tražiti neki stalni posao. Kako rekoh, situacija u medijima trenutno nije bajna, ali razmišljam čak i o tome da ne moram nužno ostati u medijima. U svakom slučaju na tržištu sam, gledam natječaje, otvoren sam za ponude.
Kako se nosite s financijskim krizama?
- Ne nosim se (smijeh). Otkako znam za sebe uvijek je neka kriza. Ja sam tip osobe koji živi od plaće do plaće, rijetko kad što uštedim. Ako i uštedim, dovoljan je jedan kvar na autu da se to istopi. Ljudi misle da su na televiziji velike plaće. Istina je da su bolje od hrvatskog prosjeka, ali uz neke iznimke, uglavnom to nisu iznosi koje je teško potrošiti, pogotovo uz ovakvu inflaciju. Političari su puno bolje plaćeni. Saborski zastupnici imaju dvostruko veću plaću od moje.
Koliko često idete u rodno Sarajevo?
- Rijetko idem jer mi je najuža obitelj u Zagrebu, ali imam već dugo želju. Šteta što je SFF uvijek u kolovozu kad je vruće, a i na godišnji prvenstveno idem na Jadran. Nisam bio već dvije i pol godine, a i tada je to bio jednodnevni poslovni put zbog intervjua s Miroslavom Kutlom za Pressing.
Pamtim taj posjet po jednoj anegdoti iz hotela u kojem sam bio odsjeo. Spremao sam se za studio pa sam vidio da mi se košulja u putnoj torbi izgužvala i trebao sam hitno uslugu peglanja. Pitao sam na recepciji, ali mi je recepcionerka rekla da taj servis radi samo do 15 sati i da više nema nikoga u vešeraju. Pitao sam onda mogu li posuditi peglu jer mi košulja treba tu večer. Recepcionerka je tada bez puno razmišljanja rekla da će mi ona ispeglati košulju.
Kako znam da to nije njezin posao bilo mi je neugodno pa sam rekao da je dovoljno da mi da peglu, ali je inzistirala da će ona to obaviti. I tako je i bilo - ispeglala mi je košulju, a kad mi ju je donijela, nije htjela to naplatiti niti uzeti makar napojnicu. Niti čuti. I tad sam pomislio kako je takvo gostoprimstvo tipično za Sarajevo, to je ta toplina koju taj grad i njegovi ljudi imaju i nakon svih strahota koje su prošli.
Jeste li optimistični?
- Jesam. Pa i ova prethodna anegdota ulijeva optimizam. Koliko god da postoje uistinu zli ljudi, moj dojam je da je dobrih ipak više.
Vaš glavni moto koji vas vodi kroz život?
- Prije 20 godina vjerojatno bih rekao da je to "carpe diem" – iskoristi dan. Danas mi je bliža Konstrakta i ono da umjetnica mora biti zdrava. Samo Bože zdravlja!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....