Pročitati priču ili je čuti, onako "uživo", silno je različito, koliko god vam na prvu izgledalo sličnim.
Zbog toga je Pričigin nadrastao sva okupljanja onih koji vole lijepu riječ.
Jedan od "pričopričalica" na ovogodišnjem izdanju Pričigina bit će Ljubo Pavasović Visković. Uz Gorana Antonijevića, Đordanu Barbarić, Sonju Dvornik, Magdalenu Mrčela i Matu Prlića, pred "dirigentskom palicom" Tatjane Radmilo progovorit će o Hajduku. Večer se zove "Cili Split poludi", jer tako i je kada se o ljubljenom klubu progovara.
Poziv na Pričigin Ljubu Pavasovića Viskovića je malo zatekao, nije siguran, kaže, da je pravi izbor.
- Malo me pere trema! Navikao sam, doduše, na javne nastupe, ali nastupe vezane za struku. A ovdje treba ljudima ispričat nešto što će ih zanimati, nešto što će im biti tečno, sve je to bitno drugačije od onoga što radim svaki dan. Doduše, kažu mi da je publika na Pričiginu netipična, dobronamjerna, pa se nadam da će sve biti dobro - s uzdahom je dovršio rečenicu.
Kako bismo se malo odmakli od treme i uzbuđenja, vraćamo se na onaj dio štorije koji govori o "virusu Hajduka", koji je uspio preživjeti i 410 kilometara daleko od rodnoga Ljubinog grada...
- Virus Hajduk? Neizlječiv svakako, a simptomi obilni - smije se poznati hrvatski odvjetnik.
Jutarnji ritual
- Teško je to objasniti, imaš 53 godine i svako jutro hvataš mobitel i prvo ideš na sportske stranice "Slobodne" - priznaje nam.
Uspio je, pohvalio nam se, "zaraziti" i dvanaestogodišnjeg sina, pa sada na utakmice odlazi u najboljem društvu.
- Najstrastveniji pratitelj Hajdukovih rezultata moja je žena, zanima je kakva će doma biti atmosfera sljedećih nekoliko dana nakon utakmice - smijemo se i dalje.
Sa svojom "splitskom ekipom", prijateljima koje baštini od najmlađih dana, na WhatsAppu ima grupu u kojoj se od jutra do mraka raspreda o Hajduku.
- Sve su to ljudi s familijama i s poslom, sva sreća da nitko izvan grupe ne vidi šta lupetamo. Uglavnom, ugradio sam u klub puno vremena, puno živaca, puno sreće, puno lošeg raspoloženja... Ali, ja i tuge s Hajdukom volim. Pet godina sam i bio u klubu, bilo je to teško vrijeme za klub, puno sam se potrošio u tom razdoblju, ugrozio svoju obitelj i svoj posao, međutim, sretan sam što je moja generacija izvukla klub iz propasti i posadila neke "postavke" koje lagano dolaze na naplatu. Bit će to sve dobro - tješimo se obostrano.
Tuđi čovik nikad neće znati. Najvjerojatnije se dogodi kakva izmjena DNK koda (za stručnjake: šala, naravno, op.a.), jer teško je uistinu objasniti tu zaluđenost.
- Iskreno, ne znam kada je moja fascinacija klubom nastala. Nekako mi se čini da je oduvijek bilo tako, u krajnjem slučaju rođen sam kraj Starog placa. U mojem uredu je glavna fotografija tovara koji gleda utakmicu na Kraljevoj njivi (točan toponim Starog placa) - veli dječak iz centra grada.
Gol u gostima
Dječak, kažemo, jer još uvijek se živo sjeća šoka koji je doživio kao devetogodišnjak.
- Tada sam osvijestio pravilo gola u gostima! Danima nisam mogao shvatiti zašto HSV prolazi, a dali su isto golova kao i Hajduk?! Mozak devetogodišnjaka još nije bio spreman na takve spoznaje. Kasnije, kao četrnaestogodišnjak počeo sam hodati i po gostovanjima, pomalo koketirati s navijačkom supkulturom. Sredina osamdesetih je za mene bilo prilično ludo vrijeme i tu je nekako ta moja "ljubavna" veza s Hajdukom očvrsnula. Doduše, nisam otišao preduboko u sve to, niti sam na toj sceni bio neki faktor, jednostavno sam volio klub i volio sam hodati za njim. S istekom tinejdžerskih godina nekako su se i do mene počele probijati "zrake razuma" pa sam, iako je emocija ostala, malo smanjio utakmice - uvjereni smo da će pričom Ljubo uspjeti Pričiginskoj publici dočarati emociju. Nas je uvjerio.
Pa se onda nekako dobacujemo na onih spomenutih četristo i nešto kilometara, gdje su ga studij i na kraju posao i obitelj - odveli i odvojili od najlipšega grada na svitu.
- Život u drugom gradu? Ljudi često zaboravljaju koliko smo mala zemlja! Bio sam u nekoliko gradova koji su ozbiljno veći i brojniji od Hrvatske, a nekako mi izgleda da je Zagreb drugi grad u Hrvata po broju Dalmatinaca, tako da ovakvih kao ja u Zagrebu ima koliko hoćeš. Užasno me nervira političko prodavanje magle o nogometnim tenzijama juga i sjevera i tim glupostima, jer koliko god ja volio Hajduk, čini mi se subinteligentno tu strast prenositi na razinu regionalne netrpeljivosti. Hrpa Zagrepčana su hajdukovci, moj najmlađi sin Zagrepčanin je i kajkavac, igra hokej i obožava Hajduk, što bi tu trebalo biti čudno? Uostalom, Hajduk je nacionalni klub! Ne zaboravite da je i Slavonija, a zadnjih godina, šta mi je posebno drago, i Hercegovina, pretežno bijela. S druge strane, živim u gradu u kojem su u većini ipak dinamovci, puno mojih prijatelja veliki su navijači Dinama, ali to naravno nije problem. Ne bavim se Dinamom, ne zanima me, niti volim da oni komentiraju naša, hajdučka posla, niti bismo mi trebali puno nos zabadat u njihova - objašnjava nam Ljubo.
Triba stat na balun
Zavirili smo malo u način života mu, no, tko je u biti Ljubo? Onaj kojeg poznajemo iz izvještaja iz sudnice i izjava na televizijskim kanalima ili netko potpuno drukčiji, kojeg znaju (u dušu) tek rijetki?
- Prilično sam različit od medijske slike - opet se smijemo.
- Svi mi koji radimo nekakve polujavne poslove, u javnosti produciramo nekakvu sliku koja nije nužno u potpunom skladu sa stvarnim sadržajem. Jedna od stvari kojom me definitivno priroda nije obdarila jest sposobnost ozbiljnog doživljavanja samog sebe. OK, bavim se ozbiljnim poslom, trudim se u tome biti što bolji, ali ne mislim da čovjeka određuje (samo) njegov posao niti mislim da je činjenica da te okolina smatra relativno uspješnim razlog da samog sebe počneš doživljavati ozbiljno. Uostalom, ogromno je pitanje što uopće znači biti uspješan bilo gdje, a kamo li na ovako malom tržištu i je li taj, ponavljam, relativan uspjeh uopće važan i stvaran - uozbiljio se naš sugovornik.
- Već sam u navodno ozbiljnim godinama, pa se smatra da bi ljudi u toj dobi trebali biti ozbiljniji, a ja osim posla hodam po utakmicama i koncertima i nije mi se u glavi bogznašto promijenilo od dvadesetih. Iako, pedesete su gadne, počnu prvi ozbiljniji "kvarovi", često si najstariji u društvu, najstariji si u teretani, prvi put racionalno možeš, nadam se, u daljini vidjeti kraj - veli nam, stoga se trudi, kako kaže, "gledati svoja posla".
- Radit svoje, ne zabadat nos gdje mu nije mjesto, ne zeznut život svojoj djeci, dočekat koju titulu, vidit još nešto svijeta i dobrih koncerata - to su planovi za budućnost.
Četvrtog dana Pričigina, u petak koji je pred nama, Ljubo će "stat na balun". Poslušajte ga. Imaj taj puno toga za kazat, ne brinite.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....