Ne znam reći je li mi veće zadovoljstvo književnika Damira Karakaša čitati ili slušati. Njegova eksplozivna mašta osvaja, u što ću se ponovno uvjeriti s njegovim novim romanom "Sunčanik", u izdanju kuće OceanMore.
"Sunčanik" je priča o djedu i unuku koji hodaju kroz šumu, kao, u potrazi za vragom, s naizgled jednostavnom fabulom koja ostavlja prostora čitatelju za vlastita tumačenja. Lirski i meditativni opisi (naravno ličke) prirode samo su podloga za mnogo potresniju priču o ljudskoj sudbini koja se polagano gradi iz znatiželjnih dječjih pitanja i kratkih, oštrih starčevih odgovora. Roman raskošna jezika u kojem svaka riječ ima značenje, stilski dorađena do tančina. Remek-djelo!
Nekoć davno, prije njegovih četrnaest knjiga, književnih nagrada, prijevoda, ekranizacija i dramatizacija njegovih romana i priča, Karakaš je bio splitski novinar pa iako je sve drugačije, na neki način je i isto. S danas uglednim književnikom lako je razgovarati, a povod, osim nove knjige, nalazim i u njegovu skorom posjetu Splitu, u veljači. Na pozornicu splitske Koncertne dvorane, osim romana, donosi harmoniku i notes za crtanje karikatura.
Što radi književnik nakon što roman preda čitateljima? - pitam ga za početak.
- Čitam knjige, slušam dobru glazbu, gledam filmove, idem u kazalište, jer živimo u vremenu kada nam je više nego ikad potrebna mentalna higijena. Volim voziti bicikl, lutati po šumama, više razgovarati s drvećem nego s ljudima, nije mi dosadno. Kaže u mom romanu djed unuku: "Ako ti je dosadno, trči oko crkve."
A stalno me zovu i na gostovanja, puno toga odbijam, a bio sam zadnjih godina na književnim večerima u Parizu, Berlinu, Beču, Lisabonu, Kairu, Pekingu, Beču, Brnu, Leipzigu, imao sam i veliku turneju po bivšoj državi, Ljubljana, Zagreb, Beograd, Tuzla, Sarajevo, Podgorica, Novi Sad, Skoplje... Nedavno sam bio u Mennheimu, sad za desetak dana idem u München, promovirat ću "Sunčanik". Puno radim na sebi, sumnjam u sve, pa i u svoju literaturu, postavljam si stalno pitanja... jer raspada se onaj tko sebe stalno ne prevazilazi – kaže Karakaš i dodaje:
- Moju knjigu danas možete kupiti u najboljoj newyorškoj knjižari, Three Lives&CO, križanje 7. Av. i Weverlyja, a nije bio lak put od Like do Amerike, pogotovo iz mog malog sela za koji bi Adam Mickijevič vjerojatno rekao da bi tu i psi trebali nositi čizme.
Moje se knjige mogu kupiti i u Londonu, Parizu, Berlinu, za par mjeseci u Barceloni i Latinskoj Americi, a imam i prvi prijevod s našeg jezika na arapski. "Proslava" je nedavno uvrštena i na Studij komparativne književnosti na Sveučilištu u Glasgowu, na kolegij zajedno s velikim Josephom Conradom. Dobio sam ovdje u regiji i brojne nagrade, kao i u inozemstvu, primjerice uglednu talijansku PREMIO Itas, nagradu engleskog PEN-a. Uz neke nagrade ide i novac pa mi i to pomaže da se bavim samo literaturom.
Slažeš li se da je ovo tvoj najzreliji roman koji se tematski nastavlja na "Sjećanja šume" i "Proslavu"? Kako danas čitaš te svoje romane?
- Za sebe mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao, to me tjera naprijed, a za ovaj roman da je zacijelo moja najbolja knjiga do sada.
Puno sam ga kratio, s tristo na sto i dvadeset stranica, ali, kako je rekao Pascal, "napisao sam ti dugo pismo, da sam imao vremena napisao bih ti kratko".
Sačinjen od pet poglavlja koja funkcioniraju poput svojevrsnih koordinata koje se mogu na različite načine kombinirati, pritom ostavljajući mnogo prostora za učitavanje.
Zamislio sam ga na način da u njemu sâm kadar treba biti iznimno bogat i prštati od vizualnih podražaja, a oni su u najmanjim detaljima, a ti vizualni inputi otvaraju niz svojih implikacija i semantičkih kodova.
Konzumirajući, recimo, nekidan preminulog velikana filma Belu Tarra, fokus može neko dulje vrijeme ostati na istome i na taj način dopustiti proces te jedne slojevite, unutarnje, perceptivne interpretacije, dok sam ja takvu interpretaciju pokušavao u ovom romanu izazivati ostenzivno, iznova upućujući na neku novu naizgled sitnicu.
A ne čitam ponovno svoje knjige, toliko lud nisam, osim kad baš moram. Naime, zvao me poznati izdavač da objavi moj prvi roman, davali su mi ozbiljnu lovu, rekao sam, dajte da ga pročitam, kad sam pročitao, rekao sam da ne može, pitali su, zašto ne može, ja sam rekao, zato jer ne valja. A ako ne valja, dajmo ga televiziji.
Crno vino i Gustav Mahler
Rekao si jednom da teško pišeš jer "lako se čita samo ono što je teško napisano". Koliko dugo si radio na romanu?
- Jednom sam negdje na književnoj večeri upravo to rekao pa je novinar valjda krivo čuo i dao naslov "Pišem teško da bi se čitalo brzo", a ja baš pišem na način da usporavam čitatelja, kao kod Prousta, svaka riječ mora biti na svome mjestu i na poseban način odjeknuti, no zbog te sporosti književnost će i opstati.
Na ovom romanu radio sam oko pet, šest godina, bavim se samo pisanjem, sav moj fokus je na tekstu. Taj rad podrazumijeva i puno čitanja, to stalno savjetujem mladim piscima, da puno čitaju. Pišem na razne načine pa i na staroj mašini jer se na njoj misao drugačije strukturira, ali i rukom.
Dok sam pisao "Sunčanik", pio sam jako puno crnog vina i slušao Gustava Mahlera. Rekao mi je jedan čovjek koji razumije klasičnu glazbu, ima i prijatelja vrhunskog dirigenta u Beču, nemoj to raditi, to je kombinacija koja će te uništiti, ali meni nije bilo ništa; očito ono što djeluje na druge ljude, na nas Ličane ne djeluje.
Starac u romanu nosi breme sjećanja i životnih nesreća, dječak, pak, iako zlosretne sudbine, o životu sanja kao junak grčke mitologije. Koliko te tvoje djetinjstvo u Lici pripremilo na ono što je došlo poslije i susrete s "vragom"?
- Šuma u kojoj sam kao dječak odrastao, koja me je na neki način formirala, u romanu prigrljuje likove koji se boje više života nego smrti, ona im je često i otac i majka, i odmah da kažem, sve je u slutnji i ambivalentno, roman ne podilazi publici, traži angažman čitatelja, ne pruža razbibrigu. Mogli bismo reći, prividno se ne događa ništa, a događa se sve.
A djetinjstvo je jako važan period za svaku osobu, tako i za mene jer tada stvaramo sliku svijeta, i svakako me pripremalo na susret s vragom, pa kada unuk pita djeda "kako vrag izgleda", on kaže "ko čovik", a kad su nekog starog pitali u Sinju, on je rekao "ko žandar".
Inače, likovi djece često nose najčišću optiku, ne zato što su "nevini", nego zato što još nisu do kraja zarobljeni u kodovima odraslih, a djeca mogu i puno toga što odrasli ne mogu. Dječja perspektiva uvijek mi je u literaturi bila važna, još od "Sjećanja šume", kada sam pokušavao naći pravi način kako bi se ušlo u taj svijet dječje metafizike, u intimni svijet osjećaja i osjetljivosti.
Roman je pisan u dijalektu iako je po temi univerzalan, vremenski i prostorno neodređen. Koliko se uopće još ljudi njime koristi? Je li se s vremenom promijenio odnos Brinjana prema tvojim djelima?
- Važan mi je taj moj jezik, jer ga tako čuvam od zaborava, to je lička čakavica, jako kompleksna, naime, u bazenu od deset
kilometara svako selo priča drugačije pa kad se tamo sastanu dva čovjeka koji se ne poznaju, ovako ide njihov dijalog... "Kako se zoveš?" "Stipe, a ti?" "Isto Stipe, samo malo brže."
A odnos s rodnim krajem se u zadnje vrijeme malo promijenio, zbog romana "Proslava" pet godina nisam bio u rodnom kraju, svašta sam prolazio, ali na to sam sve i bio spreman, jer ako se okrećeš za svakim psom koji za tobom laje, nećeš nigdje stići.
No, nakon što sam lani dobio Nagradu Grada Zagreba, što je za mene malog dječaka iz Like bila velika čast, tu je bio i Rundek, i još ljudi koje cijenim, sjetili su me se i u rodnom kraju, javili da mi i oni hoće dati nagradu. Otišao sam i nisam požalio. Volim te ljude, imam za njih puno strpljenja.
‘Nisam ni lijevo ni desno‘
Starac je naoružan, što nije čudno za tvoje likove koji kao da uvijek imaju neku staru pušku skrivenu u sjeniku. Kakav je tvoj odnos prema oružju i ratu?
- Ne volim rat, u njemu može samo smrt biti pobjednik, ili, kako kaže Majakovski, rat je odvratan, pozadina još odvratnija. A što se oružja tiče, pa kod nas na Balkanu oružje je dio narodne nošnje, odrastao sam uz oružje. Imao sam pet godina kada sam mogao na brzinu rastaviti i sastaviti pištolj. Osim toga, svi moji bili su vojnici, to je kroz povijest i bila sudbina Ličana, oru na plugu, a na leđima im puška, jer tadašnjim gospodarima nije odgovaralo da se Lika agrarno razvije jer su željeli imati jeftine, a odlične vojnike.
Ta formula vrijedi i danas, uzmi ljudima kulturu da ih spriječiš da razumiju i misle, usadi im strah, potpiri s malo jala i daj im puške da ginu za tvoje novce.
Rođen si u ustaškom kraju. Ustaštvo kroz koncerte MPT i uzvik "Za dom spremni" postaje dominantna politička tema i test za zagrebačku vlast. Imaš li razumijevanja za te događaje?
- Kao mlad sam slušao Ramonese, Pixiese, Šarlu Akrobatu, glazba mi je uvijek bila bitna, volim i genijalnog Tomu Bebića, imao sam čast svirati na njegovoj harmonici.
Nisam ni lijevo ni desno, nego iznad, pa makar na drvetu, a odatle dobro vidim kako živimo u stanju loše beskonačnosti, u sakatom društvu bez empatije, ljudi su ispunjeni unutarnjom prazninom, truli od politike, u očima im se vidi svaka nepročitana knjiga. Onda na sve strane ti ideološki siledžije koje zanima samo vlast, novac, moć, a Thompson, on je već dugo medij za određenu politiku, dobro njima, dobro njemu jer zarađuje ogroman novac, pa ta naša povijest koja luta, a što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu.
Uglavnom, gdje god se okreneš, svatko se interesira za razlike, nitko za zajedničke afinitete. Zavadi pa vladaj, stara formula.
A što se tiče pozdrava "Za dom spremni", svi dobro znamo što taj pozdrav znači i zagovara. A ova neka izvlačenja na neke kao druge konotacije podsjećaju me na situaciju kad sam za vrijeme Jugoslavije bio đak u Zagrebu, jedan momak je na zidu đačkog doma napisao ŽAP, što znači "Živio Ante Pavelić", ali kad je došla milicija, on je tvrdio da to znači "Živio autobusni promet".
U tvojim romanima meni su najdojmljivije slike siromaštva, u ovom jedan lik ne jede za stolom sa svojom gladnom djecom jer mrzi zvuk žlice kako grebe po dnu prazne teće. Oko nas danas imamo drugačije slike siromaštva: žena koja osvaja novac za sinovljev studij stojeći u Zagrebu po hladnoći deset sati u nekakvoj nagradnoj igri... Jesi li skroman čovjek? Što je za tebe blagostanje?
- Prolazio sam pored te bizarne scene, zar je Hrvatski radio na to spao, to je dakle ono što naša radiotelevizija čiju pretplatu plaćamo misli da narodu treba? Sutra će izmisliti da se ljudi za pršut gađaju noževima. Estradizacija, spektakli, a kulture i umjetnosti što manje, nije to ništa zalud, sve se radi planski, polako, dok žabe ne budu već skuhane.
A što se skromnosti tiče, pa ne bih rekao da sam nešto skroman, no nikad nisam patio za novcima, ničim me se ne može kupiti. Otac me odgojio da mi čast i poštenje budu iznad svega. I važno mi je da mi knjige budu na strani ljudskosti. A blagostanje bi za mene bio neki raj, Borges kaže da je to vrt s puno knjiga.
Može li se živjeti od književnosti? Tvoje knjige su ekranizirane i postavljene u kazalištu, dobio si brojne nagrade, spadaš u književnu kremu. Osjećaš li se slavnim književnikom?
- Ja mogu, ali ovisi koliko ti je potrebno benzina da se uspneš na brdo, nekome treba sto litara, meni je dovoljno dvije litre.
A slava me nikad nije zanimala, ja više i ne dajem sve intervjue za koje me zovu. Osim toga, jedan stari glumac rekao je Bobu Dylanu: "Slava je zanimanje."
I vremena su drugačija, za mene su pisci bili bogovi koji hodaju po zemlji, meni se u Messenger nedavno javi učenik iz jedne srednje škole i pita me da mu pošaljem PDF svoje knjige za lektiru. To je danas tako, iPhoni su molitvenici.
‘Kćeri učim da budu svoje‘
Sa svojim se ocem – kroz književnost – obračunavaš u stalnom sukobu. Koliko je to utjecalo na tebe kao osobu? Kako razmišljaš o svom očinstvu, što smatraš svojim zadatkom u odnosu na svoje tri kćeri?
- Ma gledaj, oduvijek sam nervirao svoga oca, kao što je on oduvijek nervirao moga djeda, ali to je trajna paradigma u tim krajevima: moraš imati nekoga s kim ćeš se stalno sukobljavati da ostaneš u nekoj vrsti forme - što je oko tebe više neprijatelja, to bolje.
A djeca, očinstvo, nije danas lako odgajati djecu. Sigurno ponavljam i neke greške svojih roditelja, teško je od toga pobjeći, ali dajem sve od sebe da ih naučim empatiji i da budu svoje, da misle svojom glavom.
Dok si bio u Splitu, bavio si se novinarstvom. Pratiš li medije?
- Ovo današnje vrijeme puno je površnosti, ljudi stalno bulje u te svoje mobitele, sudaraju se po gradu, udaraju glavama u bandere jer taman gledaju što je o smislu života izjavio neki bezveznjak.
Pogubljeni su i svi kriteriji, pa danas su zvijezde ljudi koji rade od sebe budale i imaju zbog toga pola milijuna obožavatelja, ozbiljnu lovu. A svaka gnjida koja izađe ispod kamena u prilici je da vas po raznim portalima, forumima, vrijeđa, jer mediji puštaju te odvratne huškačke komentare zbog klikova.
Novinari, a pritom mislim na prave novinare, nemaju lak posao, s jedne strane ih prozivaju kad pišu istinu, a s druge svrstavaju u isti koš s nemoralnom bagrom koja u naslove stavlja neprovjerene informacije.
Nazovite me nostalgičarom, ali malo patim za vremenima kad nije bilo interneta, komentara, kad su se novine listale i čitale dalje od naslova.
Što je za tebe uspjeh? Imaš li još neostvarenih želja?
- Kaže moj otac, koji me pitao kad je davno izašla moja prva knjiga za koji je to razred, javi se kad dobi‘š Nobela, oni tamo poštuju samo Nobela i Einsteina.
A moraš uvijek imati nekih želja, jer kako kažu Kinezi, jao onom kome se svi snovi ostvare. Nagrada Brinja bila mi je u planu nakon Nobela pa sam sad malo zbunjen, ha-ha.
Nobel je u biti geopolitičko pitanje, pa zamalo je tu nagradu dobio Trump. U vrijeme Tolstoja, za kojeg kažu da je jedini normalni genij na svijetu, on je tada bio najpoznatiji čovjek na svijetu, sad je to Trump. To vam sve govori o vremenu u kojem obitavamo, a mađarski nobelovac Imre Kerteš, autor sjajnog romana "Čovjek bez sudbine", još davno je rekao - poredak u svijetu je svakodnevna čarolija zla.
‘Okretište‘ skinuto s repertoara
Za razliku od nekih drugih pisaca, voliš biti uključen u adaptacije svojih romana za kazalište i film. Zašto?
- Uključim se ako redatelj to želi, a poznato je da uvijek dajem punu slobodu u radu na mojim dramskim tekstovima, romanima, kao što je bilo i na filmu "Proslava" po mojem romanu, s Brunom Ankovićem, gdje smo dobili veliku Zlatnu Arenu i Oktavijana za najbolji domaći film te godine.
No, nije uvijek sve sjajno i bajno, pada mi na pamet upravo slučaj u HNK-u Split, radili smo moj roman "Okretište", za koji sam dobio Nagradu "Meša Selimović". To je roman o događaju kada sam bio teško ranjen, a tim književnim tekstom pokušavao sam uspostaviti kontrolu nad samim događajem. Dino je napravio ozbiljnu predstavu, reakcije su doista bile pohvalne, ali predstava je igrala samo tri puta. Nitko nije imao suvislo objašnjenje. Žao mi je što predstavu nije pogledala moja žena Mitra koja je za tu predstavu napisala sjajan monolog.
Tvoja najstarija kći Petra je Splićanka, s kakvim emocijama posjećuješ Split?
- Kad idem u Split, osjećam se kao da se vraćam kući, iako je svakom jasno da to više nije onaj grad u kojem sam ja živio.
Hodam po njemu i sve ga manje prepoznajem, ljeti je to jedna nemoguća situacija, turisti hodaju po turistima, bježim od tih nenormalnih gužvi, žena mi je porijeklom iz Zadra, ista je situacija, tamo ljudi po rivi kao u mom romanu drže majmune na ramenima i naplaćuju slikanje, a zimi kad dođem u tu pustoš i mrtvilo Splita, napravim tri kruga, četvrti krug od muke sebe sretnem. Mora se naći neki balans jer ćemo potonuti ko Titanik.
Ali uvijek sretnem i neke divne ljude, to me oraspoloži. Volim otići i na Pazar, gdje neki ambiciozni prodavači viču za turistima: "Njam! Njam!"
Uskoro gostuješ u Splitu, što možemo očekivati?
- Zvala me Vanesa Kleva, ona radi sjajan posao. A evo kako su me najavili u Njemačkoj, tako će biti i u Splitu:
"Književne večeri s Damirom Karakašem nikad nisu samo čitanje. On čita, ali i crta. Govori, pa uzme harmoniku. Ništa od toga nije unaprijed isplanirano – sve se dešava u trenutku. Karakaš ne dolazi da održi predavanje, nego da podijeli malo sebe sa svima nama.
S riječima, crtežima, harmonikom i publikom koja reagira, smije se, ponekad viče, ponekad i zaigra. Ako ste ikad bili na druženju s njim, znate da se ne izlazi s istim osjećajem s kojim ste ušli. Ako niste – ovo je prilika da doživite književnost koja se ne zadržava samo na papiru."
I još nešto, jer tebe se ne može ne primijetiti - ne odustaješ od kožnih kaputa koji podsjećaju na opasne špijune. Odakle ih nabavljaš?
- Ja to onako usput, ne da mi se bacat pare na modu. Volim dobar šešir, a on dobro stoji jedino ako si siguran u sebe, ako nisi, izgledat će kao da si ukrao kokoš.
Kako sam godinama živio u Parizu, jednom sam na pazaru u Splitu kupio slamnati za nekoliko kuna, ali u Parizu nema tko nije prošao da me pita otkud mi taj šešir. Onda sam shvatio da nije bitan šešir, nego glava na kojoj stoji. Volim i kožne kapute, prošli mi je poslala žena iz Dubrovnika, napisala je kako joj je to od pokojnog muža i da želi da ga samo ja nosim. Ovaj sad mi je dao gitarist Davor Rodik, taj kožnjak je bio u Baretovu spotu. Ne treba puno para da bi se čovjek solidno obukao. Ja volim lunjati second hand shopovima, evo jučer sam kupio za sitniš odličan žuti sako.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....