Srbija ovih dana vodi možda i presudnu bitku za svoju budućnost. Nakon dva nedavna pokolja u Beogradu i Mladenovcu – u kojima je stradalo ukupno 18 djece i mladih – građani Srbije počeli su izlaziti na ulice u broju kakav nije viđen od prosvjeda iz listopada 2000., kada je srušen Slobodan Milošević.
Temeljni poriv te pobunjene Srbije je želja da se okonča kultura nasilja kojoj su građani ove zemlje izloženi već preko trideset godina, još otkad je Milošević pokrenuo tragičnu spiralu ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Ta kultura u Srbiji traje i danas, jer Srbijom i dalje vladaju Miloševićevi sljedbenici: današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio je krajem 90-ih Miloševićev ministar informiranja, baš u vrijeme najžešćih ataka na slobodu govora u Srbiji, uključujući i ubojstva novinara i urednika nezavisnih i opozicijskih medija (slučaj Slavka Ćuruvije).
Upravo su mediji vrlo važan faktor koji određuje današnju situaciju u Srbiji, što se vidi i po objavljenim zahtjevima prosvjednika: više od polovine zahtjeva odnosi se na traženje da se nacionalne televizije i tabloidi pod Vučićevom kontrolom ugase, zabrane ili makar maksimalno reduciraju.
Dolje Informer, Alo, Pink i Happy!
Konkretno, u sklopu generalnog zahtjeva za „hitno zaustavljanje daljnje promocije nasilja u medijima i javnom prostoru”, organizatori prosvjeda traže „gašenje štampanih medija i tabloida koji promoviraju mržnju i nasilje i kontinuirano krše novinarski kodeks” – među kojima prednjače vrlo čitani tabloidi Informer i Alo - kao i „oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama koje promoviraju nasilje poput Pinka i Happy TV”.
Uz to, prosvjednici traže i smjenu Vijeća Regulatornog tijela za elektroničke medije (REM), koje je dalo frekvencije spomenutim televizijama i tolerira njihovu promociju kulture nasilja.
Popis preostalih zahtjeva, koji se ne odnose na medije, puno je kraći: traže se još i smjene ministra policije Bratislava Gašića i direktora sigurnosne službe BIA Aleksandra Vulina, te sazivanje sjednice Narodne skupštine „na kojoj će se razmotriti odgovornost Vlade Srbije i sigurnosna situacija u zemlji”.
Kako vidimo, teško je bilo gdje u svijetu – a posebno u Europi – naći pandan ovim demonstracijama u Srbiji, upravo zbog naglašenog fokusa srpskih prosvjednika na državne i nacionalne medije. Otkud takva fiksacija na televizije i tabloide?
Odgovor je jednostavan: zato što nema zemlje u Europi u kojoj vlast (čitaj: Vučić osobno) ima toliki utjecaj na gro medija kao što je to u Srbiji slučaj već čitavo desetljeće, još otkad je Vučić 2014. postao premijer.
Kultura četništva, zaglupljivanja i nasilja
Ovdje moramo napraviti malu digresiju: od početka ukrajinskog rata mediji su u svim europskim zemljama izgubili veliki dio svoje pluralnosti i mahom se pretvorili u propagandni servis u okviru antiruske politike svojih vlada (isto se, samo s obrnutim ideološkim predznakom, događa u Rusiji i Bjelorusiji), ali ovdje govorimo o zemlji u kojoj takvo medijsko jednoumlje traje već deset godina, s katastrofalnim posljedicama.
Tko god je zadnjih godina makar površno pratio navedene Vučićeve televizije i tabloide, mogao se uvjeriti da se radi o samom talogu novinarske profesije i takvoj žurnalističkoj kloaci koja je neviđena na ovim prostorima. U političkom smislu tu se promovira četništvo, a u svakom drugom smislu medijski sadržaj služi za zaglupljivanje publike.
Usporedbe radi, tek bi najnotornije hrvatske tiskovine proustaškog tona – ala Hrvatski tjednik - mogle možda donekle parirati ovim srpskim tabloidima. No razlika je u tome što su u Hrvatskoj takvi listovi marginalni, dok su u Srbiji zauzeli medijski mainstream, šireći nesmetano kulturu četništva, zaglupljivanja i nasilja.
Građani Srbije već godinama imaju na raspolaganju tek šačicu kritičkih medija koji su ostali izvan Vučićeva stiska: dnevni list Danas, tjednici Vreme, NiN i Nedeljnik, portali Nova i Peščanik te dvije televizije – N1 i Nova S.
I tu dolazimo do glavnog medijskog neprijatelja Aleksandra Vučića, a to je milijarder iz Kragujevca sa švicarskom adresom Dragan Šolak, suvlasnik međunarodne korporacije United Group sa sjedištem u Amsterdamu, koja u okviru svog medijskih portfelja drži dobar dio upravo tih rijetkih kritičkih medija u Srbiji: televizije N1 i Nova S, list Danas i portal Nova.
Američki agent Kremlja
Šolak posluje u više zemalja Europske unije i Zapadnog Balkana, a njegovo se bogatstvo procjenjuje na 1,3 milijarde eura. Među ostalim, lani je kupio i engleski nogometni klub Southampton (koji je upravo ispao iz Premier lige), a osobito se zamjerio građanima Pule, koji već dvije godine protestiraju zbog njegove namjere da na javnom dobru pulske Valkane izgradi ekskluzivni hotel.
No za ovu priču je bitno da je Šolak jedini bogataš u Srbiji koji se suprotstavlja Vučiću i njegovoj hegemoniji nad srpskim medijima. Time ovaj tajkun – bez obzira na tajkunske kontroverze koje se vezuju uz njega u nekim zemljama – postaje dobročinitelj onog dijela srpskog društva koji želi okončanje kulture nasilja u Srbiji, što je vjerojatno nemoguće bez pada Vučićeva režima.
Otuda i baražna vatra na Šolaka koju već godinama ispaljuju Vučićevi tabloidi. Ti napadi uključuju i međusobno nekompatibilne optužbe da je Šolak „američki agent” (jer je njegova televizija N1 franšiza američkog CNN-a), odnosno da je „bankar Kremlja” (zbog poslovnih veza s nekim švicarskim odvjetnikom koji je bio jedan od direktora švicarske filijale Gazprom banke).
600 milijuna za Premier ligu
Paralelno s time, Vučić nastoji oslabiti Šolakov medijski položaj ulažući ogromne (državne) novce u konkurentske TV-kanale. Tako je, prema pisanju Šolakovih medija, Vučić preko državnog Telekoma platio prava na prijenos utakmica engleske Premier lige – kako bi ih umjesto Šolakova kanala Sport Klub prenosila Arena – pri čemu je platio višestruko veću cijenu od normalne.
„Srpski Telekom, koji je državno poduzeće, platio je nevjerojatnih sto milijuna eura za ova prava po sezoni, odnosno 600 milijuna za šest sezona, iako, na primjer, u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj prijenos košta samo oko 25 milijuna eura po sezoni”, piše Šolakov portal Nova, dok slovenska N1 televizija – također u Šolakovu vlasništvu – ističe kako je Vučić povukao taj potez s isključivim ciljem da mediji u Šolakovu vlasništvu „padnu na koljena”.
Napadi na Šolaka pojačali su se zadnjih dana, otkad su opozicijski prosvjedi u Beogradu počeli po masovnosti nalikovati onima koji su prije 23 godine srušili Miloševića. Tako je ove srijede član Predsjedništva Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) Goran Vesić na televiziji Happy (!) rekao da su većina opozicijskih zahtjeva zapravo „poslovne želje Dragana Šolaka”:
- Kada pogledate zahtjeve, osim možda dva - a to su zahtjevi za smjenu direktora BIA-e i ministra unutarnjih poslova - sve su to Šolakovi zahtjevi, svi se tiču medija. Kako je on vlasnik dvije televizije, zahtjev je da se ukinu nacionalne frekvencije drugim televizijama koje su mu konkurencija. Kako mu REM ne daje frekvenciju, traže da se ukine REM - rekao je Vesić.
Sve u svemu, očito nisu u krivu oni koji drže da se u Srbiji, među ostalim, vodi i „televizijski rat”, odnosno „rat za frekvencije”. O ishodu tog rata mogla bi ovisiti i budućnost Srbije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....