Obično je tako u životu. Ljudi vide samo nečiji konačni uspjeh. Ono što žele vidjeti. Vide zaradu, vide i često zavide. A ne vide koliko je težak put do toga.
Danas je Mario Čaljkušić, Splićanin sa Žnjana, podrijetlom iz Lovreća, otamo su Čaljkušići, sinonim za uspješnog čovjeka, sposobnog, s idejom, koji svako ljeto u Dalmaciju dovede nekoliko tisuća sportaša sa svih kontinenata, koji svako ljeto Omišu i Makarskoj osigura 20.000 noćenja. Jedino još oni iz Australije nisu bili, ali ima vremena.
A prije petnaestak godina bio je tek puki fanatik i utopist čije su ideje uglavnom nailazile na skepsu i podsmijeh. Koji je na putu do današnjeg uspjeha već potrošio četiri života: preživio pad s pet metara visine i puknuće jetre samo tri dana prije početka prvog projekta, preživio i potop terena na Firulama kada ga je kiša dovela na rub bankrota, bio jači i od korone i od rata u Ukrajini...
... Međunarodni kamp rukometnih vratara, Svjetski kup rukometnih veterana i isti takav za košarkaške veterane, tri Čaljkušićeva životna projekta dosegnula su vrhunac.
Poznajemo se dugo, zato će ovaj intervju biti ”na ti”. Znam, nije profesionalno, ali, oprostit ćete mi.
Mario, danas si faca, svi respektiraju tvoj uspjeh, ali nije uvijek bilo tako. Ni lako. A krenuo si kao rukometni vratar.
- U rukometu sam od četvrtog razreda osnovne škole, u Splitu. Bio sam vanjski igrač, dobar, ali to me nije privlačilo, pa sam prešao u vratare.
Tko je bio u toj generaciji?
- Najbolji na svijetu.
Ivano.
- E. Prošli smo puno toga zajedno, bili priključeni seniorima, on, ja i još jedan momak Šipić.
Do kada si igrao?
- Dok mi tadašnji predsjednik kluba nije tražio da mu se za potpis ugovora – plati. Preminuo je, pa neka ostane bez imena.
I, zbogom rukometu?
- To me dotuklo. Odrastao sam u tom klubu. Odlučio sam se okrenuti drugim stvarima u životu. Moja obitelj je bila srednja klasa, ni bogata ni siromašna, ali ja nikada nisam želio biti prosjek, uvijek sam sanjao da ću pokrenuti nešto novo. Imao sam puno ideja, patenata koji su se tek desetak godina poslije pojavili na tržištu, ali nisam imao novca za uložiti. Život ide dalje, ti se boriš, radiš...
... radio si sve i svašta.
- A šta nisam radio!? Nema posla, onog "najcrnjeg", kojeg nisam radio, u bolničkoj kuhinji, prodavao voće i povrće, svašta nešto.
I onda se otvorilo.
- Uvijek kažem da mi je najveća sreća u životu šta san se rodio i bio u društvu Pere Metličića i Ivana Balića. Pero je jedini čovjek iz te zlatne generacije koji mi je pomogao, da nije njega ne bi bilo mene, ni svih ovih projekata koje danas radim.
Lijepo za čut‘ za Peru.
- Ne mogu reći da mi je on sve omogućio, ali da nije bilo njega vjerojatno ni ovoga danas ne bi bilo.
Na koji način je pomogao?
- Zvao sam ga 2010. godine, tada je igrao za Celje, ispričao sam mu ideju o školi za rukometne vratare koja ne postoji nigdje na svijetu. U to vrijeme sam radio u Splitu kao trener vratara, promijenila se uprava, vratio sam se u klub. Znao sam da je Pero dobar s francuskim reprezentativcem Jeromeom Fernandezom koji je najbolji prijatelj s legendarnim vratarom Omeyerom, zamolio sam ga da mi nabavi broj. Nakon dva dana nazvao me, dao mi broj, rekao "javi mu se, ja sam mu već sve objasnio, svidjela mu se ideja".
Prvi kamp rukometnih vratara dogodio se već sljedeće 2011. godine i, evo, slavi već 15 godina života. U sportu koji nije nogomet, nije tenis, u kojemu se ne vrti lova od koje "boli glava", pokrenuti nešto takvo, samo za vratare, bilo je hrabro, da ne kažem nešto drugo. Ideja originalna, bilo je puno sumnjičavih "Čajka neće uspjeti".
- Bilo je toliko ponižavajuće za slušati. Čak me jedan naš poznati reprezentativac tada odbio uz podsmijeh, "kakav kamp za vratare, to ne može uspit". To me ubijalo. A jedan Thierry Omeyer, rukometni bog, odmah je pristao doći i raditi u kampu.
I tvoji prijatelji i drugi, bili su skeptični po pitanju projekta, ne samo ljudi iz rukometnog miljea.
- Nekima je bilo drago, a nekima, koji su mi bili kao rođena braća, nije.
I krenuo je prvi kamp, s Omeyerom kao glavnom facom, i s 50-60 djece.
- Za mene je skoro tragično završilo. Moji doma su se bavili poljoprivredom, tri dana prije početka kampa puhala je jaka bura, zove me mater "digla se cerada na plasteniku, aj‘ zakrpi". Ja se popeo, grede ispod mene propale, pao sam s pet metara visine, pukla mi jetra. Završio sam na CIT-u, održavali su me na životu. A ja s Omeyerom dogovorio da dođem po njega na aerodrom... Za mene je to bio najveći dan u životu, dolazim po najvećeg na svijetu...
A ispalo je sasvim drugačije,
- Četvrti dan kampa sam na vlastitu odgovornost potpisao da izlazim iz bolnice iako mi je jetra bila raspadnuta, jedva su me pustili. Ali smo kamp odradili do kraja tu prvu godinu.
Došao je on i dogodine.
- To nas je i dovelo do toga da kamp danas punimo godinu dana unaprijed. Za sljedeću godinu smo već puni, šalju nam upite i za 2027.
Omeyer je bio prvi, ali bilo je tu još puno slavnih imena u ovih 15 ljeta, svjetskih faca.
- Kasper Hvidt, Andreas Wolff, Viktor Gisli Hallgrimsson, Dejan Perić, Roland Mikler, Mirko Bašić, svi naši... Želja mi je dovesti legendarnog Tomasa Svensona.
Kamp je krenuo u Makarskoj.
- Potom je došao poziv grada Splita, ali uvjeti su bili jako loši, od dvorane do hotela, nisam bio zadovoljan. Pa je stigao i poziv Mije Milavića, tadašnjeg vlasnika Studenca, koji je napravio svoj sportski centar u Omišu. Dao mi je na raspolaganje sve resurse, samo da se pokrene omiška sportska priča.
U međuvremenu si imao fijasko s projektom na Firulama. Financijski skoro propao. Teško si se od toga oporavio.
- To je bilo 2015. godine. Od čovjeka iz Svjetske rukometne federacije dobio sam ponudu raditi turnir rukometa na pijesku, morao sam uložiti svoj novac i ako bi dobio dovoljan broj bodova ušao bi u sustav financiranja IHF-a.
Turnir je bio planiran za srce ljeta, sredinu srpnja, ali se dogodila katastrofa...
- Prvi dan natjecanja na Split se sručila kiša, tri dana je padala, potopila mi je sve terene, propalo je sve. Nasuli smo 40 centimetara pijeska, sve se potopilo, nastao je bazen. To me financijski zaklalo, upao sam u dugove... Prodao sam auto, motor, sve šta sam mogao, da se izvučem.
Odustajanje nije bilo opcija.
- Čovjek u sebi ima tu neku snagu da preživi. Moraš dalje, imaš malo dijete u kući kojemu ne možeš kruva kupit... Tražio sam sponzore, nikada neću zaboraviti kada sam išao u Zagreb na sastanak u Kraša za pet tisuća kuna, a imao sam tri tisuće kuna troška, autoput, gorivo, smještaj...
Nakon tog kraha opet si stao opet noge, u kampu vratara bilo je sve više djece.
- I onda je došla 2017. godina, čovjek koji mi je od prvog dana davao podršku, vlasnik Balkan-Handballa i ja pokrenuli smo Masters Handball World Cup, turnir veterana. Svjetska i Europska rukometna federacija ne ulažu baš u takva natjecanja i tu smo vidjeli priliku, ni za taj projekt mnogi nisu vjerovali da će doći na razinu na kojoj je danas.
Te prve godine bilo je 19 ekipa, od toga dvije iz Češke i jedna iz Ukrajine, ostalo naše domaće. Čak su i mene zvali Dugoraćani da igram za njih, nije ih bilo dovoljno.
- Bilo je skromno i organizacijski, tko je mogao platiti video zid ili nešto slično.
Već sljedeće godine broj ekipa narastao je na 29, od toga desetak stranih.
- Tu smo godinu bili u plusu, prvi put.
Danas je taj projekt prepoznat u svijetu, IHF ga hvali na svojim stranicama, medijski je praćen u brojnim zemljama, u Omiš i Makarsku dolaze ekipe sa svih kontinenata.
- Jedino još nismo imali ekipu iz Australije.
Dolazili su od svukuda.
- Iz Hondurasa, s Havaja, iz Venezuele, Brazila, Čilea, Kostarike, Argentine, Kanade, Egipta, Maroka, Kuvajta, Katara, brojne ekipe iz Indije, Estonije, Gruzije... Nacionalne televizije ih dočekuju na povratku...
Čak moraš stopirati neke prijave, dvadesetak ekipa iz Poljske se prijavilo, a fali dvorana, termina, hotela, za primiti sve zainteresirane.
- Kad smo došli do broja od 2.480 ljudi na turniru zaustavili smo prijave. Igramo u tri dvorane, da su još dvije imao bih pet tisuća ljudi na turniru. Ovo je ozbiljna priča, u organizaciju je uključeno 75 ljudi.
I onda je prije dvije godine došao treći projekt, Svjetski kup veterana u košarci. Kao logičan slijed priče.
- Razmišljao sam da je pametno proširiti se na košarku jer su u mom užem timu bivši košarkaši i novinari. Cilj nam je u sljedećih desetak godina napraviti najveći košarkaški turnir na svijetu. To će tako i biti. Isto sam rekao za rukomet, on to danas i jest.
Krenuli ste s četrdesetak ekipa, teže se probiti nego u rukometu jer je u svijetu puno više košarkaških turnira nego rukometnih.
- Ima ih, ali ne na razini našega. Omiš je postao sportski grad, prepoznat u svijetu zbog mojih projekata. Sa eVisitora smo dobili podatke, u sklopu naše tri manifestacije imali smo više od 20.000 noćenja ovoga ljeta. Koristimo hotele u Omišu, Ruskamenu i Brelima, imamo dobar ugovor s Bluesun hotelima, proširili smo se i na Makarsku rivijeru jer Omiš naprosto nema dovoljno kapaciteta.
Sad sve izgleda savršeno, ali osim teških početaka ”iz ničega”, skepse, potopa terena na Firulama, bilo je tu još velikih problema.
- Korona. Ubila me gore nego onaj debakl s pijeskom na Firulama. Vratila me na 2010. godinu kad nisam imao ništa. Ali, izvukao sam se nekako, jedini rukometni projekt u Europi koji se održao u vrijeme korone bio je moj Kamp rukometnih vratara.
Kako to? Bile su zabrane...
- Jesu, ali sam ustrajao da se održi. I s upola manjim brojem sudionika, samo da se ne prekine kontinuitet. Rekao sam svima da moraju doći s potvrdama.
Čak se i Masters veterana zbog korone nije održao jednu godinu, a drugu je, tu ste kupovali vrijeme, umjesto u svibnju održan u rujnu.
- Do korone nam je Masters imao 700-800 sudionika, a nakon nje se dogodila prava eksplozija, oko dvije tisuće njih odmah prvu godinu. Sad smo na 2.500 i to je naš limit zbog manjka dvorana i hotelskih kapaciteta. I dan danas ne mogu shvatiti što smo napravili, kakve projekte. I znaš što me je još ubilo?
?
- Rat u Ukrajini. Čim je Putin zapuca‘... ja sam taj dan izgubio pola milijuna kuna. Još su kune bile. Otkazalo mi je dvadeset ekipa iz Ukrajine i tri iz Rusije, više od 500 ljudi. ”Plaka” san tri dana. Da nam je to tržište ostalo, gdje bi Svjetski kup danas bio...
Svim problemima usprkos napravio si tri vrhunska projekta, probio se u najveće sportske manifestacije u Hrvatskoj.
- Država je prepoznala Svjetski kup kao jedno od najvećih događanja u regiji, ne samo u nas, među tri najveće manifestacije smo na području nekadašnje Jugoslavije, u pet u Europi.
I šta sad? Kako dalje? Nastaviti ovo postojeće ili ima novih ideja?
- Uvijek ima planova. Ja danas mogu komodno reći da neću više raditi, ali nisam takav lik. Nakon tri dana ”puknem”, moram nešto raditi. Da imam sto milijuna eura opet bih radio.
Evo vam recepta za uspjeh. Nikada ne odustajte, budite jači od problema i – radite. Kad tad, upalit će.
Naravno, uz potporu obitelji:
- Bez podrške supruge Marine, ona je bivša rukometna reprezentativka, i troje djece, ništa od ovoga ne bilo moguće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....