Priča Splićanke kojoj je Luksemburg dao sigurnost i mirovinu kakva je u Hrvatskoj nezamisliva. Za troje djece dobila 10 godina staža
Rijetki su među našim iseljenicima koje je sudbina odvela gdje i Splićanku Nevenu Babić (62): u Luksemburg, Veliko Vojvodstvo i državu koja ima najviši BDP po glavi stanovnika u Europskoj uniji, te prema dostupnim podacima najizdašniji omjer između prosječnog mjesečnog prihoda i mirovine; naime, nakon umirovljenja mjesečna penzija iznosi 90,4 posto od visine plaće!
No, ni to nije sve. Nevena je već neko vrijeme – nažalost – u statusu udovice, a prema luksemburškom zakonu smije zadržati, uz vlastitu, i mirovinu pokojnog supruga, i to u visini od preko 70 posto! Bilo bi i više, da sama nije radila...
Čitatelji će vjerojatno odmah uočiti da je riječ o osobi koja zapravo nema visoku životnu dob, naime 65, s koliko se i u Luksemburgu ide u redovnu starosnu mirovinu, i to je jedna od rijetkih stvari koja je identična hrvatskim prilikama.
Da, protagonistica ove priče išla je u penziju kao relativno mlada žena, i to zbog zdravstvenih poteškoća vezanih uz posao koji je obavljala četrnaest radno aktivnih godina. Naime, bila je voditeljica proizvodne linije u tvornici drogerijskih proizvoda i detergencija, što joj je u nekom trenutku života stvorilo probleme s inhalacijskim sustavom organizma. Budući da je imala uvjete zahvaljujući stažu koji joj je država Luksemburg dodijelila na ime odgoja trojice sinova – uz pripadajuće prihode (odgoj djece) u visini odlične tamošnje plaće – Splićanka je stekla uvjete o kakvima u Lijepoj našoj možemo samo sanjati...
Maleni, ali moćan Luksemburg
– Luksemburg je država s većinskim katoličkim stanovništvom i tamo se (pogotovo prvih petnaestak godina) jako puno ulagalo u stimuliranje gradnje obitelji i odgoj djece. Za prvo dijete dobijete dvije godine priznatog radnog staža, a ja sam za dva sljedeća djeteta dobila još po četiri za svakog; ukupno deset godina staža za moje troje djece, i tijekom cijelog njihova odrastanja (dok se nisam zaposlila u svojim tridesetima) izvrsnu mjesečnu naknadu. K tomu, prije početka školske godine ta je naknada dvostruka, jer se vodi računa o trošku roditelja za nabavu potrebnih materijala prije početka škole – sažima Nevena svoje iskustvo u relativno dalekoj nam europskoj zemlji, jednoj od osnivačica Europske unije, malenom ali moćnom Luksemburgu.
Da je netko pita, ponovila bi to iskustvo, koje nije bilo nimalo gorko. U toj je zemljici njezin drugi dom, pravi dom, tu su joj ostali živjeti i sinovi, koji su stasali u samostalne i obrazovane ljude, te počeli zasnivati i vlastite obitelji. U Luksemburgu su ona, pokojni joj suprug i djeca imali lijep život, a u konačnici – zahvaljujući tom životnom potezu – imat će i Nevena Babić lijepu "treću dob", barem što se financija tiče.
Nećemo (iz diskrecijskih razloga) navoditi visinu mirovina koje punopravno uživa, no – vjerujte nam na riječ – može biti jako, jako zadovoljna, te dobro živjeti i u Luksemburgu kao i u Hrvatskoj, koja čak nije nimalo cjenovno jeftinija po pitanju, recimo, hrane. No, nema se namjeru službeno vratiti, a za to ima itekako dobar razlog.
– Kad bih se odlučila vratiti, prijaviti adresu u Hrvatskoj, država bi mi odmah počela uzimati 30 posto od visine mirovine "na ime dobiti". To je neisplativo, jasno, imam pravo zadržati taj novac, a postoji i još nešto zbog čega se ne kanim vratiti, a to je luksemburški zdravstveni sustav koji je – sjajan – napominje naša sugovornica, s kojom smo razgovarali tijekom jednog od njezinih posjeta Splitu.
Zdravstveni sustav je - fantastičan
Naime, luksemburški je zdravstveni sustav takav da doista možemo govoriti o socijalno osviještenoj državi!
– Tamo možete birati liječnika, specijalista kojeg želite, nema čekanja niti diskriminacije onih koji idu u javnu, odnosno privatnu zdravstvenu ustanovu. K tomu, da me nešto zaboli dok sam u Hrvatskoj, kao korisnica luksemburškog zdravstvenog osiguranja imam pravo na povrat sredstava do zadnjeg centa ako odem na, recimo, neki specijalistički pregled ili zahvat dok sam u Splitu. I ne samo to; ukoliko u Luksemburgu kao ipak malenoj državi nemaju specijalista za neku neuobičajenu zdravstvenu boljeticu, mogu otići na operaciju bilo gdje u Europi i bit će mi plaćeni doslovno svi troškovi: od liječnika do troškova parkinga, odnosno prijevoza. Jednom riječju, njihov je sustav – fantastičan – razložno će, te s puno poštovanja Nevena Babić.
Suprug i ona napustili su Split još u godinama dok je bio u sastavu Jugoslavije, kasnih osamdesetih, dok su imali samo jedno dijete.
– Poznavali smo se još iz srednje elektrotehničke škole, bila je to ljubav iz rane mladosti. Kad smo otišli, imali smo oboje solidne uredske poslove, ali smo htjeli, kao mnogi mladi ljudi, "više od života": bolji auto, veći stan. I naumili smo ići "par godina", ali onda su stigla još dva djeteta, izbio je u Hrvatskoj rat, tih "par godina" prometnulo se u – ostatak života.
Suprug je bio kvalificirani majstor u građevinskom sektoru, to je bio deficitaran, jako tražen i izvrsno plaćen posao. I on ga je volio, ničega nam nije nedostajalo. Nakon deset godina, po realnoj smo cijeni otplatili kredit za prvi stan, koji smo zatim prodali i kupili veliku kuću jer smo proširili obitelj; i nju smo otplatili jer smo oboje imali stabilne prihode. U Luksemburgu se to može, a ako čovjeku u životu zapne, nedajbože razboli se ili izgubi posao, država mu pokrije razliku kredita, ne mora nekretninu "staviti na bubanj". Mi smo bez problema i velikih odricanja mogli privesti kredit za kuću kraju. Inače je tamo prosvjeta možda najbolje plaćen sektor, veoma cijenjen – domeće, te nastavlja:
– Važno je reći i da u Luksemburgu potiču priuštivo stanovanje, i to vrlo konkretnim mjerama poput dodjele nepovratnih sredstava u visini od petnaest posto vrijednosti stana kod kupnje prve nekretnine u posjedu, kako bi se ljudi lakše mogli "skućiti", normalno živjeti – kazuje iseljenica u državi koja graniči s Njemačkom, Francuskom i Belgijom, te u kojoj važe čak tri službena jezika. K tomu, u malenom Luksemburgu (cijela država ima oko 650 tisuća stanovnika na nevelikom prostoru) živi više od 170 nacija!
– Zbog toga se nikad nismo osjećali kao stranci, jer je zapravo onih "fetivih" Luksemburžana jako malo. K tomu, govorili smo suprug i ja dobro njihove jezike, imali smo izvrsno društvo (najčešće "naši" ljudi, s područja bivše Jugoslavije) s kojima smo se najmanje jednom tjedno nalazili u restoranu na večeri. Uživali smo i u putovanjima, zbog kredita se nismo morali odricati ničega; proputovali smo svijet, plovili kruzerima... Najskuplje bi mi bilo – doći u Hrvatsku. Uvijek nešto poguraj, pomozi, popravi, posudi... – osmjehuje se Nevena Babić, koja ima dvojno državljanstvo, kao i njezini potomci.
Osnivačica Hrvatskog kulturnog centra
Napominje da su, uz kredit za kuću i izdatke za život s troje djece u gradu Esch-sur-Alzette (drugom po redu u državi Luksemburg po broju stanovnika), imali prihode dovoljne da mogu ostvariti i nešto u Hrvatskoj, da "kad dolaze, dođu na svoje", te ponešto i uštedjeti.
Nevena Babić bila je i jedna od osnivača Hrvatskog kulturnog centra u Luksemburgu, te dugogodišnja tajnica istoga (volonterski).
– Najmanje petnaest godina bila sam tajnica, sve do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kad sam tu dužnost prepustila mlađim ljudima – kazuje.
Zanimljivo je reći da Luksemburg baš sve svoje stanovnike, ali i posjetitelje "časti" besplatnim javnim prijevozom: vožnjom autobusima, vlakovima, tramvajima. Pa to doista zvuči kao "dreamland"!
Postoji li uopće neki nedostatak života u Luksemburgu, pitamo Nevenu Babić.
– Ja ga ne vidim. Jedino, eto, odvojenost od obitelji koja je ostala u Hrvatskoj; normalno je da vam nedostaju mater i otac, možda neki prijatelji. No, mi smo imali prijatelje u Luksemburgu kao i u Splitu, nismo bili usamljeni. U našem je kvartu bilo puno hrvatskih i restorana s jelima svih naroda bivše države, prava multikulturalna sredina, osjećali smo se kao doma! Do prije deset godina nismo ni zaključavali vrata od kuće; sad smo ipak počeli, globalizacija je promijenila demografsku sliku, ali ne mogu reći da je sad opasnije, samo smo svi oprezniji. Pa i u Hrvatskoj, čini mi se – primjećuje.
Zahvaljujući dobrim prihodima, supružnici Babić često su posjećivali rodbinu u Splitu, trošak puta bio je lako podnošljiv.
– Ljeti bismo dolazili u Split iz Luksemburga autom preko Njemačke, zimi bi nam bilo draže odletjeti avionom. Usput, Luksemburg ima puno manje rigorozna pravila oko troškova posjedovanja vozila, jedna registracija dovoljna je za više automobila uz simboličnu nadoplatu za drugo, odnosno treće auto. K tomu, obvezno osiguranje se ne mora platiti za cijelu godinu, nego onoliko dana koliko vozilo upotrebljavate. Ako putujete negdje na duže razdoblje i namjeravate garažirati auto, samo nazovete svog agenta da vam zamrzne policu, i nemate troška – kazuje Nevena Babić, Splićanka i luksemburška mlada umirovljenica, koju je vjetar života odnio na mjesto gdje se čvrsto i sretno "ukorijenila" sa svojim potomstvom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....